30.11.2004., utorak
Koristite Žužula kad god možete
Dok sam ulazio u tramvaj imao sam osjećaj da će ući kontrola. Kucam kartu i sjednem u sredinu tramvaja. Na slijedećoj stanici ulaze gospođa i gospodin kojima nebih dao ni da čuvaju nacrtane ovce, našto sliče. Vade one značke u stilu šerifa McLauda i idu od jednog do dugog. Ja smišljam koju ću priču složiti. Par ljudi nema kartu i sad se oni natežu s njima. Dođe baba do mene.
Kartu! - reče i nosom zapne u prozor
Nemam. - govorim i pucam od smiha.
Osobnu. - reče bahato i otvori svoju brilježnicu
Gospođo, nemojte trošiti i svoje i moje vrijeme. Žužul je moj stric. - odgovorim glasno i gledam ju pravo u oči.
Gospođa zatvori bilježnicu. Oprostite! kaže i ode dalje. Ljudi oko mene umiru od smiha. Ja izvanka mrtav ozbiljan. Iznutra pucan i najrađe bi vrišao od smiha.
Izlazim iz tramvaja i nemogu vjerovati našto je ova država spala. Na sam spomen gospodina Žužula prestaju vrijediti svi zakoni pa čak i oni da se karta za tramvaj mora platiti. Jebo me pas ako ikad više platim kartu u tramvaju. Ma zašto trošiti lovu još i na to kad je dosta reći -
Žužul je moj stric.
|
- 17:00 -
Komentari (7) -
Isprintaj -
#
29.11.2004., ponedjeljak
Ja hoću život.
Sjedim ja večeras u Purgeraju i čekam ljubicu da joj završi proba. Pod ruke mi dođe časopis "More" iz 7 mjeseca. Prolistam ga malo i naletim na tekst zbog kojeg sam počeo pisati blog . Točno se sjećam. Ležao sam u onoj ležaljci iz mojeg prvog posta, čitao, zamišljao da sam ja tamo, istinski uživao. Toliko me se dojmio da sam odlučio da i ja hoću pisati. Danas, nakon ponovnog čitanja sam zapravo shvatio da ja želim takav život. Iskupljujem se za povrede autorskih prava i štatigajaznamčegajoš linkom na magazin more. Ovo je cijeli članak. Dugačak je za popizditi, ali hrani moju dušu.
Skontradura posred Kvarnera
Unutarnji glas mi je govorio: Natrag u Čikat! Zašto ga nisam poslušao, a mnogo puta jesam? Ono čega smo se bojali najedanput se počelo javljati. Točno na sjeverozapadu, između Kamenjaka i Marlere, diže se s obzorja gusta, crna masa. Počinje pakao! - tako je započela titanska borba za život trojice ljudi u maloj jedrilici, koju ni pero slavnoga Josepha Conrada ne bi moglo opisati bolje od barbe Mirka Bogića, doajena našega jedrenja
Kao štivo za ljetnu đitu poklanjamo vam plovidbu koju je ispisala ruka jednog od legendarnih nauta - Mirka Bogića. Taj 88-godišnjak u punoj forci (koji ovoga mjeseca slavi rođendan) rođeni je Šibenčanin, a životni ga je put skrasio u Piranu i Ljubljani. Barba Mirko jedri od 1922., a da ne biste pomislili kako je ovdje riječ o vremeplovu, ističemo da plovi i danas i da svake godine svojom jedrilicom učini rutu od Pirana do šibenske Jadrije i nazad. Od 1950. barba Mirko, kao neki preteča ideja koje su pokrenule i naš magazin, vodi dnevnik polovidbe svoje male L-5, brodice koju je sagradio 1979. godine u klupskoj baraci. Kako L-5 odavno nije nacionalna klasa, svojoj je elerici barba Mirko dodao kabinu, pokazujući tom modulacijom u kutera put za daljnji život te vrlo vrijedne jedrilice.
"Nisam htio veću barku jer sam vidio kako se muče na velikim jedrilicama kad traže posadu za putovanje i regate", kaže barba Mirko, dodajući kako elericom vlada sam, a ona je svojom visokom kvalitetom sposobna za teško, pa čak i za otvoreno more. O njegovim morskim iskustvima i brojnim pogibeljnim regatama moglo bi se pričati nadugo (što i planiramo), a za ovu progodu donosimo izvadak iz njegova dnevnika s nadnevkom 2. lipnja 1976.
Pravim pomorcima ne treba napominjati kako nipošto nije riječ o "davnoj plovidbi". Za more i vjetrove trideset godina ne znači ništa, jer će uvijek biti nevera (škontraduri) kao što je ona koja je u Kvarneru te noći s vjetrom od 100 km na sat prohujala potopivši jahtu s pet njemačkih nauta, tek koju milju dalje od barba Mirkove jedrilice.
Naprijed!
Poslije noćne nevere osvanulo je sunčano jutro, piše u svom dnevniku barba Mirko. Puše lagani vjetrić. Niti pomislio nisam da bi moglo biti nešto drugo osim burina. Iz jugoistočne uvalice Čikata i jugo i bura pušu skoro iz istog pravca, što je učinak terenskih oblika. Poslije doručka žurno dignemo jedro i otplovimo u 7.30. Po izlasku iz Čikata na otvorenom moru vas osupnem, gledam smjer vjetra i vrijeme. Jugo! Nebo bjelkasto, horizont zamagljen i to poslije one noćne nevere i tako jake bure. Kad te podatke preračunam u glavi, rezultat je: "Natrag u Čikat!" .
Zašto nisam poslušao taj unutarnji glas, a mnogo puta jesam? Naprimjer, 1959. stigao sam u Čikat u 14 h, da sam išao naprijed uhvatile bi me nevere (više njih jedna za drugom) usred Kvarnera u 18 sati. Isto tako 1966. na putu iz Rovinja za Pulu sam se ustavio u Veštru i na sigurnom preživio četiri sata nevere. Možda sam ovaj put vozio naprijed zbog posade. Imao sam kompletnu i odlično izvježbanu posadu, a L-5 izdrži ogromno kod takve posade. Možda sam bio previše odmoran. Putovanje od Splita do Lošinja nije od mene zahtijevalo nikakvih napora, pošto je mornarske poslove izvršavala posada. Kuhanje po vlastitim receptima je prije zabava nego napor...
No, pred nama su otoci Srakane Male i Vele te Unije s uvalom Maračol, vrlo sigurnom. To je oko 11 milja daleko ili 3-4 sata jedrenja po tom laganom jugu od 2 bofora. Pred ulazom u Kvarner ponovo mogu analizirati vrijeme i odlučiti kako naprijed. Nekako u sebi sam bio potpuno uvjeren da će nevera nastupiti, samo ne znam kada. Mislim da sam to i rekao posadi. Vrijeme brzo prolazi u napetosti živaca. Vožnja postaje sve brža, jugo sve više jača. Rt Kurila i Srakani su prebrzo iza nas. Rt Arbit na Unijama! Sad treba odlučiti: ili naprijed, ili Maračol. Cijela moja unutrašnjost je bila za Maračol. Promatram horizont. Ta naša mala zemljica je tako jako ukrivijena da kad stojiš jedva vidiš 4 km daleko, a kad sjediš još mnogo manje. I pored izmaglica sjeverozapad je izgledao potpuno jasan, vedar, nikakvih prijetećih oblaka. Dakle, naprijed!
Za sat prekratki
Kod svjetionika Vnetak ista situacija. Jugo puše u svom pravom ritmu neko vrijeme četiri, neko pet bofora. S flokom na leptira sučemo oko 5,5 čvorova. Kod te brzine smo za tri sata preko Kvarnera. Vozimo naprijed, po mojemu računu prema Marleri, jer se Istra ne vidi. Pored Galijole vozimo na udaljenosti manjoj od 2 milje zapadno. Premda je vjetar jak, valovi veliki, grandiozni, vrijedni divljenja, a jedra puna vjetra i tako opterećena, da barka i ne vozi nego leti preko pjene valova, koja vije na sve strane, ništa od tog niti gledam niti vidim, a čini mi se da je isto s posadom. Naši pogledi su okrenuti samo u jedan smjer - sjeverozapad, malo iznad crte koja razdvaja more od neba. Možda smo time samo nebo začarali. To čega smo se bojali, a što smo sa stahom očekivali i potajno se nadali da ćemo izbjeći, najedanput se počelo javljati. Točno na sjeverozapadu, iznad Istre, između Kamenjaka i Marlere, diže se s obzorja gusta, crna masa.
Za onoga koji zna što je to nastupaju trenuci velikoga unutrašnjeg uznemirenja, a i straha, jer ne zna s kakvom će se silom morati uhvatiti u koštac. Zar nas je baš to moralo uhvatiti tu, usred Kvarnera, 7-8 milja od Istre? Samo jedan sat smo prekratki, zakasnili, da bismo se dokopali spasonosnog kopna.
Sad se već naglo diže crni zid nevernog oblaka. Posada je potpuno mirna. Vidim, uzdaju se u mene. Na što se ja mogu pouzdati? Da li će 50-godišnje iskustvo samostalne plovidbe biti dostatno da bismo izborili koliko-toliko prihvatljiv rezultat iz te strašne nejednake borbe s bijesnim prirodnim elementom?
Sreća je što imam dva člana posade. L-5 izdrži ogromno kad se sva trojica pravilno ponašamo, odnosno djelujemo prema potrebama. Svi smo stari jedriličari, ne samo da nas je dosta mora pralo, već smo i podosta popili. Pitanje je, što sada? Ništa drugo, vozimo naprijed najvećom brzinom prema Istri, da u tom kratkom vremenu što nam je još ostalo dođemo čim bliže obali da nam barem do neke mjere ublaži valove, jer nevrijeme dolazi preko Istre.
Dajem točne upute Martinu i Nikoli što imaju raditi kad padne zapovijed "Doli jedra!" Niti slučajno se ne smije nešto zaplesti. Svak mora prekontrolirati svoje škote i gindace (podigače) da bi u nekoliko sekundi pokupili jedra i smjestili ih u barku, jer okret vjetra za 180° neće trajati minut, nego samo nekoliko sekundi. Kumulonimbus je izrastao u svoj nakovanj. S vrha njegove glave štrče rastrgani cirusi kao strašni rogovi pet kilometara visokoga diva s drugog planeta, diva s kojim ćemo se boriti kao začarani prinčevi s ognjenim zmajevima u Andersenovim pripovijetkama. Ispod vrha oblaka počinje gusta crna masa sve do mora. Iz njegove sredine se vrte, izletavaju i prestižu jedan drugoga smeđe-sivi tepisi slapova vode. Javlja se grom, koji sljedi bljesku.
Susret s Nijemcima
Oblak nas sve više prekriva, dan postaje sve tamniji. Još uvijek vozimo naprijed punom brzinom. Pažljivo gledam da bih čim prije opazio crtu, na kojoj se mijenja vjetar. Trinaest je sati!
"Sva jedra dolje, pod palubu, ceradom prekrijte otvor broda!" Zapovijed je izvršena kao na vježbama u nekoliko sekundi. Zapelo nije ništa. Teško bismo tada popravljali pogreške. Lijevo od nas približno jednu milju je neka jahta, pretpostavljam da je njemačka. Zašto za vraga nisu spustili jedra, za koji trenutak će ih nevera progutati! Kad su nestajali u raljama toga strahovitog zmaja, vidjeli smo ispaljenu crvenu raketu. Tko će im pomoći, skoro ne vjerujem da ćemo mi ostati na površini mora.
Brivom (inercijom) od jugoistoka pred samom graničnom crtom vjetra okrenem eleruicu za 180°, strahoviti udarac protivnog, olujnog vjetra dočekam u krmu broda i tako neutraliziram jarbol visok 9,5 m. Kod tako jakog vjetra i samo otpor jarbola bi sigurno položio barku na bok, napunio je vodom i potopio. Tamno je kao u večernjem sumraku kad je sunce već davno zašlo. Martin sjedi tijesno uz mene, mislim da osjeća ritam mojega srca. Udarac vjetra preko 10 bofora (smatram oko 120 km na sat) je dignuo barku i ponio je u suprotnom pravcu kad smo bili udaljeni oko 5 milja od Istre.
Nikola proviri ispod cerade da vidi što se događa, ali se brzo pokrije ponovno preko glave. Naime, u tom trenutku je Sveti Ilija zapeo nogom te izvrnuo bačvu s nekoliko tisuća kubika vode. Da bi nas opomenuo, da slučajno ne bismo zaboravili na njegovo prisustvo, počeo je strijeljati lijevo, desno, sprijeda i straga, da rasvijetli naše grešne duše. I uistinu nam je rasvijetlio taj dan. Kad su se nebeske strijele spajale s morem, svaki put nas je streslo od glave do prstiju na nogama.
Što bude bit će!
Nije nikakvo čudo što su stari pomorci obećavali Gospodu i svecima darove, čak iz Aladinove svjetiljke, ako živu glavu iznesu iz takve situacije. Jasno je i razumljivo, kad bi se spasili, reducirali bi te svoje darove i odnijeli u crkvu Svetog Nikole ili Gospe Trsatske samo sličice svetaca i makete svojih brodova. Ponekad su radije na koljenima ophodili neki poznati "Božji put". To je bilo jeftinije i u granicama njihovih ekonomskih mogućnosti. Dakle, u takvim okolnostima, kad se čovjek nađe manjim od makova zrna u strahovitoj stihiji, postane pomorac praznovjeran. Zaštita Istre se ipak pozna, valovi su ogromni, ali ne uništavajući. Kormilarim tako da stalno držim krmu proti vjetru, da se barka niti slučajno ne bi postavila bočno u odnosu na vjetar. Trenutna situacija ne zahtijeva uzbunu. Jedrilica se krasno drži. Prosto ne mogu shvatiti kako ta mala barčica preskače pjene najviših valova. S lakoćom se penje po strmim padinama vala, a kad se spusti u dolinu i misliš da će je vrh novog vala naliti i potopiti, ona jednostavno preskoči. Tip L-5 pokazuje svoju neprocjenjivu vrijednost. Slava Martinoliću i ostalim konstruktorima. Zasada se nije niti jedan val razbio preko krme, premda je visina valova 3-4 metra. Nadam se da će nevrijeme trajati kao i obično koji sat. Prvi, obično i najjači udar već je iza nas i uistinu iza onog tamnog oblaka već se pomalo svjetluca.
Uf! Da bi to bio kraj! Moguće je, koji put su nevere kratke. Uzaludna nada. Iza onog svjetlijeg pasa crni se još bolje nego prije. Poslije toga se bijes mora razvije još jače. "Nikola! Pogledaj kompas, kuda nas nosi." Taj Nikola, kao da nije učesnik tog vražjeg plesa, mirno odgovara: "Na jug." On kad proviri ispod cerade ne vidi opasnost nego veličanstvene valove s onim bijelim grivima i uživa u "ljepoti prirode", samo što ga s vremena na vrijeme zabode u srcu kad se sjeti da je u toj slaboj orahovoj ljusci i da može potonuti.
Na jug! Sto mu gromova, to znači da je vjetar okrenuo na sjever i da nas nosi na otvoreno more, a ne kao do sada prema Unijama. Pogledam natrag. Kakvi valovi, kakav uzavreli kotao! Martin slijedi mojemu pogledu: "Bolje je da ne gledaš natrag", rečem mu. "Što će biti, neka bude." Premda sam pokriven ogromnom mornarskom kapom, koja štiti i leđa od kiše, ipak sam dobio nešto vode sprijeda, pa mi sad teče po vratu i prsima. Već me pomalo i zebe. Ako se potopimo, bit će to kraj, ali dokle plovimo neću trpjeti hladnoće. "Martine, preuzmi kormilo, drži krmu točno prema vjetru!"
Zaokret pod pravim kutem
Zavučem se ispod cerade, moram reći da sam odahnuo. Tu je sve nekako mirnije. Ne polijeva te niti more, niti kiša, vjetar se ne ćuti, čuje se samo zavijanje sartija. Bezbrižni Nikola me dovodi odmah u dobru volju kad kaže kako uživa u lijepoj slici mora čim proviri ispod cerade.
"Zar te nije strah, pošto slabo plivaš?" upitam. "E, tebi će mnogo pomoći plivanje ako potonemo, samo ćeš se duže mučiti, a ja ću s manje muke i za kraće vrijeme stići u onostranstvo", odgovori mi. Svučem mokru košulju, obučem suhu i povrhu još džemper. Malo odmaram i opet za kormilo.
Prolazi treći sat nevere. Gindac jedra pleše vodoravno na vrhu jarbola. Na brzinu nije bilo moguće na nešto ga zavezati jer ništa pamernog u tu svrhu na tom brodu nema. Tu su samo neki novi patenti, neke ušice, žljebići za kratkovremeno zavezivanje na regati do jačine vjetra šest bofora, a kad je jači, tada to ne pomaže. Na tom brodu nema niti jedne prave, barem staro grčke ili staroegipatske bitve, za koju vežeš i to drži u redu. Vrag neka nosi sve te nove patente!
Nikola, što kaže kompas? Jugozapad, glasi odgovor. Sad smo tek nastradali, znači da puše bura i da nas vrlo brzo udaljuje od obale. "Spremite ceradu, momci, nastupilo je vrijeme borbe. Do sada smo se povlačili, a sada nam je odstupnica ugrožena. Moramo se boriti ako ne mislimo noć dočekati na moru. Dignite komadić jedra od šljuke. Moramo ploviti prema istoku koliko je više moguće. Svak od nas neka pazi. Prvi koji vidi bilo kakvo kopno neka odmah javi, da ne gubimo niti minuta."
U tren oka je sve napravljeno. Gindac smo uhvatili. Jedro smo digli oko tri metra. Svi sjedimo u kokpitu i zadnji kraj jedra natežemo rukama, dva drže, treći odmara. Jedro je prenisko da bismo upotrijebili škotu. Plovimo prema jugoistoku. Dakle promijenili smo smjer za 90 stupnjeva. Bura puše jačine 6 bofora. Što je ono tako daleko pred nama? Kiša je prestala. Oblaci su se počeli tanjiti. Otok Susak? Ne može biti ništa drugo.
"Jedro nataknimo na bum i sve letve postavimo u njega da bolje jedrimo. Počinje regata za život!" Nije trebalo dva puta reći. Dignuto je cijelo propisno jedro od šljuke.
Posada je zauzela regatna mjesta. Nikola je legao naprijed na palubu, djelomično se savio prema jarbolu i tako zatvorio pristup vodi sprijeda. Martin je legao na lijevi bok u srijedi barke, a ja sam sjeo na palubu pored njega. Tako je otvor barke dobro zaštićen. Naša težina je prilično velika, oko 250 kg, od toga samo ja imam 90 kg. Nadam se da ćemo izdržati dosta vjetra. Lijevo se pojavi još jedno kopno - Unije.
Škotu nategnemo do kraja. Vožnja je oštro proti vjetru, barka poleti. Kakva sreća da smo tri, dva bi bila prelagana i ne bi mogla voziti. Za pola sata se popnemo oko 2 milje proti vjetru. Bura raste, ubrzo je 7 bofora. U orcu se ne može više, pojamo točno na Susak.
"Fatamorgana", uzvikuje Martin. Sva tri s nadom gledamo u taj komadić izgubljene zemlje u moru. Bojimo se da je to možda samo priviđenje, a ako je stvarnost, da li ćemo uspjeti doploviti?
Kad pajoli zaplivaju
Barka leti kao da bismo imali puna sva jedra kod 5 bofora vjetra. Do tamo je još oko 7-8 milja. Posada je sva u vodi, ali to joj ne smeta, naviknuta je na regatama. Voda u barki još nije kritično narasla, ali pajoli (daske na podu) ipak plivaju. Zbog Ijuljanja broda voda leti svuda i moči sve što nije osigurano polivinilom. Jako je nezgodno kad se boce i lonci motaju ispod nogu. Susak je sve više u suncu, a bura je sve silnija. I pored toga se Martin i Nikola sve više smiješe, obrazi su im sve vedriji. Trenutno su zategnuta oba pataraca; opet su tu patent-ručice na preklop. Kad jarbol na valovima zavibrira žice koje zatežu patarace, ove se olabave. Neka sad ručica preskoči gotovi smo jer nam je otišao jarbol.
Gdje su bitve? Još je dvije milje do Suska. Bura je narasla preko 8 bofora. Valovi visoki preko 2 metra imaju na vrhu zapjenjene grive jedan metar visoke u dužini od 20 metara. Ne može se parirati takva pjena. Tu pomažu samo tijela posade. Ne možemo više voziti bočnim vjetrom.
Pojam, dobivamo refuIade u po krme. Zavjetrinski patarac treba popustiti. To je za mene najteža odluka u cijeloj neveri. Ostat ćemo samo s lijevim pataracem, a ako se on odapne, izgubljene su naše glave. Nije preostalo ništa drugo. Vozimo samo s jednim pataracom, koji sad mnogo više vibrira nego ranije kad su držala dva. Lijevu nogu držim na mjestu gdje bih mogao zadržati ručicu pataraca ako preskoči, a i lijeva ruka je tamo blizu. Kurs je sada jednu milju južno od Suska. Naša brzina je vrlo velika, sigurno preko 6 čvorova. Jaki vjetar se najbolje iskorištava baš kad puše u pola krme. Vrh vala, koji udari u pramac, završi na mojemu obrazu, premda vjetar puše odostraga malo bočno. Samo da sad ne popusti koja sartija, patarac ili konop, a najviše se bojim za jedro da se ne raspadne. Samo još nekoliko minuta i pobjeći ćemo valovima.
Otok je sve bolje rasvijetljen suncem, naši obrazi su sve jasniji, sve vedriji i veseliji. Već se osjeća upliv sjevernoga rta Suska. Valovi polako gube svoju udarnu moć. U zavjetrini smo otoka, premda je udaljen oko jednu milju. Vjetar bez valova nas više ne ugrožava. Tri-četiri kratke borade i već smo u mirnom moru, osim onih dugih valova koji se odbijaju od obala kad zavijaju oko otoka. U 19 sati stižemo u malo veći zaljev na jugozapadnoj obali Suska. Okomite visoke stijene štite pred burom da se niti ne osjeća. S krme bacim sidro. Pramac za obalu ima vezati Nikola. Kad se okrenuh da vidim kako uspijeva manevar, moj ti Nikola pliva onako obučen na obalu i vezuje barku. Kaže da je u moru toplije i da mrzi skakati preko oštrog kamenja do obale. Spašeni smo i nevjerojatno veseli. Sami sebi se činimo heroji, ta pobijedili smo to strašno nevrijeme. Ima još nešto što je utjecalo na sretni zaključak ovog događaja. Kad je Stvoritelj iz svoje vreće sijao te naše otoke, jedno zrnce mu je palo izvan one zamišljene crte Lošinj - Istra. Iz toga je izrastao Susak, daleko u moru kao zadnja straža za izgubljene brodolomce. Za nas je to bila ona slamka za koju se utopljenik hvata.
Sutradan smo po lijepom vremenu otplovili oko otoka u mjesto Susak. Tamo smo našli kapetane iz Lučke kapetanije Rijeka i svih njenih ispostava na radnom sastanku. To je bila prilika da se dogovorim za ispitni rok za voditelja čamca naših tečajnika, koji na Rijeci polažu taj ispit. Začuđeni što nas tu vide poslije teškog nevremena, upitaju nas gdje smo bili jučer za vrijeme nevere. "U Kvarneru!" To nije moguće, a znate li da se jučer utopilo u Kvarneru pet Nijemaca u jahti. Tada smo tek shvatili shvatili kroz što smo se provukli.
|
- 23:17 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
24.11.2004., srijeda
Moji preci
Zamarija - roden 1775, oženio se Natalinom i imali su 4 djece.
Zamariju, Antoniju, Mikelinu i Antoniju. Njihov sin Zamarija, rođen 5.11.1802 oženio se sa Francescom Vechiardo i oni su imali sedmoro djece. Domeniku, Mariju, Zamariju, Anastazju, Doroteu, Domenika i Francesu. Sin Zamarija rođen 19.4.1841, oženio se sa Marijom Kristinom i oni su imali 14 potomaka. Ivan, Tomaso, Valentin, Felice, Natalina, Andrea, Justo, Ante, Marija, Terezija, Lucija, Josip i Silvestar. Njihov sin Valentin rodio se 17.08.1867, a oženio je Matiju Barbić. Imali su dvanaestoro djece. Feliče, Marija, Dumica, Valentin, Santa, Djusto, Ivan, Antica Nina, Josip, Ivan, Vicko i Paško. Njihov sin Ivan, rođen 1902, oženio je moju nonu Zlaticu. Imaju četvero djece. Željka, Davora, Jasminku i Ivicu. Davor, moj tata, rođen je 3.8.1942 i oženio je Mariju, moju mamu. Oni imaju tri sina. Kokola, Eugena i Ivana. Ja, Kokolo, rođen sam 1975g i oženio sam Demjanku. Imamo dvoje djece. Luku i Andreu.
Šteta što moji preci nisu imali blog. Tko zna što bih još saznao?
Lijepo je znati ove stvari.
|
- 16:37 -
Komentari (15) -
Isprintaj -
#
19.11.2004., petak
Pozdrav iz prošlosti - Greeting from past
- 16:49 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
16.11.2004., utorak
Prelazim na islam.
Gledam malo riječi i fraze po kojima ljudi dolaze na moju stranicu.
Pitarelo uvjerljivo vodi. Ima tu svega.
npr. dani smiha 2004, dojenje crkva, kako mastrubirati, Princ od Perzije igra, pušim starci??? , zguza.
Ima i bračni savjeti.
Odem na google i upišem "bracni savjeti "
među inima dobijem i ovo.
Preuzeto sa http://members.lycos.co.uk/elihlasiskrenost/Savjeti sestrama.htm
Primijetno je, sto su covjekovi horizonti siri i sto je njegov pogled dalekosezniji i njegovo razmisljanje zrelije on ne promatra zenu samo sa jedne strane, ili -kako se to kaze - iz jedne perspektive, nego je promatra potpunije i iz svih uglova.
Ovo je razlog postizanja medusobne harmonije, priblizavanja, ljubavi, samilosti, oprastanja...
Poslanik, sallahu alejhi ve sellem, kada je upitan koje su zene najbolje, odgovorio: "Ona koja ga (muza) obraduje kada u nju pogleda i koja ga poslusa kada joj naredi, i koja ne radi protivno njegovoj volji, niti trosi novac u ono cime on nije zadovoljan."
Buharija i Muslim takode prenose da je Allahov Poslanik, sallahu alejhi ve sellem, rekao: "Najbolje zene su dobre zene iz plemena Kurejs; one su najnjeznije prema svojoj djeci dok su mala i najvise vode racuna o onome sto je u posjedu njihova muza."
Ova dva hadisa nam otkrivaju potpunost idealne zene i uravnotezenost njene licnosti...
1. Ona obraduje svoga muza kada u nju pogleda; znaci da ona vodi racuna o svome izgledu i ljepoti, a ovo je zajednicko svim ljudima jer je u skladu s ljudskom prirodom.
2. Poslusa ga kada joj naredi; ona je prikladna svome muzu i u svim okolnostima se slaze s njim. Slaganje zene sa njenim muzem i njeno poznavanje njegove prirode kako bi se ponasala skladno tome predstavlja jedan od najvecih uzroka srece u braku i svakako jednu od najistaknutijih karakteristika idealne zene.
3. Da izbjegava sve sumnjive momente jer to predstavlja mir za srce njena muza i stiti je od bolesnih srca. Ovo je glavna karakteristika koja krasi idealnu zenu. Ona se ne osamljuje s muskarcima koji joj nisu mahrem, niti im se obraca umiljatim glasom, niti s njima razgovara bez potrebe.
4. Ne pretjeruje u trosenju ; ne trazi od muza ono sto joj ne moze priustiti, ne povodi se slijepo za drugim zenama i njenu brigu ne predstavlja: sta je obukla i kupila koja zena? Ona zeli sacuvati imovinu svoga muza.
5. Svoju djecu obasipa njeznoscu tako da se njeznost osjeti u cijeloj kuci. Ona ne grdi svoju djecu niti ih proklinje. Ne zapostavlja odgoj djece i ne prepusta ulici da odgaja njenu djecu, kako bi se spasila djecije galame i uznemiravanja. Ona je pastir u svojoj kuci, a duznost pastira je da pazi svoje stado. Upravo zbog ovoga Islam daje prednost tri puta postivanju majke nad postivanjem oca.
6. Ne zali se zbog najmanjih sitnica niti se pravi bolesnom radi najmanjeg bola.Jer muz zeli zenu koja ce mu nakon njegova povratka kuci odagnati njegove nevolje i brige.
7. Ne prebacuje svome muzu eventualno dobro koje mu je ucinila... Cuva tajne svoga muza. Ono sto ona razgovara sa svojim muzem ne prelazi zidove njene kuce.
8. Daleko je od rutine i pasivnosti jednoobraznog nacina zivljenja; mijenjanje ustaljene rutine u kuci doprinosi osvjezavanju atmosfere i poboljsanju odnosa, bez obzira da li se to odrazavalo mijenjanjem rasporeda namjestaja, nacina odijevanja, jedenja pijenja... Jednostavno ona je zena koja se neprestano podmladuje.
9. Ona nema slobodnog vremena. Ne zapostavlja svoje poslove nego ih savjesno i na vrijeme obavlja; Ljenost i slobodno vrijeme predstavljaju vodece razloge zahladnjivanja bracnih odnosa i oni otvaraju vrata sejtanu da unese razdor izmedu muza i zene.
"Dobrocinstvo je lahka stvar; sve sto trebas je vedro lice i blag govor."
Idealna supruga je uvijek nasmijana, vedrog lica, njen govor je prijatan, ne poznaje namrgodenost niti joj je bliska grubost.
10. Jedna mudra izreka kaze: Iza svakog velikog covjeka stoji zena. Idealna zena je ona koja stalno obnavlja zivot svoga muza i koja u njegovo srce uliva volju, samopouzdanje, smirenost i koja ga podstice ka dobru i da ide naprijed pri tome stojeci uz njega, kao sto je Hadidza rekla Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem:
"Nikako! Odista te Allah nece nikada osramotiti!"
- Kada god ostvari neki cilj ona mu otvara nove vidike i stavlja pred njega novi cilj kako bi mogao da se uzdize u njegovu ostvarivanju. Ona stoji uz njega dok ne ostvari taj postavljeni cilj. Ona u njemu budi duh entuzijazma i nade kao sto je to cinila Hadidza, radijallahu anha, i zene ashaba, radijallahu anhum, koji su ucinli hidzru u Abesiniju.
11. Ima razumijevanja za svoga muza i nastoji mu se prilagoditi. Uvijek ga lijepo saslusa. Ona zna da muskarac i zena ne mogu uvijek imati iste osobine i sklonosti. Stoga je bitno popustati, prevazilaziti poteskoce i ne zamjerati na sitnicama.
... Sretan dom je proizvod ljubavi, topline, uzajamnog razumijevanja, srdacnosti, sposobnosti da se iz svakoga trenutka izvuce najvise zadovoljstva.
|
- 21:09 -
Komentari (9) -
Isprintaj -
#
Million Dollar Habits
Evo me nazad. Jači neko ikad. Kad smo več kod čitanja knjiga, pročitao sam ovaj vikend knjigu koju je preporučio novac. Knjiga se zove "Million Dollar Habits" i opisuje navike koje imaju bogati ljudi. Iako ima preamerički naslov koji posjeća na "Obogati se za 5 minuta" i "Postao sam bogat jer ste vi kupili ovu knjigu", nema veze sa mojim slobodnim prevodima. Čovjek na jednostavan način objašnjava da nije sve u novcu i da novac dolazi postepeno, ako posjedujemo navike koje imaju bogati ljudi. U svakodnevnoj trci za novcem večina ljudi je postala ohola,bahata i bezosjećajna, a ljudi koji su istinski bogati to nisu. Pri tome ne mislim samo na financijsko bogatstvo nego i na bogatstvo duha. Najvažnija poruka knjige je da postanemo dosljedni svojim odlukama. Na koji način zaraditi novce nije spomenuo ni jednom, ali kad se bolje pogleda, kada bi imali sve one navike o kojima on govori jednostavno nema šanse da budete bez novaca. Zdrava prehrana, tjelovježba, velikodušnost, pomaganje drugima, probitačnost, točnost, marljivost i po meni najvažnije, upornost. Promjena mišljena o novcu i štedljivost. Jednostavna usporedba ljudi koji su na putu da postanu bogati i onih koji to nisu je ta da ovi prvi ne kupuju novi auto nego kupuju auto star dvije godine koji je još uvijek kao nov. Cijena mu je 30% manja, a ima svu moguću opremu kao i potpuno novi auto. Opisuje kako postepeno mijenjati svoje navike na bolje i kako rasporediti dano vrijeme i ne trošiti ga uzalud. Ma frajer je car. Točno se vidi da je čovjek na svom mjestu, a ne neki tulipan koji prodaje maglu. Već dva dana zaredom se dižem u 6:00 i trčim oko kvarta. Čak i jučer po onoj ledari. Jačam se i uživam.
Pozdrav svima, a ne samo njima.
P.S. Zašto je Edo uspio neka vam kaže sam.
Isti krug, pet godina, a ne bogata rodbina
Iz dijaspore tetak ili tetka da salju devize
Nemamo sise, nismo zgodni, mora da smo jednostavnooo
uporni to miii!!!!
|
- 10:48 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
11.11.2004., četvrtak
JA SAM SVEMIR
Eto bolestan sam. Imam upalu grla i žderem sumamede. Dižem se i čitam blogove. Čitam ženin blog. Jebe me zbog pišanja s nogu. E, zaboli me. Počne ona nešto kenjati. Daj pospremi stol. Daj vidi kuću koja štala. A ja se ne uzbuđujem. Dignuo sam se miran i ništa mi neće ovi dan pokvarit. A ona luda i nadrkana na cijeli svijet. I stalno napada. A ja se ne nerviram. Vidi prašinu. Vidi suđe. Trebao bi joj pokazati da nije sve tako crno kako je ona zabrijala. Draga, slušaj ovo! Palim Edu i odrepam joj No Sikiriki. Smješak na njenom licu je sve veći. "Sve probleme kad pogledam su mali ko kikiriki."
Kako to uspjevaš? - pita ona.
U svakom čovjeku postoje tri JA. Prvi ja sam ja. Onaj pravi, fizički, ja. Ono što trenutno radim, kako se trenutno ponašam. Drugi ja, je onaj dobri ja. Onaj imaginarni ja, koji je prvom ja uzor, kakav bi prvi ja želio biti. Treći ja je onaj zločesti ja. Onaj lijeni ja. Onaj mrzovoljni ja.
Prvi ja treba vježbati i naučiti slušati drugog ja, a izbjegavati onog trećeg ja. Ujutro kad si se digla najprije ti je onaj treći ja bacio neku bubu u uho i sad je tvoj prvi ja pod utjecajem trećeg ja. I zato si nadrkana. Ja, naprimjer kad se dignem i čujem onog trećeg ja da nešto počne srati, okrenem film u glavi i odjebem ga. Onda osluhnem što mi drugi ja ima reći. Drugi kaže: Danas će biti super dan. I ja se furam da hoće i obično bude.
Kako se tvoj prvi ja može oduprijeti trećem ja i brijati na drugog ja? - pita ona.
Ujutro se sjetim tete Luize i odjebem trećeg ja u sekundi.
Kako je se možeš sjetiti rano ujutro?
Vježbam.
Ja to nemogu.
Pa onda, jebote, uzmi komad papira od 2 metra kvadratnih i napiši na njemu "Louise Hay", zalipi ga na zid u sobi i kad to ujutro pročitaš znati ćeš kako moraš razmišljati cijeli dan.
Opet smješak.
Ljudi moji, uspio sam od nadrkane žene, sikteće kobre i aždaje koja je rigala oganj rano ujutro napraviti predivnu osobu koja je prije nego što je otišla vani plesala po kući, smijala se, ljubila me,a nered, suđe i mrvice na stolu više nisu bili problem.
JA SAM SVEMIR!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!
Pročitajte cijelu pjesmu. Po mogućnosti pustite stvar i repajte s Edom.
Genijalana relaksacija.
NO sikiriki
No sikiriki ljudi, no sikiriki
Ove godine mi ništa neće moj beat pokvarit, nema, ništa, ništa
Dosta je bilo tjeskobe i sa deprama borbe
Dosta je bilo crnjaka no sikiriki maajka
No sikiriki, meditacija, reiki
sve probleme kad pogledam su mali ko kikiriki
navučem se na bedove, sve mi gore od gorega
odsad se navlačim da mi bude sve bolje od boljeg
sistem mi se čisti od negativnih misli
uzima pozitiva - svaki dio moga tkiva
negativne emocije - 103 porcije
izbacujem van, da sreća ima svoj stan
da ne bude podstanar u meni na kratko vrijeme
ovaj put za stalno, pušta korijen, daje sjeme koje klija
pravi gustu baštu, ma pravi gustu džunglu
bez milimetra za tugu, a ja kralj svoje džungle
letim sa lijane na lijanu, pazim svoju sreću
kalemim joj svaku granu
no sikiriki sikiriki no no
s bedovima, problemima sad je gotovo za sva vremena
sunce sija, život ponovo je lijep, edo maajka roka no sikiriki rep
cijelo vrijeme trošio živce na kretene
čisto sranje popušto, gubio samopouzdanje
gubio sebe, gubio sigurnost
trošio sve vrijeme na mozganje i na neodlučnost
a sad sam zadovoljan sobom, volim i prihvaćam sebe
kad se desi nesto loše kažem ono, ko ga jebe
kažem mir, potpuni mir, samo mir
ma biće sve u redu, Bog je tu, konačno znam
al znat nije dosta, treba to i primjenit
cijelu životnu konstrukciju treba promjenit
sve loše navike što me dovode do panike
misli što daju nemir - bolesno srce i čir
ma ja sam svemir, vječno božansko biće
treba bit svjestan toga, ta svijest je moja droga
tražio sam pin, dobio sam tri broja, pronaću taj zadnji
pun mi kurac više patnji
no sikiriki sikiriki no no
s bedovima, problemima sad je gotovo za sva vremena
sunce sija, život ponovo je lijep, edo maajka roka no sikiriki rep
|
- 10:50 -
Komentari (5) -
Isprintaj -
#
08.11.2004., ponedjeljak
Zato jer znam da ćeš ovo čitati prije nego što dođen doma
Evo danas je moja draga, nakon 8 godina studiranja, položila zadnji ispit. Triba bi joj nešto kupiti. Prije misec dana mi je rekla da je bila u nekoj parfumeriji i da je njušila neki super parfem. Naravno da nisam zapamtio ime parfema. Pošto je ona danas položila taj ispit bio bi red da joj nešto poklonin. Ali što? Pa taj parfem, naravno. A kako se ono zva, u pičku materinu? Triba saznati ime parfema, ali da ona to neskuži jer onda nebi bila fora. Zoven ja njenu frendicu i pitan da li je joj je moja spominjala kakav parfem. Nije. A što sad. Zoven ja puffy. Ajde nazovi ju i na neznam koji način saznaj koji je to parfem bio, ali da ništa neskuži. Zove puffy za par minuta i kaže da je to novi Lacoste. Rekla joj je da triba pokloniti parfem nekoj suradnici, a da se baš nekuži u parfeme i da što bi ona preporučila. Pun pogodak! Bravo puffy!!! Prva parfumerija i eto poklona za moju dragu. Draga, kad dođen doma, dobiti ćeš novi "Lacoste - Touch of pink"
Eto da malo razbucamo tradicionalne načine poklanjanja.
Bravo bebo.
|
- 15:19 -
Komentari (9) -
Isprintaj -
#
07.11.2004., nedjelja
Nedjeljni ručak
Kad su dica mala nema zajedničkih izlazaka jerbo se isti pretvore u noćnu moru. Prije dvi godine, kada je naš mali sinek ojačao i imao oko godinu i po odluči moja obitelj da idemo na prvi zajednički ručak u restoran. Upalimo auto i pravac Medvedgrad. Tamo još nismo bili pa eto da i to vidimo. Ajmo spojiti ugodno s korisnim. Pravi mali obiteljski izlet. Nakon pola sata jebenih zavoja i mućkanja dječjih želudčića eto nas rego. Sve ono što ste vidjeli o Medvedgradu na TV-u za vrijeme Franje više nije tako. Prije je sve bilo upicanjeno, puno vojske i pandurije, dok je to sada mali zaboravljeni gradić na Medvednici. Bila su dva pandura u polupijanom stanju i to je to. Raspucala stakla, grafiti i slične nepodopštine pijanih maloljetnika. Medvedgrad je lijep i lipo se vidi Zagreb kad je fortuna sjeverca koja očisti jebeni smog iznad Zagreba, a kojeg mi svakodnevno unosimo u naša pluća. Za par godina ćemo se čuditi sto svi imamo većinu poznatih boleština. No, nakon obilaska Medvedgrada i objašnjavanja djeci kako je tu Krsto karao svoje služavke, nailazimo na restoran. Ulazimo unutra i sidamo za stol. Dobar dan. Dobar dan. Mi bi nešto izili. Naručujemo, nesjećam se više što i dok čekamo žderu, mali i ja obilazimo restoran. Kamin je prva liga i nas dvoje gledamo vatru i žeravicu ko začarani. Obožavam vatru. Franjo nas gleda sa zida svojim ubitačnim pogledom dok mu iz usta viri genšerov penis. Stiže klopa. Luka se napije sokiča i navali na papicu. Nakon par zalogaja moj Luka problijedi. Zatim, glasom kojeg bi se i Pavaroti posramio, zapjeva ariju iz Rigoleta. Njegova rigotina, poput mlaza vatrogasnog šmrka, u par naleta letila je restoranom . A on jadan, vrti glavicom, kao da želi pobjeći od toga. Rezultat njegovog mrdanja glavicom je izrigana površina od oko 2 metra radijusa pod kutem od 180 stupnjeva. Sve je izrigano. I on i mala i žena i ja i stol i stolice i netom pristigla hrana i zid i pod. SVE. Nakon izljeva cijelog sadržaja njegovog želudca, jedina lijepa stvar na njemu bile su njegove suzne okice. Sve ostalo je bilo zasrano. Restoranom je harao visoko koncentriran vonj želudčane kiseline. Rigotine je bilo toliko da nam je bilo neugodno to ostaviti konobaru. On je bidan, suznih očiju, dišući na usta i pokušavajuči ostati smiren donosio krpe, papirnate šugamančiće i ostale potrepštine za čišćenje dok smo mi pola sata sređivali sranje. Daj krpe, daj papira, žena otišla u wc oprati stolnjak i njegovu robicu. Ostao mali samo u hulahopkama i majci. Sreća da smo bili sami u restoranu jer bi ulazna vrata bila pretijesna za sve one koji bi u stampedu, gazeći jedni druge, pokušavali izaći na svjež zrak. Još bi nas optužili za smrt pregaženih. Kupimo prnje, pozdravljamo konobara kojem iz očiju bljeskaju munje, napuštamo restoran gladni, izrigani i duboko nesretni i bižimo u auto. Jebote izlet.
|
- 10:31 -
Komentari (4) -
Isprintaj -
#
03.11.2004., srijeda
Draga, jedno vrijeme se nećemo vidjeti.
Htio sam sa ovim postom malo pričekati, ali sam prisiljen napisati ga sada. Počeo sam pisati blog tamo negdje u 8 mjesecu . Odmah na početku mi se svidio velikim dijelom i zbog toga što me vrlo rano otkrila i BigMamma i stavila moj link na njen blog pa me u kratkom vremenu čitalo dosta ljudi. Većina posjeta na moj blog dolazila sa njenog. I tako malo po malo ja se navučem na blog. Stvari i osjećaje za koje sam mislio da ih nikad ne bih mogao napisati, odjednom, bez problema, izlijeću iz moje glave i s lakoćom se zapisuju. To mi se jako svidjelo i preporučim ja svojoj dragoj da i ona otvori svoj blog jer se njoj stalno događaju full neobične stvari. Isprva je odbijala. Ma neću ja. Ma biti će glupo. Onda je počela čitati moj blog. Pa ostale. I jedno večer kaže meni moja draga. Ja bi blog. Super, mislim ja. Počne ona pisati blog. Iskreno, njeni prvi postovi mi se nisu previše sviđali. Onda sam joj rekao da je malo precrna. Onda je popizdila. I rekla da više neće pisati. Onda sam ja popizdio. Pa piši blog, jeboteja. Što te boli kurac zamene. Pa upočetku nemaš puno onih koji te čitaju. Pa moraš puno komentirati ostale da bi ljudi došli tebi. Trebaš imati link sa Bigmmame (bigmamma - razmisli o komercijalizaciji bloga). Onda joj je frendica rekla da joj je super blog. A onda ju je krenulo. Njeni postovi su sve bolji i bolji. A onda je doša tren kada sam popizdio. Nitko do tada nije znao tko je kokolo u stvarnom životu. Međutim, zbog njenog iskrenog oduševljenja blogom, počela je pričati u društvu kako i ona i ja i mala imamo svoje blogove. I da nam je to do jaja. I tako su neki ljudi doznali tko je kokolo ustvari što mi jednostavno u tom trenu nije pasalo. Tu su bile nekakve moje teorije da je blog kvalitetniji kad ljudi neznaju tko si. Da sad nemožeš pisati na temu "Jebo sam ženinu frendicu" jer bi se iste međusobno žive pojele da saznaju tko je ta sretnica. Karikiram. Bio je to zapravo atak na moju slobodu da pišem o bilo čemu, bez ikakve šanse da moje postove netko doživi krivo ili osobno te se ,nedajbože, uvrijedi. Ajde prijeđoh preko toga. Zapravo, sada kada znam da me neki ljudi, koji ovo čitaju, poznaju osobno, pišem sa manje opterećenja. Boli me kurac. Došlo mi iz guzice u glavu.
Cijelo prazničko jutro smo se zajebavali oko izgleda njenog bloga. A kako ovo? A kako ono? Ja bi box oko posta. Pa zeleno , pa logo, pa photoshop. Super joj sada izgleda blog. Govori ona večeras da ima jako puno posjeta. Svita od sriće. Gledan je s leđa i govorin da se neko vrijeme nećemo vidjeti. Zašto? pita ona. Večeras ću te zguza. I da je njen blog spomenut i na monitoru i na blogu, nastavlja ona. I da bi njoj puno začilo da ja na svome blogu kažem da mi je ona žena.
Eto moji blogeri, kucnuo je čas da saznate i to. S puno ponosa objavljujem da se moja žena krije iza ove adrese.
A sada draga, jedno vrijeme se nećemo vidjeti.
|
- 23:49 -
Komentari (10) -
Isprintaj -
#
01.11.2004., ponedjeljak
Vic uz svisvete
Trebali su mornari prebaciti biskupa sa kopna na neki otok. Zamoli ih kapetan da danas ne beštimaju jer je biskup na brodu.
Bune se mornari. Pa kako će navigivati bez beštimija.
Krenu oni. Biskup stoji na kuverti i gleda mornare.
Jednome izleti. En'ti gospu.
Biskup se prekrsti i kaže mu da ne vriđa gospu.
Drugi viče. Ben ti svetoga Petra.
Biskup opet u čudu govori da ne beštimaju na svece.
Treći misli kako će beštimati, a de ne uvridi biskupa.
Ben ti ......... 1 novembra.
Pita ga biskup: A zašto prvi novembra?
Paaa, odgovara mornar. Prvi novembra su svi sveti!!!
|
- 12:54 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
|
