|
Evo mene konačno! Zašto toliko dugo?
Umro mi je kompjuter!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!! Naglo. Bez upozorenja i naznaka bolesti. Samo je jednom zakašljao i bilo je gotovo. Pao je i nije se digao. Slab. Beživotan. Nemam ga srca ni pogledati. Zato ga još nisam ni sahranila. Lešina je još tamo, na mom radnom stolu. Ja pogledam prema njemu, uzdahnem pa se ponadam, ali neće. Otišao je.
Dakle ovo je bila dužna oda mom kompu koji me evo natjerao u progonstvo, kod prijateljice. Sada ovaj nepoznati stroj piše moje riječi. Nije mi baš drag. Moj mi je draži, sa svih strana. Ali nema pomoći. Kažu da mora otići. Zauvijek.
I dok ja tako plačem, odnosno naizmjenice ja pa moj novčanik nad svim ratama koje ću morati potpisati na čekove kad dotičnome pokojniku pronađem zamjenu, robujem na poslu. Nemam života dragi moji. Do neki dan bila sam grozno živčana, a iako to može biti nuspojava biološkog procesa koji svaka žena prolazi na mjesečnoj bazi, shvatila sam da nije samo to. Sjedila sam na svojem balkonu, gledala predivno sunčano jutro i - bila nervozna ko' manijak. Inače me takva jutra smiruju i odmah oraspolože ali tog dana to nije bio slučaj. Odjednom sam se naglo ustala i vratila u dnevni boravak, zatim pošla do svog stola i dohvatila prvi rokovnik. Vratila sam se na balkon i pisala. Kako dobar osjećaj. Znala sam da mi nešto grozno nedostaje. I to što sam ja pisala isto u svojoj glavi svakog dana koji nisam blogala nije bilo isto. Kad sam riječi stavila na papir bilo je to kao psihoterapija. Časna riječ. Ali ne pionirska, naravno:)
Pisat ću čim i kako god mogu, sljedeći put nosim sa sobom to što sam zapisivala. Danas sam neplanirano u posjeti vlastitom blogu i pročitavši vaše komentare drago mi je da razmišljate o tome što se piše. Dapače, vidim da što više prolazi vrijeme komentari su kvalitetniji. Onda mi pišite, što god želite; što vas tišti, tko vas živcira, kako je doma, gdje ste, s kim.................... što god. Čitam vas.
Pozdrav,
kolegica;)
|
