Kolegica Mica

Sparina mi neda misliti. Kao da ima utjecaj koji se može znanstveno objasniti, podmuklo mi se uvlači u glavu i suši, ideje i misli ubija na mjestu, pretvara u prah i gura natrag u zemlju. Ne želi da se pokazuju, neka trunu u svom izobilju na dubini što je ruka ne može dosegnuti, u klopci od pukotina što su ih udahnule s površine da ih melju krtičje njuške i šape. Ne opirem se tvrdoj zemlji koliko bih mogla, tlo mi je strano tek zato što mu naslućujem gustoću. Navika me uvijek mamila na prozračnost i slobodu, ali danas kopam kroz mravinjake i grobove, pored korijena stabala, u podzemne špilje, oko temelja eševa i tvorničkih bazena, u gnijezda divljih zvijeri i jezera fosilnog meda.

Ogledam oko sebe rahla zrnca i korjenčiće što mi škakljaju tabane dok rujem u njihove pretke, zastajem osluhnuti priče o ljudima čije kosti slažu komadiće povijesti, crteže pračovjeka dok još nije znao pisati riječi, o gladnim vukovima što su ih zimama šibale jeline grane i deblima što znala su govoriti mračne tajne. Da li nekim šumskim čarobnjacima ili plemenskim vračevima neće nitko reći, i to je tajna kažu, ali nit je moje da znam, niti se pitam, ono je živjelo u nekom drugom vremenu, pa kakovo je ostalo meni nego takvo da o njemu razmišljam.

Kao što će netko drugi u nekoj budućnosti možda misliti o meni, što sam učinila i kako, pa odgonetati što mi se kućilo u glavi i kojim sam prečicama kratila dane, presjecala staze do cilja i jesam li se sudarala sa dvojbama kako to nameću zametnute verzije istine mog života i da li sam mislila na nj, posljedicu što mršti čelo usred nepoznavanja činjenica, a gomilanja ideja o njima.

Prvi trenutak me potegne udesno, pa mi šapuće kako bi bilo zagonetno i nadahnjujuće da se na taj način bave mojom ostavštinom, umišljaju, strepe i caruju nad svojim zaključcima kao da je izvojevana pobjeda što oskvrnućem nagađanja dijeli istinu muzejima pamćenja kao nagradu za školske učitelje i razrede poludnevnih izleta. A potom se zgrozim uopćavanja i prevrnute baštine, očiju što bi zavirile ispod svakog kamena i zrnca prašine da uhvate u pogled ono što im je promaklo nad točkama mojih rečenica jer ih nisu znali povezati kao dječja ruka niz što je slijedi olovka, da bi otkrilo skicu iza redoslijeda brojeva.

Nakon toga se zapitam imam li ja red koji slijedim ili on slijedi moja stopala, dok postavljam obrise kroz zemljana tkiva, vješam upitnike kao baklje što mi putem osvjetljavaju mrak, a zatim se gase iza mojih leđa u zagrljaju povjetarca što vlažnim hodnicima struji s površina. Urušavaju se odjednom kao lančana reakcija usred želje da ne završim pronađena, ova potraga otkrivena, a moja vještina skrivanja u očitom proniknuta.

Osjećam miris soli, čini se da sam blizu mora. Idem dalje, udišem još zraka.....

Dok sam bila dijete sanjarila sam samo o ljubavi. Ništa me drugo nije moglo zarobiti kao maštanje o želji što mi je srasla iza rebara, kao nakupina tkiva srebrnaste boje svjetlucala je u mraku na samu pomisao da sam voljena. Ovakvu kakva jesam, da me prihvati otvorenog srca i raširenih ruku što me zovu u zagrljaj, pa bez obzira je li bogataš ili siromah, ugledan ili nepoznat, uspješan ili mu ne ide od ruke, ja ću ga voljeti.

To je sve što mu mogu dati. To je sve što imam. I nije malo. Količine povjerenja, razumijevanja i vjernosti skladištila sam u svoje odaje, slagala jedne na druge, od parketa do stropa naslanjala uz zidove, pa skidala lustere i zavjese da bi napravila mjesta za nove sve dok nisam zaklonila prozore i balkone, a dvorac osjećaja ispunila nadom da ću dana o kojem snivam ovo spremljeno i neizbrojano blago moći darovati onome tko ga osvoji.

I nisam imala predrasuda prema muškarcima. Dječacima. Momcima. Nisam ih htjela sve. Htjela sam jednog koji će me voljeti kao da u meni vidi djevojke i žene koje je želio imati, za koje se pitao kakve su kada im nije imao hrabrosti pristupiti ili kada su ga razočarale očima duše što ih je gledao onima u glavi. Mnogo je to znam, nisam skromna u ljubavi, niti ciljam nisko, moj pogled uperen je u visine što ne govore ni ne šute, već u one što mi pitanjem za smisao odvraćaju pitanjem za svrhu, tvrdeći da to nije isto. Namrštim se tome i danas, pa se pravim da razmišljam dok zapravo osjećam, još uvijek pameću želim proniknuti u ono što me nje i koštalo. Jer ljubav, osjećaj smisla, svrhe, cilja i njihove poveznice samnom nemaju računa, iako mi se čini da nakon pogleda uprtih u nebo ponekad odlazim sa vrećicom potrepština.

Bog mi je dao sve što sam ga tražila i svejedno sam ga mnogo puta pitala zašto je u danom bio uvjet opstanka. Ali to je jedino pravedno, da se zasluži to što je darovano, pa su dvije mlade duše tri ljeta ljubile pisma i telefonske slušalice odvojeno, svako sa svoje strane zemljopisne širine da bi opravdale željeno. I znam da još uvijek nisu. Ljubav što je primamo uzajamna je sreća koju oko sebe ne vidimo često. Tada me nagonski zapecne osjećaj krivnje i žalosti, što svi ljudi nemaju prilike osjetiti kako je buditi se pored sna što se ostvario upravo meni i gledam ga svakog dana budnim očima.

A tada opazim golemu razliku svojih postupaka naspram tuđih i povratim razum u ladicu, zaključam stol, pa ključ zataknem na privjesak remena. Kao upraviteljica sirotišta hodnicima koračam milosrdna, ali nimalo kriva što tuđa sudbina drijema na pomoćnom krevetu grupne spavaonice što ih množim sa desetak katova. Jer da stranca nazoveš obitelji, potrebno je dati volju koju želiš primiti, ne čekati čudo, a zatim je pokazati. Riskirati, to mora svako srce koje želi imati. Da, pritom može izgubiti, ali koliko gubi ako ne želi pokušati, neće saznati ako se ne odluči, tek kakav je osjećaj kritizirati. Iz svoje sjene prostrti će glas zagušljivo i nezdravo kao dim cigarete, da se utješi kako jedini porok duše služi kako bi se odagnale životne sjete. Kao sjećanje na nešto što nisu ni imali, kao zabludu da inače ne gubimo u životu, premda svakoga dana nešto se izgubi pa se pronađe, stoga nije li pretijesno reći da je lakše onome tko ima, kad imamo svi? Priliku i izbor, kolike god smo sposobni da ih se ostvari.

Mnogo je odricanja potrebno, u jednom, a još više u dva srca. Za uspjeh koji nikad nema kraja, za put koji se stalno nastavlja, zavinutim stepenicama, blatnim odronima i pokislim jamama, mekim oblacima, travama izniknulim posred zrnaca suhog pijeska i poljima komadića pamuka što ih skupljaju ruke vrijednih ljubavnika. Da se pronađe, ostvari i sačuva mir što ga ljubav nudi. Da si voljen, ne da te uvijek razumiju, da nisi sam, premda si ponekad usamljen, da imaš čvrstu ruku pored sebe i kad ti se čini da si slab. Nije li to vrijedno rata sa samim sobom? Jer tek kad se drugome predaš, a ne počiniš izdaju, pronaći ćeš još mnogo sebe. Za voljeti drugog koji čini tu razliku.

Bakćem se ovih dana, trebam li pisati ili ne, pa se hvatam tipkovnice prije nego me samožaljenje obori poput skitnice, ugrize me za ruku i udari nogom da se ne dignem prije nego otrči s mojim ponosom u rukama. Kao da prosim za sitniš, ovih dana nitko me ne vidi, samo prolaze pored mene i gotovo se rugaju, pogledima ili gestama, iskorištavaju moju nadu za svoje potrebe, da bi se rastali bez riječi zahvale, tek uz poznatu doskočicu šuplje izjave.

Ne volim dijeliti tugu i negativne emocije, tada se obično zatvorim u sebe i nabacim pedeset i dvije kombinacije, kao sef u banci, aktiviram senzore pokreta i kamere s druge strane, a ono najvrijednije smjestim unutra, gdje zrak dolazi kroz rupice. Teško dišem, ali ne znojim se, usne su mi suhe kao i pore, kao i želja za dizanjem nogu preko novih prepreka, kao i trud što sam ga posijala pa je uvenuo usred vrućina.

Nisam nezahvalna, ima još razloga za smijati se, za volju uzvratiti razumijevanje, za priliku iskoristiti novo znanje i za sve to još malo očvrsnuti, podebljati koru i ispraviti se, nevino lice preobraziti u krivo, kako bi znalo odvratiti na ono što mu se iza leđa govorilo. Pritom nije potrebno žaliti koliko žalim, znam, to je moj način s kojim sam već naučila manire i vrijeme potrebno za novi list, kad se u nešto dajem ne okrećem ga lako, jer dano se datim ne vrati, a ja tada pomalo izgubim nit. Tu što me vodi od uzroka do posljedice i daje im smisao, utire mi korake da bi me odveli do cilja polako, ali uspješno.

Uspjeh uzalud vučem za rukav i govorim mu svoje ime, a on kao da me prezire, obećava pa povuče, namami me da sazučem rukave i osvjetlim obraz, a zatim me bez objašnjenja ostavi i krene drugdje. A ja se bodrim i ne dam se smesti, tješim se da svakom dođe vrijeme kad se takvo nešto desi. Ali da sam imuna, gotovo bi voljela biti, nešto drugo osjećati i nešto drugo pisati, da ne umaram oči što mi poklanjaju trenutke, misleći kako će vidjeti vrijedno djelo, a potom ostati šutke.

Ranjeno je moje biće današnjicom jučerašnjeg dana, i biti će još tako cijelom sutrašnjicom, i onom što je slijedi nakon svitanja. Pita se ova duša koji su joj putevi i je li sve izmislila, ima li svrhe gajiti probleme što nekad cvali su kao pupoljci ispod njena jastuka, a sad je štipaju i upiru prstom, kao da sam ih posvojila pitaju me jesam li im prava majka. Po prvi puta pitam se, kao da ni sama nisam sigurna, iako u sebi znam da je naša krv ista. Plaši me što sam to osjetila, nagon da se utješim izdajicama, kao da ne vjerujem u razloge svog postojanja nego ih dijelim sa beznačajem onih koji ne brinu što će sa sobom za ovog života.

Biti ili ne biti ono za koga si stvoren/a? Što ako znaš, ali također znaš da ima i drugih, za isto radno mjesto Božjeg oglasa?

Kakva bi druga bila? Ja sam pisac, nikad nije sigurno koji bi joj pridjev svojatala. Lasom ili strijelom, kao mladac početnik ili iskusan lovac, mogla bi oguliti kožu nekom divljem epitetu i natovariti joj na leđa, da se njome diči i pokazuje pred drugima kao tvorevina mog uma, ali slobodna i suluda kao da je nastala usred slijevanja kozmosa u dvorište svijeta.

Ali nije ova balada o ljudima ni njihovim domovima, o papučicama gasa ni poplunima na konopcima, ona je prašuma nečutih tonova i neviđenih biljaka, nepoznatih stvorova što se s lijana njišu ponad vlasi moga tjemena i promatraju biće podno svojih stopala, kandži, šapi ili ralja. Ne znam čemu ili kome liče, nisam im vidjela ni sjene, znam tek da su tu i ne bojim ih se kao što se ni oni ne boje mene.

Možda je tada besmislen moj posjet jer ako se nećemo boriti nema tko pobijediti. Ali ipak ima se nešto za potvrditi, glasno obznaniti i podijeliti, krvlju zavjet potpisati - kako se vrijedi pojaviti. Da mi se vidi lice, ne čuje samo nezahvalan muk, da se znaju, a ne pitaju odluke i zidaju postolja od sumnji, nego da se čvrsto i neumitno zaključuje kako prisustvo jedne tvrdnje korača humusnim tlom i probija vlažnim zrakom u mom obliku odobravajući strku. Tu što je nastala od prve glasine mog povratka do prvog koraka dolaska koji me čini jačom od pritiska što sam ga nedavno osjećala.

Izdržala sam i to će biti moja javna objava. Životinjskom obilju presjeći ću nagon da se strovali na moju krhku prirodu i odbaciti perje što me krije da bi otkrila mišicu. Njenu čvrstinu i žilavost, njenu volju i vjeru u postojanost. Duha što se ne predaje kad mu oko živih ramena kruže strvinari, kad se njegovim umirućim nadama svijeće neće upaliti, ni onda kada se poželi svega odreći da ga stegne mir kojem bi se morao prosuti pod noge kao sol po rani.

Ne, ova priča prenesena je pripovijetka o mome srcu, koje stenje pa zori u ovitku novoga dana, koje pjeva stihove svima koji misle da mu ne prolaze pored prozora, i koje, umije ljubiti pa snove kuditi, sve redom milovati da se izgubi u buketu prisnosti kad mu pomanjka hrabrosti. Apstrakcija riječi nije mu bliska kao mojim prstima, ali snađemo se ono i ja, u svojevrsnim dijalozima. Ono što mi govori ja često pišem dvoznačno, kao da me jagodice ne slušaju, tipkaju skriveno. A tako žudi pričati o sretnom završetku, da se boji kako ne bi izdao poredak koji je prethodio njegovom zapletu.

Onda ćemo ovako, neću tjerati na silu da se slože oko pjesme, nego da obznane kako je došlo vrijeme da se u nove pohode krene. Zato srce moje, ne boj se ljudima, a ni meni reći, što osjećaš u tuzi i najvećoj sreći. Svi oni znaju da se kuca sve dok se ne otvore vrata, a hoćeš li ući, ne zavisi od gumenih potplata.

Čovjek može bez svega. Pretila je činjenica kojom se cijelog života uvjerava kako mu treba sve i svašta. Od automobila i kuća do raznih potrepština i tračarija, od društva i prijatelja do ljubimaca i bazena. Luksuz ili osnovne potrebe, nije stvar u čudima niti zakidanju, čovjek ne treba mnogo, za što se bori kao da se radi o golom opstanku.

To je većinom iz taštine ili nesvjesnog uvjerenja da mu stvari, odnosno poznanstva osiguravaju afirmaciju u zajednici u kojoj živi. Pritom je ključan odgoj, bilo od roditeljske kuće, bilo okoline koja nas sve dotiče, i utječe na ponašanje jednakim intenzitetom, ali različitom svrhom. Briga obitelji ima cilj zaštite svog potomka, dok svijet tog istog subjekta tretira različito, ne uzima statistike niti podatke o podrijetlu, tuče ga ili miluje ovisno o sreći koja ga slijedi.

To je sastojak kojeg jedni negiraju, a drugi mu na spomen imena sliježu ramenima slažući se sa tvrdnjom da je sve to sudbina. Iako se ona povija i usmjerava ovisno o nečijem trudu i sposobnostima, nije olako reći da svi koji se trude i uspiju. Kad se nastojanja čovjeka kose s tuđima, usmjerenima u isto, taj netko možda će biti kadar poduzeti i nedostojne mjere da se potvrdi kao bolji izbor, bolji kandidat i na kraju, bolji pobjednik.

Je li to sreća? Ili se ona zove tako tek kad nema ljudskih faktora u priči, kada se radi o slučajnosti, poklapanju ili preklapanju nekolicine onih na koje se nema direktan utjecaj. A opet su ih počinili ljudi, samo mi ih ne poznajemo, niti namjeravamo, sudbina nas nije upoznala s čimbenicima koji su nam išli u prilog, imenovala ih je nepoznatima, stoga nevažnima?

Život je mješavina činidbi čovjeka. Voljela bih misliti da sam za svoje uspjehe zaslužna sama. To je zato što ne tražim druge za pomoć, vjerojatno ni kad bi trebala. Ali učim se, da je postizanje željenoga uvijek vezano uz druge i nisam jedina zaslužna ili kriva, ovisno kakva je posljedica. Ipak nije lako, kad si usamljen u svojim snovima. Ponekad mi se čini da su pogrešni, ili samo grešni, jer imaju velika usta i dugačkog su jezika, pa se često zakašlju od gutanja zraka. Tada se sama sebi nasmijem i spustim trepavice sjetnog pogleda, pitajući se jesu li čovjekova htijenja tek puka ironija. Da ga gurkaju i nekuda žure, a zatim usporavaju i obaraju s mjesta na koje je parkirao đon cipela, da mu pokažu kako zona nije besplatna.

Ima nešto jače od razuma i slabije od straha što me tjera na ustrajnost. Daje mi snagu, za ovu volju što je ne znam ubiti, od koje bježim pa joj se vraćam moliti, za ludost neznanja što ga se usudim zahtijevati i za istinu koju poželim tvrditi. Kako bi sumnje i laži namamila u stupicu, zatvorila zamku i promatrala ih u sumraku grijeha što će se rasplinuti u jutru. Među nama, lakoća kojom to činim već je navika. Među nama, navike su loše, ali ima i dobrih mana.

Zato vam ostavljam pozdrave i nekoliko fotografija da vas zabavi dok me nema:

.........malo svirke, da si zaplešete uz pobjedu naše nogometne reprezentacije...



.....i šampanjca, ali ovakvu ponudu balončića možete dobiti samo na blogu....


.....zatim muški dio čitatelja, pazite da opijeni ne dopadnete u šake kakve stare koke...


....jer Adam najbolje zna kako se prolazi s jabukom........


....ako vas uhvati rigoletto mislite na prirodu, a ukoliko su svi wc-i u kafićima zauzeti trčati ćete joj i ususret.......


....zato palac gore i pozdrav!

Zatupljuju ili potvrđuju? Ne u sferi emocija, već u svemiru intelektualnih dostignuća i stazica od sira i mlijeka, onih kojima se prtimo godinama shvaćanja da bi razumijeli kako je put dugačak i nema zraka.

Naći se u ponavljanjima fraza ili životnih postupaka nije isto, ali možda oboje vodi k tome. Jer koliko god je čovjek voljan, ushićen ili primoran ponavljati si riječi, rečenice, tonove i prizore, toliko je neupućen da identično postupa i u važnijim aspektima svog života. Iz toga se nameće zaključak o navikama. I tome kako ne postoje samo one koje nagonski svrstavamo u kategoriju poznatoga, već treba razmisliti i o navikama koje čovjek ponavlja u situacijama od većeg značaja.

Dakako nazvati ih takvima pomalo je banalno, ali obrazac postupaka koji činimo tijekom izvjesnog događaja, koliko god on bio rijedak, kroz godine formira kuteve i zavoje kalupa. Opravdano je reći da većinom nismo svjesni takvih reakcija, no koliko je prirodno uhvatiti se mobitela kad se dogodi tjelesna povreda i pozivati upomoć, toliko je moguće u pitanju odlučivanja ili pak osobnog rada ustuknuti učiniti isto. Kako drugima, tako i sebi.

Jer strah čovjeka počiva na nesigurnosti. Tuđa je uvijek rizik na koji se oslanja doza povjerenja i snosimo ju sami, znajući otprilike omjer mogućnosti takvog ostvarenja. Vlastita nesigurnost veći je teret stoga što se nju intimno osjeća. Kad bi se mogli odvojiti od sumnji vlastitih dosega, bi li bilo toliko ponavljanja? Odustajanja, dvojenja, trzanja na nepovoljne karte što ih može dodijeliti sudbina. Kad bi kakva gatalica zjenicom mogla virnuti u onkraj onoga svijeta, bilo toliko slađe znati što se krije iza početka. Početka promjena u nepoznato i neistraženo, dakle uzbudljivo i novo, ali možda pogrešno.

Ponavljanja uma su uzrok i posljedica. Živimo ih svaki dan. Dobro, bolje ili u nedoumicama?

Prema istraživanju sociologa Geralda Jellisona sa sveučilišta u Sjevernoj Karolini, prosječnu odraslu osobu danas u razvijenom dijelu svijeta lažu oko 200 puta dnevno, grubo rečeno, jednom u pet minuta. Također vjerovatno je, da u ovoj regiji Europe odraslu osobu lažu još i više. S druge strane, prema istraživanjima sveučilišta Cornell, ljudi lažu u jednoj četvrtini svojih društvenih komunikacija.

Laganje se smatra integralnim i neophodnim dijelom društvenih komunikacija. Ali nisu sve laži iste. To je važno zbog toga što se osobe koje lažu manje uzbuđuju ako im ta laž ne znači mnogo u životu. Važnost laži pojačava fizičke simptome. Nije svejedno je li posljedica hvatanja u laži društvena nelagoda ili električna stolica. Zbog toga je uobičajena analiza moguće motivacije izvora jednako važna i u pokušaju procjene njegove iskrenosti.

Ljudi su, prema svim istraživanjima, vrlo loši u raskrinkavanju dobro motiviranog lažljivca. Na sveučilištima California i San Francisco, između 13.000 ispitanika, tijekom deset godina, pronađeno je samo 15 osoba koje (vrlo) uspješno prepoznaju laži kod drugih osoba. Ostali su imali jedva malo bolji postotak uspjeha od situacije u kojoj bi bacali novičić - 55% ili manje.

Odvraćanje pogleda nije ni u kakvoj vezi sa laganjem (često je slučaj upravo suprotan), kao što to nisu ni drugi stereotipi. Lažljivci ne mijenjaju težište na nogama, dok govore ne dodiruju noseve ili ne pročišćavaju grlo češće od ljudi koji govore istinu. U stvari, ni za jedan od takvih simptoma, ne može se reći da automatski znači laganje. Glavni razlog za to je, naravno, različitost ljudske prirode, ali i društvenih grupa. Recimo čak i da odvraćanje pogleda ulazi u takav simptom, Japan, Kina i dobar dio jugoistočne Azije, bili bi pogrešno shvaćeni, jer u tom dijelu svijeta izbjegavanje tuđeg pogleda je izraz poštovanja, a direktan pogled u oči se u mnogim društvenim situacijama tumači kao uvreda.

Također, postoje i vrlo dobri lažljivci. Prije svega, gotovo svaka osoba na svijetu može pripremiti svoje svjedočanstvo i izgovoriti ga dovoljan broj puta, da se navikne na nju, kako ne bi bila nervozna pri izlaganju pred autoritetom. Tu su zatim ljudi koji stjecajem životnih okolnosti sistematski lažu od malena. Za njih je laganje prirodna situacija i ne pokazuju mnogo promjena ponašanja kada to rade. Tu su i osobe čija profesija je vezana za svakodnevno laganje, kao što su političari, njihovi predstavnici za tisak ili voditelji TV shop emisija.



Ima i ljudi koji su jednostavno vrlo složene ličnosti, ispunjene unutrašnjim sukobima i neskladima, koje su s vremenom naučile funkcionirati po društveno usvojenim standardima ponašanja. One eliminiraju ekscentričnosti i ponašanja koji kod drugih izazivaju neželjene utiske. Pod pritiskom, ti će ljudi pokazati ne samo simptome laganja, već možda i ozbiljnijih poremećaja ličnosti. Sve govoreći ono za što su uvjereni da je apsolutna istina.

Dvije najvažnije vještine uočavanja laži:
1.) Prva je i najveća - prepoznavanje laganja na osnovu ponašanja. U istraživanjima u SAD, samo je trećina agenata CIA pokazala postotak prepoznavanja laži koji bi se mogao ocijeniti kao koristan, dok je u drugim sigurnosnim službama i agencijama broj takvih osoba bio zanemariv ili jednak onom u generalnoj populaciji. Nakon treninga sa stručnjacima, svi polaznici obično poboljšaju svoj postotak procjene, ali uglavnom ne za više od 15 %.

2.) Druga vještina je divergentnost i složenost ljudske prirode - postoje statistički pouzdani indikatori laganja, ali vi uglavnom ne možete znati da li osoba s kojom razgovarate spada u 70% ljudi koji taj simptom ispoljavaju kod laganja, ili je to samo posljedica stresa ili njen uobičajeni način ponašanja.

Ljudi lažu u jednoj četvrtini svojih svakodnevnih društvenih komunikacija. Najskloniji su laganju preko telefona. Laganje je najmanje vjerojatno, vjerovali ili ne, u e-mailovima i kratkim porukama (SMS i Internet messaging).

Laganje licem u lice je negdje između telefonske i kompjuterske komunikacije.

S kojim se smislom nešto stvara? U području umjetnosti i srodnih joj grana, gdje ljudi rade ono što vole i trude se da iz sebe daju ono najbolje, ono nikako ne može biti takvo. Jer pitanje najboljeg ili kvalitetnog, pitanje je individualcu. Hoće li se njemu pridružiti nekolicina ili mnoštvo, stvara određenu pomamu. Iz toga proizlazi da što god osmisliš, tvoje je remek djelo i kao takvo napravljeno je u fazi koju drugi mogu ili ne moraju razumijeti. Ono će im se sviđati ili će ih provocirati, nagonski će ga odbaciti ili isto tako zavoljeti, a zatim će ti to reći.

Potreba čovjeka da javno progovara u formi kritike nije neprirodna niti strana, ali često zna biti nepromišljena i marginalna. Imena se trpaju u okvire, a postignuća obezvređuju poticanjem okoline na isto razmišljanje. Istina je ta, da postoji neka perverzna satisfakcija u zakržljalim veličinama svakog čovjeka koja se hrani blaćenjem manjih od sebe, ili one (ne)dostojne šireg pogleda.

I sama se nađem u takvim raspoloženjima. No tek kad uočim tuđa, izbliza shvatim relativnost svojih i njihova značenja. I također uviđam da iako mi nije zanimanje biti nepristran, zamjeram onima kojima jest, a to nisu. Kritički obraditi nečiji rad znači potražiti i opravdati mišljenje slabih točaka razumijevanja gledatelja ili čitatelja. Unijeti vlastiti rječnik i razloge dokazuje neprofesionalnost. Poklonika ima uvijek, i kod djela općeprihvaćenih kao nedostojnih razini većine umjetnika, i kod nekompetentnih pokušaja da ih se opravda. Reći nekome da je zastario, loš, nemaštovit, komercijalan ili osrednje talentiran teško je bez direktnih posljedica za nečije mišljenje o sebi, kao i mišljenje javnosti koja odluči vjerovati riječi glasnika.

Neosjetljivost je rijedak talent sa svrhom prikrivanja. Ne vjerujem da postoji osoba koju barem na trenutak ne dotakne tuđa kritika. U smislu emocionalnog negodovanja i slušanja njegovog uzroka u svojim mislima, nevoljko i bez prestanka. Možda je to stoga što ljudi uvijek traže nešto novo, pa ako im apetit ne zadovolji ponuđeni obrok, oni ga bacaju natrag u lice kuhara, govoreći da skuha nešto drugo ili će povratiti usred groznog mirisa.

Tako prevodim reakcije poklonika većinom svojih stavova. Iako znam da i u njima ima mnogo nesigurnosti i nagađanja. Je li to tek poriv zapažanja što mi govori da gledam u njih dalje od korica, ili zato što se danas osjećam velikodušna?

Znati ću sutra.

U svrhu druženja rade se mnoga ustručavanja. Zbog samoće, koristi, obiteljskih veza i imiđa spajaju se zakoni interesa koji nemaju svrhu druženja pretjeranih emocija i njihovih podznačenja. Tko je kome pravi prijatelj ponekad ostaje pitanje na kojem se lome samoglasnici kao da su od pruća.

To je u mnogo slučajeva i nenamjerno, uzajamnost prihvaćanja i entuzijazma osobom nije dužnost za koju se odgovara. A ipak, toliki je podnose kao slabost, cijene mišljenje što ga uživa prijestolje ega, stoga pretendiraju mitove o svojim uspjesima. Bez osnovana razloga lakoma priroda čovjeka prejeda se vlastitim maštanjima i zuji uokolo poput pretilog bumbara.

Ni stvoriti imunitet na zvuk hvalospjeva nije lak čin, još manje zadovoljstvo, a najmanje odrediti mu logiku i objasniti posljedicu. No zahvalno je. Stajati na vazi s obje noge, u cipelama i odjeven, tako je jasnije očitati težinu samodopadnosti i trpke istine. Nema previše smisla vagati se gol, čovjek nikada nije samo kost i koža, prekriven je šumom razloga zbog kojih se smije i trpi bol, koji ga tjeraju i nalaze, on im obećaje volju, a oni njemu rezultate. I kada šumu isčupa ili preruje, kad joj se osveti što raste sporo i ne nosi željene plodove, ona i dalje niče, bez dopuštenja, unatoč znaku zabrane jer nosi obilje novih razloga bili oni za slavlje ili za sječu. U tome se život izvježbao, nosi i daje nevezano što ćemo sa sjemenom, prionuti kao seljaci ili unajmiti nekoga za to kao gospoda.

A kakve veze prijateljstvo ima s tim? I ono se sadi, i ono raste, zalijevaš li ga povremeno ili redovito, osvježuješ iskreno, polijevaš mutno ili režeš lažno, daješ zrak ili gušiš klicu što si je zasadio. Kompromisi su dokaz da si mario. I nije li tada osjećaj truda veći i plodonosniji od onog koji te brinuo? Kreću li se linije opravdanja pravocrtno i neprekidno, kada užitak povjerenja prepustiš slučaju?

Da. I ne. Život te ponekad iznenadi najneugodnije. I iako si kažeš, nikada više, šuma i dalje raste, suši, obnavlja se i šušti. Poznati zvuk ugode mami bliže, k mirisu kojem se njuh teško opire...

Često se nađem uspoređivati s drugima. Više nehotice nego namjerno. Neka prirodna iskra u meni zasvijetli ili me opecne, ovisno o ishodu uspoređivanja. Te blic testove smatram svojim najiskrenijim opažanjima. Kada moja urođena osobnost pokazuje tko je ona što se ocrtava na površini kao ja. Tada pobliže uočim tko sam, neovisno o onoj za kakvu me se smatra, kao i različitost mišljenja kako me tko doživljava.

Je li to uopće važno? Mnogo sam se puta zapitala što je utjecaj vanjskoga na četiri zida u kojima stanuje duša, što iz svog izloga gleda van i brine jesam li iskrena. Mijenjam li riječi, tvrdnje i stajališta ako se nađem nesigurna, u suprotno uvjerena teorijama što ih podupire većina, izdajem li svog heroja da bi postala kukavica. Što mi znači potpora i čija? Što uostalom ŽELIM od svog glasa?

Da govori što mu se prohtije, ono što sam naučena, da predstavlja nekog tuđinca iz mojih glasnica ili da šuti, kad je tišina pametnija. Sve od navedenog ima svoje vrijeme i događaj na koji se oslanja reakcija. Tada kao dvojicu stranaca što za šankom ispijaju piće, pitanje i odgovor poslužuje ista konobarica, a narudžba je odraz njihovog htijenja. Je li ga uzrokovala žeđ ili tek želja jezičnih pipaka čini svu razliku, jer njihove prohtjeve izgovaram u vidu odluka.

Dakle što naručiti od života? Izbori su tu, koliko god nijekali zadovoljstvo istima, jer ono što smatramo solidnim ili lošim potezima ipak nije ista kategorija. I što tada? Krenuti ispočetka da bi se stvorila paleta dobrih i odličnih izbora, što dakako nije nikakva garancija, ili ustrajati u već ponuđenima od kojih se možebitno stvori prilika koja će nagraditi trud i žrtvovanoga? Budi sada pametan ili slušaj šumove svog srca. Oboje ti nešto govore i imaju dobrih argumenata.

U žuboru misli jedna postojano korača, govori ravnomjernim tonom i ne uzbuđuje se pored redova prijatelja i izviđača što okićeni naprtnjačama, vezicama i kapama dovikuju da ih saslušam. Siguran je taj glas, smiren i prijazan, kao otac, majka ili svećenik, govori da ne osluhnem njega već onog koji me čeka pred vratima. Bio je tamo od trenutka kad je dilema prešla preko kućnog praga, tik iza nje, ali nisam ga čula. Moj je. I volim ga. Pita me jesam li odlučila. Grlim ga kao brata blizanca što je došao s puta, nekog mjesta meni nepoznatog i tuđinskog, s kojeg se vratio s darom i osmijehom.

I to nije kraj. Mislim da će biti još osmijeha. S mojih usana.