Sjedim ja večeras u Purgeraju i čekam ljubicu da joj završi proba. Pod ruke mi dođe časopis "More" iz 7 mjeseca. Prolistam ga malo i naletim na tekst zbog kojeg sam počeo pisati blog . Točno se sjećam. Ležao sam u onoj ležaljci iz mojeg prvog posta, čitao, zamišljao da sam ja tamo, istinski uživao. Toliko me se dojmio da sam odlučio da i ja hoću pisati. Danas, nakon ponovnog čitanja sam zapravo shvatio da ja želim takav život. Iskupljujem se za povrede autorskih prava i štatigajaznamčegajoš linkom na magazin more. Ovo je cijeli članak. Dugačak je za popizditi, ali hrani moju dušu.
Skontradura posred Kvarnera
Unutarnji glas mi je govorio: Natrag u Čikat! Zašto ga nisam poslušao, a mnogo puta jesam? Ono čega smo se bojali najedanput se počelo javljati. Točno na sjeverozapadu, između Kamenjaka i Marlere, diže se s obzorja gusta, crna masa. Počinje pakao! - tako je započela titanska borba za život trojice ljudi u maloj jedrilici, koju ni pero slavnoga Josepha Conrada ne bi moglo opisati bolje od barbe Mirka Bogića, doajena našega jedrenja
Kao štivo za ljetnu đitu poklanjamo vam plovidbu koju je ispisala ruka jednog od legendarnih nauta - Mirka Bogića. Taj 88-godišnjak u punoj forci (koji ovoga mjeseca slavi rođendan) rođeni je Šibenčanin, a životni ga je put skrasio u Piranu i Ljubljani. Barba Mirko jedri od 1922., a da ne biste pomislili kako je ovdje riječ o vremeplovu, ističemo da plovi i danas i da svake godine svojom jedrilicom učini rutu od Pirana do šibenske Jadrije i nazad. Od 1950. barba Mirko, kao neki preteča ideja koje su pokrenule i naš magazin, vodi dnevnik polovidbe svoje male L-5, brodice koju je sagradio 1979. godine u klupskoj baraci. Kako L-5 odavno nije nacionalna klasa, svojoj je elerici barba Mirko dodao kabinu, pokazujući tom modulacijom u kutera put za daljnji život te vrlo vrijedne jedrilice.
"Nisam htio veću barku jer sam vidio kako se muče na velikim jedrilicama kad traže posadu za putovanje i regate", kaže barba Mirko, dodajući kako elericom vlada sam, a ona je svojom visokom kvalitetom sposobna za teško, pa čak i za otvoreno more. O njegovim morskim iskustvima i brojnim pogibeljnim regatama moglo bi se pričati nadugo (što i planiramo), a za ovu progodu donosimo izvadak iz njegova dnevnika s nadnevkom 2. lipnja 1976.
Pravim pomorcima ne treba napominjati kako nipošto nije riječ o "davnoj plovidbi". Za more i vjetrove trideset godina ne znači ništa, jer će uvijek biti nevera (škontraduri) kao što je ona koja je u Kvarneru te noći s vjetrom od 100 km na sat prohujala potopivši jahtu s pet njemačkih nauta, tek koju milju dalje od barba Mirkove jedrilice.
Naprijed!
Poslije noćne nevere osvanulo je sunčano jutro, piše u svom dnevniku barba Mirko. Puše lagani vjetrić. Niti pomislio nisam da bi moglo biti nešto drugo osim burina. Iz jugoistočne uvalice Čikata i jugo i bura pušu skoro iz istog pravca, što je učinak terenskih oblika. Poslije doručka žurno dignemo jedro i otplovimo u 7.30. Po izlasku iz Čikata na otvorenom moru vas osupnem, gledam smjer vjetra i vrijeme. Jugo! Nebo bjelkasto, horizont zamagljen i to poslije one noćne nevere i tako jake bure. Kad te podatke preračunam u glavi, rezultat je: "Natrag u Čikat!" .
Zašto nisam poslušao taj unutarnji glas, a mnogo puta jesam? Naprimjer, 1959. stigao sam u Čikat u 14 h, da sam išao naprijed uhvatile bi me nevere (više njih jedna za drugom) usred Kvarnera u 18 sati. Isto tako 1966. na putu iz Rovinja za Pulu sam se ustavio u Veštru i na sigurnom preživio četiri sata nevere. Možda sam ovaj put vozio naprijed zbog posade. Imao sam kompletnu i odlično izvježbanu posadu, a L-5 izdrži ogromno kod takve posade. Možda sam bio previše odmoran. Putovanje od Splita do Lošinja nije od mene zahtijevalo nikakvih napora, pošto je mornarske poslove izvršavala posada. Kuhanje po vlastitim receptima je prije zabava nego napor...
No, pred nama su otoci Srakane Male i Vele te Unije s uvalom Maračol, vrlo sigurnom. To je oko 11 milja daleko ili 3-4 sata jedrenja po tom laganom jugu od 2 bofora. Pred ulazom u Kvarner ponovo mogu analizirati vrijeme i odlučiti kako naprijed. Nekako u sebi sam bio potpuno uvjeren da će nevera nastupiti, samo ne znam kada. Mislim da sam to i rekao posadi. Vrijeme brzo prolazi u napetosti živaca. Vožnja postaje sve brža, jugo sve više jača. Rt Kurila i Srakani su prebrzo iza nas. Rt Arbit na Unijama! Sad treba odlučiti: ili naprijed, ili Maračol. Cijela moja unutrašnjost je bila za Maračol. Promatram horizont. Ta naša mala zemljica je tako jako ukrivijena da kad stojiš jedva vidiš 4 km daleko, a kad sjediš još mnogo manje. I pored izmaglica sjeverozapad je izgledao potpuno jasan, vedar, nikakvih prijetećih oblaka. Dakle, naprijed!
Za sat prekratki
Kod svjetionika Vnetak ista situacija. Jugo puše u svom pravom ritmu neko vrijeme četiri, neko pet bofora. S flokom na leptira sučemo oko 5,5 čvorova. Kod te brzine smo za tri sata preko Kvarnera. Vozimo naprijed, po mojemu računu prema Marleri, jer se Istra ne vidi. Pored Galijole vozimo na udaljenosti manjoj od 2 milje zapadno. Premda je vjetar jak, valovi veliki, grandiozni, vrijedni divljenja, a jedra puna vjetra i tako opterećena, da barka i ne vozi nego leti preko pjene valova, koja vije na sve strane, ništa od tog niti gledam niti vidim, a čini mi se da je isto s posadom. Naši pogledi su okrenuti samo u jedan smjer - sjeverozapad, malo iznad crte koja razdvaja more od neba. Možda smo time samo nebo začarali. To čega smo se bojali, a što smo sa stahom očekivali i potajno se nadali da ćemo izbjeći, najedanput se počelo javljati. Točno na sjeverozapadu, iznad Istre, između Kamenjaka i Marlere, diže se s obzorja gusta, crna masa.
Za onoga koji zna što je to nastupaju trenuci velikoga unutrašnjeg uznemirenja, a i straha, jer ne zna s kakvom će se silom morati uhvatiti u koštac. Zar nas je baš to moralo uhvatiti tu, usred Kvarnera, 7-8 milja od Istre? Samo jedan sat smo prekratki, zakasnili, da bismo se dokopali spasonosnog kopna.
Sad se već naglo diže crni zid nevernog oblaka. Posada je potpuno mirna. Vidim, uzdaju se u mene. Na što se ja mogu pouzdati? Da li će 50-godišnje iskustvo samostalne plovidbe biti dostatno da bismo izborili koliko-toliko prihvatljiv rezultat iz te strašne nejednake borbe s bijesnim prirodnim elementom?
Sreća je što imam dva člana posade. L-5 izdrži ogromno kad se sva trojica pravilno ponašamo, odnosno djelujemo prema potrebama. Svi smo stari jedriličari, ne samo da nas je dosta mora pralo, već smo i podosta popili. Pitanje je, što sada? Ništa drugo, vozimo naprijed najvećom brzinom prema Istri, da u tom kratkom vremenu što nam je još ostalo dođemo čim bliže obali da nam barem do neke mjere ublaži valove, jer nevrijeme dolazi preko Istre.
Dajem točne upute Martinu i Nikoli što imaju raditi kad padne zapovijed "Doli jedra!" Niti slučajno se ne smije nešto zaplesti. Svak mora prekontrolirati svoje škote i gindace (podigače) da bi u nekoliko sekundi pokupili jedra i smjestili ih u barku, jer okret vjetra za 180° neće trajati minut, nego samo nekoliko sekundi. Kumulonimbus je izrastao u svoj nakovanj. S vrha njegove glave štrče rastrgani cirusi kao strašni rogovi pet kilometara visokoga diva s drugog planeta, diva s kojim ćemo se boriti kao začarani prinčevi s ognjenim zmajevima u Andersenovim pripovijetkama. Ispod vrha oblaka počinje gusta crna masa sve do mora. Iz njegove sredine se vrte, izletavaju i prestižu jedan drugoga smeđe-sivi tepisi slapova vode. Javlja se grom, koji sljedi bljesku.
Susret s Nijemcima
Oblak nas sve više prekriva, dan postaje sve tamniji. Još uvijek vozimo naprijed punom brzinom. Pažljivo gledam da bih čim prije opazio crtu, na kojoj se mijenja vjetar. Trinaest je sati!
"Sva jedra dolje, pod palubu, ceradom prekrijte otvor broda!" Zapovijed je izvršena kao na vježbama u nekoliko sekundi. Zapelo nije ništa. Teško bismo tada popravljali pogreške. Lijevo od nas približno jednu milju je neka jahta, pretpostavljam da je njemačka. Zašto za vraga nisu spustili jedra, za koji trenutak će ih nevera progutati! Kad su nestajali u raljama toga strahovitog zmaja, vidjeli smo ispaljenu crvenu raketu. Tko će im pomoći, skoro ne vjerujem da ćemo mi ostati na površini mora.
Brivom (inercijom) od jugoistoka pred samom graničnom crtom vjetra okrenem eleruicu za 180°, strahoviti udarac protivnog, olujnog vjetra dočekam u krmu broda i tako neutraliziram jarbol visok 9,5 m. Kod tako jakog vjetra i samo otpor jarbola bi sigurno položio barku na bok, napunio je vodom i potopio. Tamno je kao u večernjem sumraku kad je sunce već davno zašlo. Martin sjedi tijesno uz mene, mislim da osjeća ritam mojega srca. Udarac vjetra preko 10 bofora (smatram oko 120 km na sat) je dignuo barku i ponio je u suprotnom pravcu kad smo bili udaljeni oko 5 milja od Istre.
Nikola proviri ispod cerade da vidi što se događa, ali se brzo pokrije ponovno preko glave. Naime, u tom trenutku je Sveti Ilija zapeo nogom te izvrnuo bačvu s nekoliko tisuća kubika vode. Da bi nas opomenuo, da slučajno ne bismo zaboravili na njegovo prisustvo, počeo je strijeljati lijevo, desno, sprijeda i straga, da rasvijetli naše grešne duše. I uistinu nam je rasvijetlio taj dan. Kad su se nebeske strijele spajale s morem, svaki put nas je streslo od glave do prstiju na nogama.
Što bude bit će!
Nije nikakvo čudo što su stari pomorci obećavali Gospodu i svecima darove, čak iz Aladinove svjetiljke, ako živu glavu iznesu iz takve situacije. Jasno je i razumljivo, kad bi se spasili, reducirali bi te svoje darove i odnijeli u crkvu Svetog Nikole ili Gospe Trsatske samo sličice svetaca i makete svojih brodova. Ponekad su radije na koljenima ophodili neki poznati "Božji put". To je bilo jeftinije i u granicama njihovih ekonomskih mogućnosti. Dakle, u takvim okolnostima, kad se čovjek nađe manjim od makova zrna u strahovitoj stihiji, postane pomorac praznovjeran. Zaštita Istre se ipak pozna, valovi su ogromni, ali ne uništavajući. Kormilarim tako da stalno držim krmu proti vjetru, da se barka niti slučajno ne bi postavila bočno u odnosu na vjetar. Trenutna situacija ne zahtijeva uzbunu. Jedrilica se krasno drži. Prosto ne mogu shvatiti kako ta mala barčica preskače pjene najviših valova. S lakoćom se penje po strmim padinama vala, a kad se spusti u dolinu i misliš da će je vrh novog vala naliti i potopiti, ona jednostavno preskoči. Tip L-5 pokazuje svoju neprocjenjivu vrijednost. Slava Martinoliću i ostalim konstruktorima. Zasada se nije niti jedan val razbio preko krme, premda je visina valova 3-4 metra. Nadam se da će nevrijeme trajati kao i obično koji sat. Prvi, obično i najjači udar već je iza nas i uistinu iza onog tamnog oblaka već se pomalo svjetluca.
Uf! Da bi to bio kraj! Moguće je, koji put su nevere kratke. Uzaludna nada. Iza onog svjetlijeg pasa crni se još bolje nego prije. Poslije toga se bijes mora razvije još jače. "Nikola! Pogledaj kompas, kuda nas nosi." Taj Nikola, kao da nije učesnik tog vražjeg plesa, mirno odgovara: "Na jug." On kad proviri ispod cerade ne vidi opasnost nego veličanstvene valove s onim bijelim grivima i uživa u "ljepoti prirode", samo što ga s vremena na vrijeme zabode u srcu kad se sjeti da je u toj slaboj orahovoj ljusci i da može potonuti.
Na jug! Sto mu gromova, to znači da je vjetar okrenuo na sjever i da nas nosi na otvoreno more, a ne kao do sada prema Unijama. Pogledam natrag. Kakvi valovi, kakav uzavreli kotao! Martin slijedi mojemu pogledu: "Bolje je da ne gledaš natrag", rečem mu. "Što će biti, neka bude." Premda sam pokriven ogromnom mornarskom kapom, koja štiti i leđa od kiše, ipak sam dobio nešto vode sprijeda, pa mi sad teče po vratu i prsima. Već me pomalo i zebe. Ako se potopimo, bit će to kraj, ali dokle plovimo neću trpjeti hladnoće. "Martine, preuzmi kormilo, drži krmu točno prema vjetru!"
Zaokret pod pravim kutem
Zavučem se ispod cerade, moram reći da sam odahnuo. Tu je sve nekako mirnije. Ne polijeva te niti more, niti kiša, vjetar se ne ćuti, čuje se samo zavijanje sartija. Bezbrižni Nikola me dovodi odmah u dobru volju kad kaže kako uživa u lijepoj slici mora čim proviri ispod cerade.
"Zar te nije strah, pošto slabo plivaš?" upitam. "E, tebi će mnogo pomoći plivanje ako potonemo, samo ćeš se duže mučiti, a ja ću s manje muke i za kraće vrijeme stići u onostranstvo", odgovori mi. Svučem mokru košulju, obučem suhu i povrhu još džemper. Malo odmaram i opet za kormilo.
Prolazi treći sat nevere. Gindac jedra pleše vodoravno na vrhu jarbola. Na brzinu nije bilo moguće na nešto ga zavezati jer ništa pamernog u tu svrhu na tom brodu nema. Tu su samo neki novi patenti, neke ušice, žljebići za kratkovremeno zavezivanje na regati do jačine vjetra šest bofora, a kad je jači, tada to ne pomaže. Na tom brodu nema niti jedne prave, barem staro grčke ili staroegipatske bitve, za koju vežeš i to drži u redu. Vrag neka nosi sve te nove patente!
Nikola, što kaže kompas? Jugozapad, glasi odgovor. Sad smo tek nastradali, znači da puše bura i da nas vrlo brzo udaljuje od obale. "Spremite ceradu, momci, nastupilo je vrijeme borbe. Do sada smo se povlačili, a sada nam je odstupnica ugrožena. Moramo se boriti ako ne mislimo noć dočekati na moru. Dignite komadić jedra od šljuke. Moramo ploviti prema istoku koliko je više moguće. Svak od nas neka pazi. Prvi koji vidi bilo kakvo kopno neka odmah javi, da ne gubimo niti minuta."
U tren oka je sve napravljeno. Gindac smo uhvatili. Jedro smo digli oko tri metra. Svi sjedimo u kokpitu i zadnji kraj jedra natežemo rukama, dva drže, treći odmara. Jedro je prenisko da bismo upotrijebili škotu. Plovimo prema jugoistoku. Dakle promijenili smo smjer za 90 stupnjeva. Bura puše jačine 6 bofora. Što je ono tako daleko pred nama? Kiša je prestala. Oblaci su se počeli tanjiti. Otok Susak? Ne može biti ništa drugo.
"Jedro nataknimo na bum i sve letve postavimo u njega da bolje jedrimo. Počinje regata za život!" Nije trebalo dva puta reći. Dignuto je cijelo propisno jedro od šljuke.
Posada je zauzela regatna mjesta. Nikola je legao naprijed na palubu, djelomično se savio prema jarbolu i tako zatvorio pristup vodi sprijeda. Martin je legao na lijevi bok u srijedi barke, a ja sam sjeo na palubu pored njega. Tako je otvor barke dobro zaštićen. Naša težina je prilično velika, oko 250 kg, od toga samo ja imam 90 kg. Nadam se da ćemo izdržati dosta vjetra. Lijevo se pojavi još jedno kopno - Unije.
Škotu nategnemo do kraja. Vožnja je oštro proti vjetru, barka poleti. Kakva sreća da smo tri, dva bi bila prelagana i ne bi mogla voziti. Za pola sata se popnemo oko 2 milje proti vjetru. Bura raste, ubrzo je 7 bofora. U orcu se ne može više, pojamo točno na Susak.
"Fatamorgana", uzvikuje Martin. Sva tri s nadom gledamo u taj komadić izgubljene zemlje u moru. Bojimo se da je to možda samo priviđenje, a ako je stvarnost, da li ćemo uspjeti doploviti?
Kad pajoli zaplivaju
Barka leti kao da bismo imali puna sva jedra kod 5 bofora vjetra. Do tamo je još oko 7-8 milja. Posada je sva u vodi, ali to joj ne smeta, naviknuta je na regatama. Voda u barki još nije kritično narasla, ali pajoli (daske na podu) ipak plivaju. Zbog Ijuljanja broda voda leti svuda i moči sve što nije osigurano polivinilom. Jako je nezgodno kad se boce i lonci motaju ispod nogu. Susak je sve više u suncu, a bura je sve silnija. I pored toga se Martin i Nikola sve više smiješe, obrazi su im sve vedriji. Trenutno su zategnuta oba pataraca; opet su tu patent-ručice na preklop. Kad jarbol na valovima zavibrira žice koje zatežu patarace, ove se olabave. Neka sad ručica preskoči gotovi smo jer nam je otišao jarbol.
Gdje su bitve? Još je dvije milje do Suska. Bura je narasla preko 8 bofora. Valovi visoki preko 2 metra imaju na vrhu zapjenjene grive jedan metar visoke u dužini od 20 metara. Ne može se parirati takva pjena. Tu pomažu samo tijela posade. Ne možemo više voziti bočnim vjetrom.
Pojam, dobivamo refuIade u po krme. Zavjetrinski patarac treba popustiti. To je za mene najteža odluka u cijeloj neveri. Ostat ćemo samo s lijevim pataracem, a ako se on odapne, izgubljene su naše glave. Nije preostalo ništa drugo. Vozimo samo s jednim pataracom, koji sad mnogo više vibrira nego ranije kad su držala dva. Lijevu nogu držim na mjestu gdje bih mogao zadržati ručicu pataraca ako preskoči, a i lijeva ruka je tamo blizu. Kurs je sada jednu milju južno od Suska. Naša brzina je vrlo velika, sigurno preko 6 čvorova. Jaki vjetar se najbolje iskorištava baš kad puše u pola krme. Vrh vala, koji udari u pramac, završi na mojemu obrazu, premda vjetar puše odostraga malo bočno. Samo da sad ne popusti koja sartija, patarac ili konop, a najviše se bojim za jedro da se ne raspadne. Samo još nekoliko minuta i pobjeći ćemo valovima.
Otok je sve bolje rasvijetljen suncem, naši obrazi su sve jasniji, sve vedriji i veseliji. Već se osjeća upliv sjevernoga rta Suska. Valovi polako gube svoju udarnu moć. U zavjetrini smo otoka, premda je udaljen oko jednu milju. Vjetar bez valova nas više ne ugrožava. Tri-četiri kratke borade i već smo u mirnom moru, osim onih dugih valova koji se odbijaju od obala kad zavijaju oko otoka. U 19 sati stižemo u malo veći zaljev na jugozapadnoj obali Suska. Okomite visoke stijene štite pred burom da se niti ne osjeća. S krme bacim sidro. Pramac za obalu ima vezati Nikola. Kad se okrenuh da vidim kako uspijeva manevar, moj ti Nikola pliva onako obučen na obalu i vezuje barku. Kaže da je u moru toplije i da mrzi skakati preko oštrog kamenja do obale. Spašeni smo i nevjerojatno veseli. Sami sebi se činimo heroji, ta pobijedili smo to strašno nevrijeme. Ima još nešto što je utjecalo na sretni zaključak ovog događaja. Kad je Stvoritelj iz svoje vreće sijao te naše otoke, jedno zrnce mu je palo izvan one zamišljene crte Lošinj - Istra. Iz toga je izrastao Susak, daleko u moru kao zadnja straža za izgubljene brodolomce. Za nas je to bila ona slamka za koju se utopljenik hvata.
Sutradan smo po lijepom vremenu otplovili oko otoka u mjesto Susak. Tamo smo našli kapetane iz Lučke kapetanije Rijeka i svih njenih ispostava na radnom sastanku. To je bila prilika da se dogovorim za ispitni rok za voditelja čamca naših tečajnika, koji na Rijeci polažu taj ispit. Začuđeni što nas tu vide poslije teškog nevremena, upitaju nas gdje smo bili jučer za vrijeme nevere. "U Kvarneru!" To nije moguće, a znate li da se jučer utopilo u Kvarneru pet Nijemaca u jahti. Tada smo tek shvatili shvatili kroz što smo se provukli.