Dok sam ulazio u tramvaj imao sam osjećaj da će ući kontrola. Kucam kartu i sjednem u sredinu tramvaja. Na slijedećoj stanici ulaze gospođa i gospodin kojima nebih dao ni da čuvaju nacrtane ovce, našto sliče. Vade one značke u stilu šerifa McLauda i idu od jednog do dugog. Ja smišljam koju ću priču složiti. Par ljudi nema kartu i sad se oni natežu s njima. Dođe baba do mene.
Kartu! - reče i nosom zapne u prozor
Nemam. - govorim i pucam od smiha.
Osobnu. - reče bahato i otvori svoju brilježnicu
Gospođo, nemojte trošiti i svoje i moje vrijeme. Žužul je moj stric. - odgovorim glasno i gledam ju pravo u oči.
Gospođa zatvori bilježnicu. Oprostite! kaže i ode dalje. Ljudi oko mene umiru od smiha. Ja izvanka mrtav ozbiljan. Iznutra pucan i najrađe bi vrišao od smiha.
Izlazim iz tramvaja i nemogu vjerovati našto je ova država spala. Na sam spomen gospodina Žužula prestaju vrijediti svi zakoni pa čak i oni da se karta za tramvaj mora platiti. Jebo me pas ako ikad više platim kartu u tramvaju. Ma zašto trošiti lovu još i na to kad je dosta reći -
Žužul je moj stric.
Post je objavljen 30.11.2004. u 17:00 sati.