Kad su dica mala nema zajedničkih izlazaka jerbo se isti pretvore u noćnu moru. Prije dvi godine, kada je naš mali sinek ojačao i imao oko godinu i po odluči moja obitelj da idemo na prvi zajednički ručak u restoran. Upalimo auto i pravac Medvedgrad. Tamo još nismo bili pa eto da i to vidimo. Ajmo spojiti ugodno s korisnim. Pravi mali obiteljski izlet. Nakon pola sata jebenih zavoja i mućkanja dječjih želudčića eto nas rego. Sve ono što ste vidjeli o Medvedgradu na TV-u za vrijeme Franje više nije tako. Prije je sve bilo upicanjeno, puno vojske i pandurije, dok je to sada mali zaboravljeni gradić na Medvednici. Bila su dva pandura u polupijanom stanju i to je to. Raspucala stakla, grafiti i slične nepodopštine pijanih maloljetnika. Medvedgrad je lijep i lipo se vidi Zagreb kad je fortuna sjeverca koja očisti jebeni smog iznad Zagreba, a kojeg mi svakodnevno unosimo u naša pluća. Za par godina ćemo se čuditi sto svi imamo većinu poznatih boleština. No, nakon obilaska Medvedgrada i objašnjavanja djeci kako je tu Krsto karao svoje služavke, nailazimo na restoran. Ulazimo unutra i sidamo za stol. Dobar dan. Dobar dan. Mi bi nešto izili. Naručujemo, nesjećam se više što i dok čekamo žderu, mali i ja obilazimo restoran. Kamin je prva liga i nas dvoje gledamo vatru i žeravicu ko začarani. Obožavam vatru. Franjo nas gleda sa zida svojim ubitačnim pogledom dok mu iz usta viri genšerov penis. Stiže klopa. Luka se napije sokiča i navali na papicu. Nakon par zalogaja moj Luka problijedi. Zatim, glasom kojeg bi se i Pavaroti posramio, zapjeva ariju iz Rigoleta. Njegova rigotina, poput mlaza vatrogasnog šmrka, u par naleta letila je restoranom . A on jadan, vrti glavicom, kao da želi pobjeći od toga. Rezultat njegovog mrdanja glavicom je izrigana površina od oko 2 metra radijusa pod kutem od 180 stupnjeva. Sve je izrigano. I on i mala i žena i ja i stol i stolice i netom pristigla hrana i zid i pod. SVE. Nakon izljeva cijelog sadržaja njegovog želudca, jedina lijepa stvar na njemu bile su njegove suzne okice. Sve ostalo je bilo zasrano. Restoranom je harao visoko koncentriran vonj želudčane kiseline. Rigotine je bilo toliko da nam je bilo neugodno to ostaviti konobaru. On je bidan, suznih očiju, dišući na usta i pokušavajuči ostati smiren donosio krpe, papirnate šugamančiće i ostale potrepštine za čišćenje dok smo mi pola sata sređivali sranje. Daj krpe, daj papira, žena otišla u wc oprati stolnjak i njegovu robicu. Ostao mali samo u hulahopkama i majci. Sreća da smo bili sami u restoranu jer bi ulazna vrata bila pretijesna za sve one koji bi u stampedu, gazeći jedni druge, pokušavali izaći na svjež zrak. Još bi nas optužili za smrt pregaženih. Kupimo prnje, pozdravljamo konobara kojem iz očiju bljeskaju munje, napuštamo restoran gladni, izrigani i duboko nesretni i bižimo u auto. Jebote izlet.
Post je objavljen 07.11.2004. u 10:31 sati.