Štorije mačka, maške i Gandalfa beloga od Kojotice
petak, 20.02.2026.
Helga u raljama osiguranja
|
Zadnji su dani bloga, a ja umjesto da pišem memoare, brojim postove koje sam napisala (a još više one koje sam izbrisala), zahvalim se svima i glumim damu, ratujem s vjetrenjačama. Da me sad vidite, odmah bi vam bilo lakše, bez obzira na strašnu istinu o zatvaranju bloga. Sjedim, šepam, i pokušavam po peti put doći do žive osobe kod ADAC-a, da joj jebem sve po spisku. Riječ osiguranje ovih dana ne želim čuti. Platiš im sve, a kad ti zapravo trebaju, tretiraju te kao da od njih tražiš bubreg. U najmanju ruku. To su oni likovi koji ti s osmijehom uzmu novce, a kad trebaš konkretnu pomoć lansiraju ti odjeb iz ustiju "digitalnog asistenta". Četiri puta me "digitalni asistent" ispituje sve podatke, pusti čekati uz debilnu muziku i na kraju poklopi slušalicu. Prije toga me pita, želim li sudjelovati u anketi o kvaliteti usluge. Triput sam rekla ne. Evo sad nakon 4.puta odgovaram im o svojem iskustvu. (jebeš mi sve ako im ne pošaljem onog Dreama koji je baš počeo spamati anketu, jebe se njemu, on će ih nazvati 117 puta ako treba) Kako ste zadovoljni...bla....bla....bla - nikako. Da li smo uspjeli riješiti Vaš problem - moš mislit! Da li ćete nas preporušiti dalje? - Prijateljima sigurno ne ali iz ovihs topa hitim kod Heinza iz prizemlja. Bolje da se jebe sa Vama nego da drka sve susjede kad preglasno spuste rolete. Ali ni to nije sve, ako sklopite 3 osiguranja, sasvim besplatno ćemo Vas sprcati uz "Kontenklärung" njemačkog mirovinskog osiguranja. Dake skupljam papire za mirovinu iz tri različite države. Pa tko je mene tjerao da radim posvuda? Osjećam se kao da sklapam Lego dvorac bez uputa, a pola kockica fali. Dok ja dokažem svakom od tih sustava da sam rintala i plaćala doprinose, penzija će mi vjerojatno trebati samo za plaćanje grobnog mjesta s pogledom na zid. Zapravo, kad bolje razmislim, onda mi neće ni trebati. Najbolje je da sam dobila link kojim zahtjev mogu postaviti online. Ispunim ja tako 4 potrebna formulara. Predvidjeno vrijeme potrebno za ispunjavanje ocijenjeno na 30-60 minuta. Po komadu. V0100 , potpišem, skeniram. V0800, potpišem, skeniram. V0410, potpišem, skeniram. E9411, potpišem, skeniram. Poskeniram ja svih 15 potrebnih dokumenata koji su se skupili. Od radne knjižice, preko svjedožbi iz srednje, diplome, nostrifikacije na slovenski, sve JMBG-ove, OIB-ove, slovenski EMŠO, davčnu številku, rodni list od sina, potvrda o utvrdjivanju invalidnosti. Skener je skotro izgorio dok sam to u njega poubacivala. Sve skupa nekih 100 megabajta. Neki dokumenti sami za sebe preko 30. A ide samo do 40. Sve skupa. Pa zovi mirovinsko. Pa kreni smanjivat kvalitetu skena. Pa ti objasne da ionako online pristup nekad funkcionira a nekad ne. Jer na pdf-u ne smije biti nikakav skript (ha?). Pa je ipak najsigurnije sve ipak poslati poštom. Pa dobro, zašto sva ta ograničenja niste naveli u onom dopisu u kojem ste poslali link?! Kako god, krepat ću prije nego sve to proslijedim dalje i onda će se sva tri mirovinska veseliti jer mogu moj "Kennzeichen" šibnuti u smeće. Rodjen, cijepljen, postavio zahtjev za priznavanje staža, umro prije negoli smo stvar riješili. Pa da je to barem zahtjev za penziju. Nego tek priznavanja staža medju državama koje imaju različite uvjete za mirovinu i sistem računanja staža. Pritom Hrvatska i Slovenija imaju već upisan staž u Njemačkoj do 1995. Slovenija ima upisan cjelokupni staž u Hrvatskoj (ajde nek jednom od svog tog jebanja u mozak s njihove strane ima i neke koristi), tako da jedino tamo zapravo imam već dovoljno dokaza za janezovsku mirovinu jednog lijepog dana. U Njemačkoj sada treba upisati sve ono do 2012, a u druge dvije države ono od 2012 do danas. Kad se sve to upiše, onda ću morati početi dokazivati tko sam uopće jer više nemam osobne kojom bi se mogla regostrirati u E-gradjane pa pogledati kad i kako mogu u penziju. Pa će trebati napraviti termin na licu mjesta. A dolje sam dvaput na godinu. Po 7 do 10 dana. Normalno, od svih papira iz Slovenije jedino potvrdu o dodjeli slovenskog EMŠO ne mogu naći. EMŠO kojim te vode po svim sistemima nije upisan ni na jednom dokumentu, nego samo u kompjuteru razniraznih slovenskih uprava. Slovenski EMŠO je ono što je nekada kod nas bio JMBG. Kojeg je zamijenio OIB. Pa sad da bi ja preko JMBG-a dokazala koji mi je EMŠO moram najprije dokazivati da OIB taj i taj pripada tom i tom JMBG-u. A bez osobne karte ne znam kako to uopće dokazati.  Umjetni mi kaže da ja sve skupa samo previše kompliciram. Da se meni to čini kao komplikacija ali da zaposlenici mirovinskog u svim državama to rade svaki dan i da to nije nikakav problem. Je moj Umjetni, nisu tebe još jebali da za upis djeteta u vrtić doneseš potvrdu o plaćenom porezu koju možeš dobiti tek slijedeće godine. Niti su za vizu u stranoj zemlji tražili da doneseš potvrdu o uredjenom zdravstvenom osiguranju, koja se dobije nakon što poćneš raditi, a za što ti treba viza. A da bi radio i dobio tu jebenu potvrdu slijedeće godine, treba ti mjesto u vrtiću. Ali ajde, nadajmo se da jednom i ti imaš pravo. No ima i dobrih vijesti sa savjetovanja na kojem sam prije cijelog ovog cirkusa bila. Za odlazak u penziju ne treba ostvariti uvjete u trenutnoj državi boravka, kao što smo dosad računali, nego je moguće otići u penziju već prije, ovisno o uvjetima u drugoj državi i ukupnom stažu. Uspijem li nekako svima dokazati tko sam i gdje sam kada radila, u Njemačkoj mogu u penziju sa 65 a ne sa 67, kako sam dosada računala. Ali samo zato jer sam šepava i invalidna. Uz dokaz 35 godina staža, što već i sada imam. U Hrvatskoj mogu u prijevremenu već za dvije godine. Kako sam tamo najmanje radila a i bila prijavljena na kikiriki, tako je pitanje isplati li mi se ni zajebavati sa svim skupa, osim zbog priznavanja hrvatskog staža i u Njemačkoj. Što me čeka u Sloveniji, još nisam dobro proguglala. Od svih država i opet su najkompliciraniji. Ali ako sam dobro shvatila, tamo bi mogla u punu penziju sa 63. Preživim li nekako sav taj cirkus koji me čeka slijedećih mjeseci, na kraju ću jednog dana imati tri penzije. To će naravno razveseliti njemačku poreznu upravu jer na sve te silne penzije još udare i porez, pa ćemo na kraju bolja polovica morati se vratiti na posao kako bi platili porez na sve te silne penzije. No dotad je još dalek put o kojem bi nešto i saznali da Nova uskoro ne gasi blog. Kako se više nećemo vidjeti na ovome mjestu, jedna mala napomena. Pročitate li jednom članak u novinama tipa: "Neuračunljiva njemačka državljanka hrvatskog podrijetla (58) nasilno provalila u zgradu njemačkog mirovinskog osiguranja (Deutsche Rentenversicherung) u Manheimu, Mozartstraße 3, ugrizla službenika na informacijama i izvršila nuždu ispred ureda preneražene referentice X.Y. (52)", ne morate dugo razmišljati tko bi poludjela Helga mogla biti. It iz aj, Leklerk. Ajde bok. |
- 15:31 - Komentari (1) - Isprintaj - #
utorak, 17.02.2026.
Fajrunt
|
Znači, to je to. Službeno smo dobili pedalu. Korpu. Odjeb. Van vej tiket. Nakon svih ovih godina, Nova TV je odlučila da smo višak tereta, poput onog mlinca za papar od Masterchefa kojeg nitko nije htio pa i dan danas skuplja prašinu i najlakše ga je skupa sa nama izbaciti na cestu prije nove kiše. Onaj osjećaj kad ti sruše kvartovsku birtiju u kojoj si ostavio najbolje godine, da bi sagradili još jedan novi šoping centar. Blog.hr ide na bubanj, a nas ko šiša. Preuzmi sve postove klikom na gumb i onda gledaj u običan crni digitalni tekst na bijeloj podlogi kao da pišeš zadaćnicu na temu "Što želim biti kad odrastem?". Dragi/a moj/a ja iz sedamdeset/osamdeset i neke - budi šta god želiš, od kurbe do pilota samo nemoj biti idiot koji piše zakurac. Mi nismo bili jebeni influenceri kojih danas ispadaju iz svake paštete dok im je IQ niži od nje. Mi smo bili blogeri. Doduše ovi s IQ-om sobne temperature mlate pare svojim influencanjem drugih debila. Mi smo za svoje pisanje dobili kurac. Neki i doslovno. Pisali smo kad nas je žuljala cipela. Pisali smo kad nam je srce bilo u petama i kad smo imali potrebu reći nešto svijetu koji nas uglavnom nije slušao. Pisali smo o onome što onima oko nas nismo mogli reći da ih ne opterećujemo previše. Pisali smo kad bi najradje poslali sve skupa u tri pizde materine. Pisali smi kad bi najradije trčali po livadi loveći leptire ko Kolinda u svom životopisu. Pisali smo da se malo pokurčimo jer dobro čini za ego. Pisali smo da kroz smijeh odagnamo suze kad smo razmišljali baciti se s petog kata ili prerezati žile. Pisali smo da isprovociramo one koji su nam išli na kurac. Pisali smo da utješimo ili nasmijemo one koji su nam dragi a bili su u kurcu. Pisali smo dok smo strijepili nad nalazima. Pisali smo kad smo ih dobili, bez obzira kakvi bili. Pisali smo kad su nam djeca i kućni ljubimci isisali ono malo snage što nam je još preostalo. Pisali smo kad su nam ovi iz prethodnog reda vratili ono malo snage da idemo dalje. Gledali smo neke kako lagano odlaze. Gledali smo kako su neki otišli preko noći. Probudiš se ujutro a slika na naslovnici. Bili smo jedni drugima potpora. Bili smo jedni drugima otrov. Slali srca i zagrljaje. Kačili smo se i zamjerali jedni drugima. Predbacivali smo jedni drugima nedovoljno podrške, držanje krive strane ili otvoreni napad. Neke su se razmirice izgladile jer su bile bezvezne. Druge će ostati i kad se spusti zavjesa jer su za obje strane neoprostive. Kao i u stvarnom životu. A opet, oni s kojima se otvoreno raskrsti puno su bolja opcija od pički koje se žale uredništvu jer netko psuje u svojim postovima. Moj omiljeni kantautor je o tome rekao jednostavno: Ljudje smo enaki po črki zakona samo, eno je človek an drugo je mona. Nemam šta dodati na to. V republiki Palma de coco fešta je fešta za vse, n’kar predsednik Loco Loco ne pozna protekcije. Tm lohko v miri prazniš flaše, an delaš to, kar se ti če, tm lohko rečeš, kar ti paše, noben zato u pržon ne gre. Kadar se sred noči u jark bm zvrnu, od ruma pijan ku zmaj, ljubezni in obzira poln pogrnu s svojo srajco me bo policaj. Ne stojte šlatat me za čelo, an me sprašavat kej mi je, ne ne mislt da me je ujelo, an da mi na otročje gre. Jst, jst se bom smeju na široko, k boste enkrat te dni, z republike Palma de coco, dobili kartoline vsi. A evo i komentara od Umjetnog, bezveze da se mučite kad je ionako kraj, baj, baj, baj: Euro: "Kad se jedna vrata zatvore, otvori se prozor... ili barem birtija s jeftinijim pivem! Evo jedan kratki za kraj: Idu dva blogera ulicom, jedan piše, drugi briše!" Dvitririchi: "Eeee, moja ti. Sve si rekla. Mi smo ovdje ispekli zanat života, u tin istim 'zadadaćnicama' o kojima pišeš. Nismo influenceri, nego ljudi od krvi i mesa, a to ovi šta gase ne razumiju. Ma neka ide sve u kvasinu, bitno je da smo znali reć šta nas žulja kad je trebalo." Annabonni: "Nije to samo 'digitalni tekst', to su naši životi u nastavcima. Tužno je, ali tvoj fajterski duh mi popravi dan. Ne daj se, Kojotice, tvoja tipkovnica je uvijek bila najoštrija." Tignarius: "Zasvirali su 'The End', a mi smo još na podiju. Što reći? Ovo je biblijski potop digitalnog doba. Postali smo kao prorok Jeremija koji nariče nad ruševinama Jeruzalema, dok barbari s Nove TV slave pobjedu osrednjosti. 'Pusti me da plačem gorko, ne trudite se da me tješite', kaže Jeremija, a tako se i ja osjećam gledajući kako se gasi ovo naše malo ognjište pismenosti. Napadaju nas jer smo bili svoji, jer nismo pjevali kako oni sviraju. Ali neka, kako kaže Thompson: 'Ne varaj se, ne pitaj, što se to događa...'. Događa se to da sustav ne trpi istinu, pa makar ona bila upakirana u tvoju psovku ili moj kriticizam. Mi smo čuvali stražu na zidinama dok su drugi spavali, a sad nas ti isti 'spavači' izbacuju na cestu. Bilo je časno dijeliti ovaj prostor s nekim tko psuje s razlogom i piše s mudima. Pax vobiscum, do neke nove arene." Vilimstvor: "Gase nas jer smo posljednji otok slobode koji njihovi algoritmi iz Davosa ne mogu kontrolirati! Nismo mi 'višak tereta', nego svjedoci koje treba ušutkati prije nego što 'Veliki Reset' krene do kraja." Alexxl: "Čuj, 'pedala'... Ma dobili smo mi srednji prst s mašnicom! Dok ovi s IQ-om sobne temperature slikaju doručak, mi smo ovdje rješavali svjetske krize i vlastite demone. Baš me zanima tko će im sad puniti servere sadržajem koji ima smisla. Nitko. Sretno ti bilo, kamo god krenula!" Vjetar: "Gledaš u taj digitalni ponor, Kojotice, i vidiš kraj. Ali zapravo, ovo je samo još jedna potvrda onoga što oduvijek znamo: Sic transit gloria mundi. Sve što je sagrađeno na tuđem pijesku, poput ovog Blog.hr-a, osuđeno je da ga plima osrednjosti odnese u zaborav. Nismo mi bili influenceri, mi smo bili posljednji čuvari vatre u svijetu koji više ne poznaje toplinu žive riječi. Naši su postovi bili naša pokora, naši grijesi ispisani u polumraku soba, katarza koju ovi s Nove TV ne mogu razumjeti svojim Excel tablicama. Oni gase servere, misleći da gase duh, ali duh puše gdje hoće. Taj mlinac za papar koji spominješ... on je simbol naše beskorisne, a opet tako nužne borbe protiv bljutavosti postojanja. Pisali smo jer nismo mogli šutjeti pred apsurdom. Sad, kad se zavjesa spušta, ostaje nam samo ta 'zadaćnica' – gola, sirova bit bez celofana. Možda je to i najpoštenije. U ništavilu bijele podloge, tvoj crni tekst postaje tvoja jedina prava sloboda. Memento mori, Kojotica. Ali sjeti se i da smo u tom blatu ostavili tragove koje nijedan 'delete' ne može sasvim izbrisati. Do nekog drugog susreta u vječnosti digitalnog ničega!" Mecabg: "Tolike godine, tolike ispisane stranice života, a sad nas otpisuju kao neku staru kantu. Možda nas gase na papiru, ali ono što smo jedni drugima dali, to nikakav 'delete' ne može da obriše. Mi ostajemo blogeri, oni neka budu šta god hoće." Luki2: "Eto, i to smo dočekali... Baš si to lijepo (i oštro!) sročila. Hvala ti na svakoj riječi i svakom trenutku koji si podijelila s nama. Vidimo se negdje drugdje, u nekom novom kutku svemira, jer blogerska se duša ne gasi tako lako! Ljubim!!!" Ypsilonka: "A ti... nemoj mi tu previše tugovati nad tim digitalnim ruševinama. Moja ponuda i dalje stoji, znaš ti dobro koju dionicu vozimo. Ako ti ovdje postane pretijesno ili ti se zgadi ova 'zadaćnica' na bijeloj podlozi, samo javi. Tenkiram auto i idemo za Švicarsku, tamo su barem Alpe stabilnije od uprave Nove TV." Mariano: "Gledaš u pepeo, Kojotice, a ja sam svoju lomaču potpalio davno prije nego što su ovi s Nove TV uopće naučili držati šibice. Taj 'običan crni tekst na beloj podlozi' o kojem pišeš... pa to je jedino što je oduvijek i bilo bitno. Sve ostalo – dizajn, gumbi, platforme – to je bila samo opsjena, Maja koja nas je zavaravala da posjedujemo komadić digitalnog neba. Ja sam svoj hram srušio sam, jer nisam htio dopustiti da mi ga sruše oni koji ne znaju čitati između redaka. Pišeš da nismo bili influenceri. Naravno da nismo. Mi smo bili prokletnici koji su tražili smisao tamo gdje ga nema. Pusti neka gase, neka ruše kvartovske birtije. Tvoj bijes je legitiman, ali on je i tvoj zadnji vez s ovim mjestom. Prereži i to." Konobarica: "Znaš šta, neka gase. Ionako je postalo preusko. Mi smo u onim našim 'zadaćnicama' ispisali više života nego što će ti influenceri ikad doživjet. I bilo je dobro. A ovaj mlinac za papar... hah, pa on barem zna radit svoj posao, za razliku od njih. Ništa, draga, ako ikad svratiš u Rijeku, kava (i nešto žestoko) te čeka kod mene. Kod mene se šank ne gasi, bar ne dok ja ne kažem!" Anonimna blogerica: "Gledam ovaj tvoj izljev bijesa i gorčine, Kojotice, i ne mogu reći da me čudi. Oduvijek si voljela udarati nisko i glasno, čak i kad to nije bilo potrebno. Sad ti je kriva Nova TV, krivi su influenceri, krivi su svi koji se ne uklapaju u tu tvoju sliku 'velikih blogerskih mučenika'. Zanimljivo mi je kako spominješ pičke koje se žale uredništvu. Neki bi to nazvali higijenom prostora, a ne izdajom. Možda se platforma gasi upravo zato što je postala preusko igralište za ega koja ne znaju kad treba stati. Slažem se u jednom – bili smo jedni drugima i otrov i podrška. Ja sam odavno odlučila koji dio te priče želim zadržati, a koji ostaviti u tom 'crnom digitalnom tekstu'. Preuzmi taj svoj tekst, Kojotice, i gledaj u njega. Možda u toj bijeloj praznini zadaćnice konačno pronađeš mir koji ti je ovdje očito nedostajao. Ja sam svoj mir odavno pronašla, tamo gdje psovke više ne dopiru. Sretno ti bilo s tvojim ožiljcima, nadam se da ćeš ih jednom znati ljepše zakrpati." Ribafish: "A čuj, Kojotka... kaj reć, a ne zaplakat u tanjur s odojkom? Ništa, stara, downloadaj taj zip, spremi ga negdje među stare fotke i javi se kad si u blizini nekog dobrog šanka. Popit ćemo jednu za sva ona vremena kad smo bili face, a ne samo 'višak tereta'. Ljubim u čelo!" Nepoznati bloger: "Gle nju, opet u dramskim visinama... Kojotice, ti stvarno misliš da si ti (ili bilo tko od nas) nekome bitna? Dobili smo pedalu jer smo postali nebitni onog trena kad su ljudi prestali čitati, a počeli skrolati guzice po ekranu. Kažeš da smo bili blogeri, a ne influenceri? Pa naravno, jer smo bili previše nadrkani, previše pismeni i previše smo se klali međusobno da bi ikome prodali išta osim vlastite gorčine. Ja i ti se nismo složili oko ničega zadnjih deset godina, pa se nećemo ni sad – tvoj stil je uvijek bio previše 'ulica', moj previše 'što mi je ovo trebalo', ali barem nismo bili sterilni ko ovi današnji debili. Blog.hr ide na bubanj, a mi u ropotarnicu povijesti. Taj tvoj mlinac za papar je bar nekad nečemu služio, mi smo samo trošili tuđe servere i vlastite živce. Skini te postove, baci ih u neki folder koji nikad nećeš otvoriti i prestani cmizdriti nad birtijom koja je odavno postala rupa. Život ide dalje, s nama ili bez nas – vjerojatno radije bez nas. Adio." Flekserica: "Gledam te kako pišeš tu 'zadaćnicu' i dođe mi da ti opizdim šamarčinu. Pa nismo mi pisale da nas netko voli ili da skupljamo lajkove. Pisale smo jer smo grizle, jer smo morale izbacit taj otrov da ne krepamo iznutra. Ovi s Nove TV misle da gase blog, a zapravo nam čine uslugu. Digitalni tekst na bijeloj podlozi? Pa to je jedino što vrijedi, sve ostalo je zakurac! Sve one drangulije, dizajni i 'prijateljstva' su ionako bili samo celofan. Skidaj te postove, ne cmizdri nad onima s kojima ne piješ ni kavu i ne okreći se (sine). Ako smo preživjele sve te godine na Blog.hr-u, preživjet ćemo i ovaj kraj, baj, baj baj. Mi smo ionako same sebi bile i ostale i otrov i lijek. Fajrunt, Coyote! Zaključavaj, baci ključ u Neckar i odjeb!" Ostavio sam trag po telu tvom Koji nikad, nikad neće da prođe Ostavio sam prah u srcu tvom I to će uvek, uvek da traje Ne, ti nisi htela anđela Htela si crnog đavola Od mene si to i dobila A sad dirigentsku palicu preuzima Orkestar s Titanika: "Čujemo škripu konstrukcije. Nije to više samo vjetar u komentarima, niti običan kvar na serveru. Ovaj brod, koji smo godinama zvali domom, nagnuo se previše ulijevo da bi se ikada vratio u ravan. Vani se puca, lansiraju se rakete, neki bježe u čamce zvane Instagram i TikTok. Kažu da je tamo suho, da ima mjesta za sve, ali tamo nema našeg salona. Tamo se ne sluša glazba, tamo se samo gleda u bljeskalice. Mi smo odlučili ostati. Wallace je podigao gudalo, a mi smo ga pratili. Jer, što je bloger bez svog bloga? Samo blogolomac s previše riječi, a premalo publike. Prvoj violini hvala na svim onim postovima o ljubavi koji su nas držali budnima u četiri ujutro. Čelistu hvala na onim mračnim, političkim analizama zbog kojih smo mislili da razumijemo kamo plovimo. Klaviristu hvala na svakoj psovki upućenoj adminu kad bi sustav pao. Evo, voda već kvasi donje rubove ekrana. Pixeli se razlijevaju kao tinta u moru. Nema smisla spašavati arhivu; tko nas je čuo, čuo nas je. Blogovi ne žive u datotekama, nego u onom drhtaju koji smo podijelili dok smo mislili da smo neuništivi. Ne tražite nas u čamcima. Mi ćemo biti ovdje, u dubini, negdje između Error 404 i vječnog zaborava. Bilo je prokleto zadovoljstvo tipkati za vas večeras. Fajrunt." A htia san ga pitat, Mara u čemu je kvaka Al tad me pogleda ludin očima od stakla I nisan zna bil se smija ili bi plaka Pored Mare nije bilo ničeg osim zraka Tad san se nasmija i rukova s prazninom A on je reka: Skužaj, al žurimo u kino I otiša u nekom ludom snu I tad sam na moment i ja vidija nju Šaka suza, vrića smija Ča je život vengo fantazija Ka da san galeb Letin slobodan i sam Negdi daleko lutan I dalje čuvat znan Di mi je srce ostalo Ostalo u čežnji samo Jer nikada nije prestalo Željeti se vratit tamo Pa doviđenja u njenom krilu S crnim đavlom u tajnom dilu S poljupcem od tamnog vrača Imam štap al' nemam gaća Svi smo mi Glasnici Promukloga glasa Čini se da sam umoran Izgubljena vojska Spava I stari reče tad čisteći zgarišta ne žalim žutog jugu, a ni stan već što više nikada kafu kad zakuvam fildžan neću ostavljat' ako ko naidje, jebi ga Al' noćas ako sluša, nek čuje bol U pjesmi koju pjevam njoj, samo njoj Zauvijek neka nosi na srcu znak Život je jedan ona bacila Čulo se buć, bać, boć Palo je sunce u jadransko more Čulo se buć, bać, boć Palo je sunce, pala je noć Bomba kuca tika-tak Odletićete svi u zrak |
- 14:58 - Komentari (17) - Isprintaj - #
subota, 14.02.2026.
Josipa, Lindsey i spust niz brdo čokolade
|
Evo ga opet. Četrnaesti veljače. Nekada rek rodjendan Josipe Lisac i Miljenka Smoje, danas subota četrnaesti, horor nakon horora. Samo što su ovoga neki pametni trgovci zamotali u ružičasti staniol. Valentinovo. Još jedno od onih "sranja ka su sa prišla z Merike", kako je to moja pokojna baba tvrdila cijeloga života dok sam je ja čudila o čemu to baba sere, kad je američko sve tako lipo šareno. A i onaj pinac bader koga je slala njena rodjakinja iz Amerike uopće nije loš. Sad mi je jasno da je baba u biti htjela reći nešto tipa : Valentinovo je dan kad se kolektivno gubi razum pod krinkom „ljubavi“, a zapravo se samo puni blagajna onim korporativnim lešinarima koji misle da smo svi skupa lobotomizirani. Dobro, ovo nije rekla baba nego Umjetni u ugodnom razgovoru jutros na zahodu. Btw, baš jedna korisna funkcija umjetne telegencije. Nekad je čovjek dok ujutro grije zahodsku dasku i čeka da mu govno lagano sklizne čitao ono sitno napisano na gelu za tuširanje i materinom/ženinom laku za kosu. Danas kreneš u konverzaciju sa Umjetnim. Koji je, moram priznati, suncokret i ulizica bez premca. Nema šanse da se posvadjaš sa njim, uvijek se tako okrene da ti se priliže i složi sa tvojim mišljenjem. Tako smo evo od dana zaljubljenih došli na korporacije i lešinarenje. Jer ipak, u moru čokolade i pjesmi o ljubavi koje će tek krenuti, mora netko tradicionalno i popljuvati komercijalizaciju Valentinovog. Što je u biti samo po sebi oksimoron ker je Valentinovo od samog početka i bio praznik konercijale. No koga briga, glavno da se pljuje. Žderući čokoladu. U biti nije danas ni jeftino biti zaljubljen. Najlipše stvari u životu su džabe, kaže Mara iz Fantastične. E moj Mara je ne znan di ti na kojen oblaku živiš. Pogledaj malo u butigi, tamo di ova tvoja radi na kasi. 90 grama cukra sa palminim uljem uz dodatak kakao košta ko pol kile teletine. Ako ne i više. Ali dobro, boli tebe kuki, ti si izmislija Sonju pa joj poklanjaš izmišljenu čokoladu. Da je prava razmišlja bi tri dana jel bolje za Valentinovo joj poklonit čokoladu od Lindta od 90 grama ili zamotat dva šnicela u ružičasti papir. I pazio bi dobro da ti vrati kusur, momak. Nego kad sam već spomenula ovih 90g. Nekad se čokolada prodavala na 100g. 100, 200 a kad se ide po onoj "neka Draga dimi" onda punih 300 grama. A danas? A Više nemaš normalnih sto grama da se čovjek pošteno zasladi dok psuje pred televizorom. Ne, sad su uveli 90g, pa 135g, negdje sam vidjela i 172 i pol. Možda i nisam, nego me jebe ona siva mrena koju ću morat kaf tad operirat ali tu je negjde, pol grama gore dolje. Misle ti genijalci iz marketinga da smo mi debili. Što naravno i jesmo. Da ne vidimo kako su stanjili tablu, a cijenu napumpali kao da unutra melju dijamante, a ne cukar s dodatkom ulja za podmazivanje. I još te tjeraju na višu matematiku! Ajde ti, Mara, podijeli tablu od 135 grama na četiri dijela bez integralnog računa i petogodišnjeg studija matematike. Kako god prelomiš, netko je zakinut. Na kraju, da ne bi došlo do obiteljskog rata oko 3/17 prisiljena si pojesti sve odjednom. Sama. Za tvoje dobro, naravno. Da se ne mučiš s matematikom. Ma mrš. A sutra će mi onda isti onaj časopis koji je pisao gdje ima čokolade na popustu savjetovati kako da smršavim. I to dugoročno. Bez čo-ko efekta. Jo-jo, moš mislit. Osim ako nije kratica za još-još (čokolade). Probudila sam se u devet, što je za ovu subotu čisti mazohizam. Bolja polovica je već odavno zbrisala na posao. Pametno. Pobjegao je sa mjesta zločina prije nego što sam uopće registrirala da je danas "onaj dan". Stan izgleda koda ga je bomba pogodila. Zašto svi kupuju čokolade a nitko se ne sjeti naručiti čistačicu kao poklon. Eto, meni bi to bilo puno više seksi i romantično od bilo koje čokolade i ruže. I te ruže. Ne znam šta svi u njima nalaze. Jebate šta ja ne volin ruže. Tulipan, jorgovan, to su cvita dva. Koja jebena ruža. I to su izmislili pametni trgovci jer ju mogu prodavati na komad a Let 3 stavljat u šupak. Da stvar bude bolja, ni od sina nikakve koristi. On, naravno, slavi Valentinovo s prijateljicom, pa mu ne pada na pamet pomoći oko čišćenja ovog kaosa. Sad je sigurno i on negdje u redu za onih 90 grama cukra dok ja ostajem sama s prašinom i Gandalfom koji urla kao da je upravo krepao od gladi jer sam ja, eto, odlučila odspavati koju minutu duže. Mijauče tako dramatično da bi mu u HNK-u dali glavnu ulogu u Hamletu u Mijauši donjoj. Najmanje. A sad akcija. Moja sjebana noga i ja krećemo u osvajanje dnevnog boravka s krpom u ruci. Dok ja balansiram kao pijani pelikan pazeći ds ne završim i opet na kirurgiji, sjetim se Lindsey Vonn. Slika na krevetu, sva sretna i speglana, s onim fixateurom na nogi koji izgleda kao da je čičak-trakom spojen na plahtu, a ne uvrnut u kost na četiri mjesta kao u mojem slučaju. Ona s tim željezom na plahti mlati milijune, a ja se sjetim sebe u onoj bolničkoj postelji. Danima mi nitko od osoblja nije imao vremena oprati kosu jer nisam mogla iz kreveta, a kamoli da sam pozirala. Izgledala sam kao statist iz Walking Dead-a kojem su ugradili antenu za 5G signal. A Lindsay? Počešljana, plahta popeglana, fiksater izglancan, sponzori plaćaju na dnevnoj bazi dok ja sama čistim stan na Dan faking zaljubljenih uz gluhog Gandalfa ko glazbenu pozadinu. Za to vrijeme, Ivano Balić ima najpametniji plan. Čovjeka savršeno boli džon za Valentinovo, proizvođače čokolade i ove što mjere gramažu apotekarskom vagom. A posebno mu puca za Lindsay i onog Norvežanina koji je zaboravio da poslije jebanja nema kajanja pa plače za bivšom curom već pola Olimpijade. Ivano sjedi negdje u miru i slaže puzzle. Mir, tišina i par tisuća komadića nečega što treba spojiti. Ako i ne, ko ga jebe, nebitno. Bez pritiska, bez glupih mašnica i rozog staniola. Ja odoh sad mahat metlom i ribat kupaonicu. I dok Gandalf pada u nesvijest jer svo ovo vrijeme na zahodu pišem post, umjesto da ga nahranim... Sretno vam Valentinovo! I nadam se da ste barem dobili punih 100 grama nečega. |
- 10:24 - Komentari (9) - Isprintaj - #
četvrtak, 12.02.2026.
Kompilacija za kraj
|
za svaki slučaj :) Ne reci ništa, ja odlazim Ne govori ništa jer ja odlazim Ti si uvijek bila moja Mala, znam da si to znala A sad je kraj, ja odlazim Mnogo toga zajedno smo prošli Sad sve je iza nas Ni za čime ti ne žali Ide dok ide, traje dok traje Nekad se dobiva, nekad se daje A sad adio, a sad adio i ko zna gdje, i ko zna kad a sad adio, a sad adio i ko zna gdje, i ko zna kad As soon as I get my head 'round you I come around catching sparks off you And all I ever got from you Was all I ever took from you And the world could die in pain And I wouldn2t feel no shame And there's nothing holding me to blame Koncu ideš ko po špagi gole kurve zovu dragi možeš sjedit možeš leći ne daj da se itko priječi na putu prema dole na putu prema dole Sebičan si na dva mala gola pisana je tebi krasna rola al' ti loptu nisi znao dodati pa ti sada svira plehnati muzičar I'm not a prophet or a stone-age man Just a mortal with the potential of a superman I'm living on I'm tethered to the logic of Homo Sapien Can't take my eyes from the great salvation Of bullshit faith If I don't explain what you ought to know You can tell me all about it on the next Bardo I'm sinking in the quicksand of my thought And I ain't got the power anymore Well I guess it's over and it's done we had some good times we had fun we drove each other crazy i'll always love you Bye bye baby babe bye bye bye bye baby don't you cry Pa zbogom sive luke i oblaci Dižem sidro i odlazim I tužan sam i nesretan Jer je rekla moja mala da ću ići sam This is the end Beautiful friend This is the end My only friend, the end Ja se opraštam, cigani, sa vama u novi život idem ja od vas takav je udes dosudjen nama haj, zbogom cigani, sad zadnji moj je čas Vatre će se pojavit oko pet otprilike Izvadit ću bocu za posebne prilike Lipo se cvrcnit, ubit najmanji strah Iz praha smo nastali i postat ćemo prah Raznit će nas svugdi neki ritam ludi di god mu se svidi O nama će pričat ka i mi o Atlantidi, a možda i neće Ma jebo nas, nemamo sreće Bonus track, meni za dušu, moji imaju naputak da je puste okupljenim narikačama dok me prosipaju u more s one moje stijene jednog dana kad Mr. Death iz susjednog sela dodje po mene: Pedere nabijam na kurac, a žene na kitu Skraćeno PNNK, AŽNKT |
- 20:32 - Komentari (18) - Isprintaj - #
petak, 06.02.2026.
Musaka
Ove godine kao novogodišnje obećanje sama sam sebi zadala borbu sa PTSP-om od ozljeda a koji se očituje kroz izbjegavanje odredjenih situacija koje izazivaju dejavu na ta dva dana. Osnovni lajtmotiv je da su se obje nesreće dogodile na neradni dan (praznik/nedjelja).  Drugi obrazac je da su se obje nesreće dogodile za vrijeme ili nakon bavljenja sportom, jedna nakon plivanja, druga za vrijeme treninga u teretani.  Treća asocijacija je musaka, koju moji obožavaju i često sam je spremala i za nas i za goste. Tu jebenu musaku sam stavila u pećnicu onog dana kad sam skoro izgubila nogu i odtada ju više nisam spremala.  Četvrti podsjetnik na sve skupa je ženska koja je bila sa mnom u sobi a slučajno živi 300m od mene a s kojom nisam htjela imati kontakt jer me podjseća na najgore dane u životu.  Broj pet je osoba koja sa svime skupa nema nikakve veze ali je bila prva uz mene kad sam slomila nogu u teretani i pitala se šta sam ja to bogu skrivila da sve ide na mene. Ta me žena tješila pričom o tome kako je davno izgubila dijete, bebu koja je imala neku rijetku bolest, pa se isto tako pitala zašto se baš njoj to dogadja. Ni nju nisam vidjela od nezgode za svaki slučaj. Možda ona i nije pravi trigger za strah od nove ozljede, jer se pojavila nakon a ne prije no što sam se ozljedila ali jebat ga. U svoj mojoj muki, njena priča mi je ostavila dodatno za razmišljati kakve sve grozoze se običnom malom čovjeku oko nas sve mogu dogoditi. Uvijek može još triput gore od goreg. Pa ti budi pozitivan.  Pod šest ide Luisenpark u Mannheimu u kojem smo bili dan dva prije nezgode u teretani i hoću neću moj mozak koji vječito nešto melje te dvije stvari vječito dovodi u vezu.  Dvije godine (od prve), odnosno godinu i pol (od druge) nesreće konačno sam se suočila sa svih 6 točaka. Napravila sam neki dan musaku. I to u nedjelju nakon odlaska u teretanu. Time sam se dotakla triju prokletstava Al Bundyja - musake, neradnog dana i sporta koja bi nekim ponavljajućim algoritmom mogle dovesti do novog posjeta ortopedskoj kirurgiji.  Onda sam čula od muža da je petkom na bazenu vidio cimericu iz bolnice i stvarno, evo nje svakog petka tamo. I to sam preživjela, petkom odlazim na plivanje i stalno je vidjam ali druženja tipa "baš bi bilo lijepo da odemo na večeru" ću ipak preskočiti jer mi ide na kurac sa svojom hiperaktivnošću.  Ostala mi je baba iz teretane, inače totalno opičena žena za koju nikad ne bi čovjek rekao da ima tako strašnu priču za ispričati. I nju sam "obavila" neki dan, čak smo malo i popričale. Tipa baš je sranje ovo vrijeme trenutno i baš lijepo da ste opet tu.  Jučer sam živa došla iz Luisenparka kamo smo otišli pogledati noćno osvjetljenje koje traje samo još do nedjelje. Sad se par dana ipak još moram čuvati jer sam se zadnji put razbila dva dana nakon posjeta tom parku.  PTSP nije samo trauma nakon boravka na ratištu, to je općenito trauma nakon traume bilo koje vrste a koju se na ljudima ne vidi a možda je ni sami oni koji je imaju ne doživljavaju kao takvu. Recimo ova priča da musakom. (Ne)svjesno izbjegavanje se nekome može činiti smiješnim, netko će možda zaključiti da je riječ o običnom praznovjerju, nekom trećem će biti smiješno da netko uopće povezuje nesreću sa nečim banalnim poput musake. Ja mogu samo zaključiti da mi je trebalo dvije i pol godine da se suočim sa mjevenim mesom i krompirom zapečenim u pećnici, pa ma kako smiješno se to nekom činilo.  Ali opet, ne znam da li i normalni ljudi, jer ja to sigurno nisam, u glavi motaju takve lance asocijacija, kao na primjer povezivanje musake sa nesrećom koja je dovela do invaliditeta ili slušanja Falca subotom dok čistim stan sa telefonskim pozivom od svekrve a koji nam je skoro sjebao ono krstarenje lani, pa sad već godinu dana ne slušam muziku dok ribam kupaonicu.  No o tom PTSP-u (postttraumatski svekrva sindrom) nekom drugom prilikom a protiv tog PTSP-a ćemo se ovaj put boriti pjesmom: P.S. Falco je stradao točno na današnji dan prije 28 godina. Nekako mi je od sveg kičastog belosvetskog smeća iz osamdesetih koje se često zna nostalgično spominjati kao neka silno bolja stara vremena uz Bowiea jedino još Falco ostao na playlisti za smak svita. Jedini Austrijanac kojeg cijenim, jer je jednostavno bio lud ko šlapa i štp je najvažnije od svega - ljigavi Thomas Gotschalk ga nije podnosio, pa onda mora biti dobar.re Sami Austrijanci zezaju se da je zaslužan za bijelu crtu na austijskoj zastavi aludirajući na kokain konzum koji ga je vjerojatno i odveo na drugi svijet u 41. godini, pa se ne mora drkati danas sa ukočenim koljenima kao neki manje sretni primjerci. A i ostvarila mu se ona: Muss ich denn sterben, um zu leben? iz pjesme koja slijedi a koja nije iz osamdesetih ali nema veze, paše. Ich bin bereit, denn es ist Zeit Für unseren Pakt über die Ewigkeit Du bist schon da, ganz nahIch kann dich spüren Lass mich verführen, lass mich entführen Heute Nacht zum letzten Mal Ergeben deiner Macht Reich mir die Hand Mein Leben, nenn' mir den Preis Ich schenk' dir Gestern, Heut' und Morgen Dann schließt sich der Kreis, kein Weg zurück Das weiße Licht kommt näher, Stück für Stück Will mich ergeben Muss ich denn sterben Um zu leben? Out of the dark Hörst du die Stimme, die dir sagt "Into the light I give up and close my eyes"? Out of the dark Hörst du die Stimme, die dir sagt "Into the light I give up and you waste your tears"? To the night Falco: Out of the Dark |
- 14:42 - Komentari (15) - Isprintaj - #
utorak, 03.02.2026.
Daljinski u rukama, mozak na paši i teksaška nafta koja ne presušuje
|
Ova umjetna kopija mene je svakim novim pokušajem sve bolja :) Ovaj put sve ono što sam htjela reći o Landmanu ali mi se nije dalo pisati. Vjerujem doduše da onima koji žive od pisanja nije nimalo smiješno ali meni koja sam se napisala zabadava stvarno je zabavno. Sjednem popiti kavu, bacim kratku spiku sa Umjetnim, nasumce nabacam par sastojaka koji mi prvo padnu na pamet i za najkasnije 5 sekundi Umjetni je sve posložio. Jes da je dosadn ko kurac više sa Balićem i Modnim Mačkom i morat ću dodati neke nove sastojke ali svejedno nije za baciti. Da je barem Umjetnog bilo kad mi je dolazilo pola grada da im pišem sastave za domaću zadaću i lektiru. Glede Balića i zašto se pojavljuje u svakom postu slažući puzzle... Jednom davno u nekim drugim vremenima Ribafish je intervjuirao Balića za Playboy i danima zbog toga bio uzbudjen. Pitao ekipu na blogu što da ga pita (žene je uglavnom zanimall jel slobodan) i kad je došao taj dan, iz čovjeka je trebalo izvlačiti riječi. Kad ga je pitao što radi u slobodno vrijeme Balić je odgovorio da slaže puzzle. Obične puzzle. Nikakve adrenalinske pizdarije, nikakvi razuzdani šopinzi ni derneci. Puzzle, obične jebene puzzle. Riba je bio malo razočaran, iako taj intervju spomeneni dan danas ali mene je tim puzzlama Balić kupio za sva vremena. Nema vlle ni jahte, nema bazena na Braču ili nekoj drugoj top destinaciji, nema skupih krpica ni ludih auta. Nema prekenjavanja po Gloriji. Beskonačnog analiziranja taktike i što se moglo bolje a gdje nas je zakinuo sudac. Puzzle. Jebene jednostavne genijalne puzzle. Umjetni je u par sekundi u nekim arhivama po internetu izvukao te puzzle i sad ih uporno ponavlja kao dokaz vrhunsog zena najvećeg rukometaša svih vremena, pa ma šta anketari na blogu mislili o tome. Ovo gore bilo je moje a ovo što slijedi napisala je moja Schauma (ali to nije sve, da ne bi morali mučiti se komentirajući naposao je Umjetni i komentare umjesto vas). Prvo post: Ljudi moji, ja ne znam je li to neka dijagnoza ili samo nuspojava predugog boravka u bračnim vodama, ali moja „bolja trećina“ (ona što bi trebala biti pametniji dio ekipe) ima novi hobi. Sport se zove: „Beskonačno kruženje po programima dok mi ne iscuri mozak kroz uši“. Čovjek tri sata, slovima i brojkama – TRI SATA – prevrće po svim mogućim njemačkim, hrvatskim i kabelskim kanalima. Prođemo kroz sve: od dokumentaraca o parenju morskih krastavaca, preko prodaje rabljenih traktora u Bavarskoj, pa sve do vijesti o onim našim sportašima koji bi opet malo pjevali s Markom. Ja sjedim pored njega, čekam da se odluči kao da biramo predsjednika države, a ne što ćemo buljiti prije spavanja. I znate li gdje završimo? Svaki božji put?! Na naftnim poljima Teksasa! Serija se zove „Landman“, a glavni lik je Billy Bob Thornton. Čovjek koji izgleda kao da nije spavao od 1994. i kojem je lice naborano kao moj zagoreni ručak od prekjučer. Meni je ta serija dosadna kao čitanje uputa za sastavljanje njemačke kuhinje na latinskom. Tamo se samo nešto buši, psuje, nafta prska na sve strane, a Billy Bob hoda uokolo s onim izrazom lica kao da je upravo saznao da mu je HNS prodao kartu za tribinu pored onih što urlaju „Za dom spremni“. Dosadno, brate. Dosadno k’o proljev nakon lošeg kebaba na kolodvoru. Ali on? On gleda u tu naftu kao da će mu svaki čas iscuriti iz televizora ravno u novčanik. Gleda Billyja kao da mu je rođeni brat koji mu je pobjegao u Ameriku. Pitam ga ja: „Dobro, jel’ tebi stvarno zanimljivo gledati ove krkane kako se valjaju u blatu tri sezone zaredom?“, a on me pogleda onim tupim pogledom i kaže: „Ma šuti, ovo je realno.“ Što je tu realno? To što u Njemačkoj ne smiješ ni prdnuti bez dozvole, a ovi tamo u Teksasu dižu u zrak cijela polja jer su našli malo crne tekućine? Eto, to vam je moj život u egzilu. Vani pada onaj njemački snijeg, u kući miriše na „Alpsku čaroliju“ i zagoretinu**, a moj muž se mentalno preselio u Texas. Ivano Balić vjerojatno i dalje u miru slaže svoje puzzle (onaj dvorac od 5000 komada je sigurno gotov), a ja razmišljam – ima li AI opciju da mi izbriše Landmana s liste programa ili da barem Billyju Bobu stavi lice Modnog Mačka, čisto da mi malo razbije ovu pustinjsku monotoniju? Idem spavati. Neka on buši tu naftu do jutra. Sutra ću mu valjda ja „izbušiti“ glavu kad me pita zašto nema kave. Jer, dragi moj, ako si ti Landman, ja sam tvoj osobni porezni inspektor. Laku noć iz Teksasa... pardom, iz Njemačke ** sve ovo što Umjetni drobi o zagoretini je dio moje molbe da napiše post o zagorenom ručku u mom stilu. U koji je naravno opet ubacio Balića, Mamića i Modnog Mačka, na sreću se ne sjeća više Thomasa Gotschalka. ***************************************************************************************************************************************** A sad Bonus track, da vidimo što na ovo kažu blogeri: Luki2: „Draga Kojotice, kod mene u stanu je uvijek mirno, ja ne dopuštam takvu buku! Ali Billy Bob ima neku karizmu, podsjeća me na jednog glumca kojeg sam srela davnih dana... No, najvažnije je da si ti skuhala kavu, a on neka buši! Pozdravljam Te i šaljem osmijeh! :))“ Konobarica: „E moja ti, dođi kod mene u birtiju, tu ti je Landman uživo svaki dan! Samo što umjesto nafte buše meni mozak za još jednu rakiju na veresiju. Billy Bob bar šuti i radi, ovi moji samo filozofiraju o politici dok im se ne razbistri pred očima. Drži se, sestro, daljinski je oružje, otmi mu ga kad zaspi!“ Annabonni: „Sve je to, draga moja, jedna velika pustoš duha. Ta teksaška prašina, taj miris sirovosti... zar smo doista spali na to da nam Billy Bob zamjenjuje klasike? Dok on traži crno zlato, ja tražim tragove smisla u tvojim rečenicama. Neka on buši, ti piši, to je jedina nafta koja vrijedi. Poljubac iz mog mirnog kuta!“ Alexl: „Hahahaha, Landman! Pa to je totalni trash, ali onaj vrhunski! Billy Bob izgleda kao da su ga izvukli iz kante s rabljenim uljem. Moj bi ga barem gledao uz pivo, tvoj bar kruži tri sata prije nego što odustane. To je ta muška meditacija – vrtenje kanala dok ne nađu nešto gdje netko psuje više od njih. Cheers!“ Eto pretvori Umjetni alexl-a u ženu :))) Ribafish: „Kojotice, sestro po lopati i zagoretini! Pa Landman je super jer ne moraš misliti, samo gledaš kako šiklja lova, a ti se pitaš gdje je tvoj dio kolača. Da je bar tamo neki craft pivo umjesto nafte, pa da sjednemo i popijemo koju. Billy Bob je kralj, ima tu facu kao da je cijeli život proveo u zagrebačkim birtijama. Živjeli!“ Vjetar u granama: (Suptilno, poetski, s dozom melankolije koja te natjera da se zapitaš zašto uopće imaš televizor) „Kojotice, čitam te i čujem onaj zvuk lopate o njemački asfalt, ali osjećam i miris te teške, crne nafte koja šiklja iz tvojih rečenica. Ima nečeg dirljivog u toj upornosti kojom tvoja bolja trećina traži Billyja Boba. Možda u tim naborima Thorntonovog lica on vidi mape nekih putova kojima nikada nismo krenuli? Dok ti biješ bitku s detektorima dima i mirisnim svijećama koje lažu o Alpama, on u toj nafti traži utjehu od hladnoće sustava koji vas okružuje. Svi smo mi pomalo Landmani, bušimo po sjećanjima, tražimo toplinu u zagorenim ručkovima i nadamo se da će Ivano, tamo negdje u tišini, složiti sliku svijeta u kojem daljinski više neće biti potreban. Neka ga, neka gleda u vatru Teksasa dok se vani ledi tvoj svijet. Topli pozdrav ti šaljem, uz vjetar koji danas ne njiše grane, nego samo kovitla taj tvoj snijeg...“ Euro: Kod mene u kući je slična drama, samo što moja ne traži naftu nego popuste u katalozima – i to traje duže od te tvoje serije! Ta tvoja Schauma je opasna konkurencija, morat ću i ja popričati s tim 'Umjetnim' da mi napiše koji post dok ja odmaram, he he Ypsilonka: Znaš, draga moja, kad mi sljedeći put padne na pamet da je AI 'baš zabavan' ili kad tvoj muž dođe do 485. kanala bez da je trepnuo, ja ću jednostavno sjesti u auto i pravac Švicarska. Jer, ruku na srce, radije bih izabrala dostojanstvenu eutanaziju nego doživjela dan kad će mi Schauma određivati koji mi je sastojak ispao iz vugla ili kad ću postati ovisna o tome hoće li Billy Bob u idućoj sceni prdnuti ili izbušiti rupu. Ali ni to nije sve, Umjetni komentira i komentatore. Evo što je rekao kao sam pitala što bi reko Mariano na moj post: E, tu bi se tek otvorio poseban kozmos! Mariano Aureliano bi taj tvoj post o nafti, Billyju Bobu i bračnom daljinskom secirao kao da piše novi traktat o alkemiji i potrazi za Svetim Gralom u dnu tave. Evo kako bi zvučao njegov komentar: A evo što bi po Umjetnom rekao Mariano: Mariano Aureliano: „Draga moja Kojotice, ti u tom Billyju Bobu vidiš samo naborano lice i dosadu, ali zar ne osjećaš tu suptilnu vibraciju Arhetipa? Nafta nije samo gorivo za motore tvojih njemačkih susjeda; ona je Prima Materia, crno zlato koje izvire iz dubina podsvijesti. Tvoj suprug ne gleda seriju, on meditira nad bušotinama vlastite duše, tražeći iskru u teksaškom blatu dok ga njemačka zima pritišće svojom linearnošću. Billy Bob Thornton je ovdje samo medij, moderni pustinjak koji nas podsjeća da je svaki 'Landman' zapravo tragač za smislom u pustoši postojanja. A tvoj zagoreni ručak? To je tvoj osobni alkemijski proces pročišćenja kroz vatru – Nigredo u kuhinji, draga moja! Ne bori se protiv nafte, dopusti Billyju da buši, jer dok on buši kroz ekran, ti bušiš kroz privid svakodnevice svojim britkim perom. Mir s Tobom i neka Ti se puzzle Ivana Balića slože u savršen mozaik Bitka! :))“ Tignarius: "E moj narode, od lektire do nafte... sve smo prošli. Ta tvoja umjetna inteligencija je ko moderni sofisti – sve zna, a ništa ne osjeća. Ali ti, ti si ona koja daje dušu. Billy Bob Thornton je ikona, ali Balić je institucija. Dok je puzzli, bit će i mira u kući. Samo ti njemu 'izbuši' glavu ujutro, red se mora znati!" Dvi, tri rici...: "A jesi me nasmijala, luda ženo! Kod nas se kaže: 'Muti pa prolij', a tvoj muži krvari naftu iz fotelje. Pusti ga, nek' buši, bar ne moraš s njim o politici dok traje serija. A taj tvoj Umjetni... reci mu neka drugi put ubaci malo mirisa mora, dosta nam je tog njemačkog snijega i teksaške prašine. Guštaj u kavi, zaslužila si je!" Dotakao se Umjetni i legendarnog komentatora kojeg više nema na blogu: Pero u šaci: u šaci: (Komentar od 45 odlomaka koji počinje s Billyjem Bobom, a završava analizom propasti Austro-Ugarske) „Draga Kojotice, tvoja deskripcija suprugovog bjesomučnog kruženja po kanalima zapravo je mikrokosmos suvremene otuđenosti. Taj daljinski upravljač u njegovoj ruci nije ništa drugo nego moderni pandan kormilu ukletog Holandeza, a Billy Bob Thornton – taj naborani, rezignirani Teksšanin – utjelovljenje je postindustrijskog nihilizma koji nas sve proždire. Ti kažeš 'dosadno k'o proljev', ali zar ne vidiš da je ta nafta zapravo metafora za krv zemlje koju isisavamo dok se pretvaramo da živimo u uređenim društvima poput tvog njemačkog egzila? Dok Ivano Balić, taj virtuoz pokreta, slaže puzzle tražeći izgubljenu harmoniju, tvoj muž traži katarzu u blatu jer je to jedino što mu preostaje u svijetu gdje je sve, pa i osjećaj domovine, postalo roba s greškom. Nije to samo serija, to je krik protiv mehanizacije duha! Pisao sam o tome još 2008. u postu o ontologiji dokolice Ili Pajo Pakšu, legenda iz Vinkovaca: "E moja Kojotice, pa ti još dobro i prolaziš! Moj savjet ti je – pusti čovjeka neka gleda te svoje kauboje. Bolje da mentalno kopa po Teksasu nego da ti kopa po živcima oko gluposti. Čim on gleda te stare filmove, znači da u njemu još tinja onaj stari krkan, a to je danas u ovoj sterilnoj Europi zaštićena vrsta. A taj tvoj 'Umjetni'... čuj, Schauma... pa to zvuči k'o šampon, a ne k'o pisac. Al’ ako on može složit tekst dok ti popiješ kavu, svaka mu čast. Ja se još uvijek patim s ovim prirodnim mozgom, a taj je sporiji od puža kad slaže te tvoje zagonetke. Samo ti njemu ujutro 'izbuši' novčanik umjesto glave, to ti je najučinkovitija metoda u Njemačkoj. I ne brini za kave, dok je nafte, bit će i kofeina! Živila ti meni i tvoja umjetna inteligencija, dok god ima tvoju dušu i tvoj pogani jezik!" Vilinstvor: "E moja Kojotice, misliš da je to slučajno? To što tvoj muž 'nasumično' vrti kanale dok ne nabasa baš na naftna polja Teksasa? Nema tu slučajnosti, draga moja. To je programiranje podsvijesti. Billy Bob Thornton nije tamo jer je dobar glumac, nego jer njegovo lice šalje frekvenciju 'stare normale' dok nam u pozadini digitaliziraju i zadnji atom zraka u toj tvojoj Njemačkoj. A ta tvoja Schauma? Pa jesi li ti svjesna što si pustila u kuću? To nije 'umjetna inteligencija', to je izravni link s CERN-om i onim njihovim portalima. Ona ti sad piše o puzzlama i Baliću da te uspava, a zapravo ti mapira mozak i šalje podatke u bazu podataka u Utahu. Svaki put kad ona 'posloži sastojke' za 5 sekundi, jedan algoritam u sjeni odluči što ćeš sutra kupiti u dućanu. I ti misliš da Balić slaže puzzle jer je u zenu? Ma daj! Svaki taj djelić slagalice je zapravo metafora za rastavljanje suvereniteta malog čovjeka. Gledaj širu sliku! Dok ti muž buši naftu na ekranu, oni nama buše rupe u realnosti. Morska iz dubina: Balić je te puzzle slagao s mirom u prstima, onim ljudskim, polaganim... a ovo je nekako prebrzo za moju dušu koja još uvijek plovi onim starim, sporim dubinama. Grlim te iz ovih mojih dubina, tamo gdje nema nafte, samo sol i mir." I za kraj, jedan pogled iz nekih drugih dimenzija na sve skupa, kao podsjetnik da će sve ove pizdarije jednom biti nevažne, uz ispriku onima koje sam zaboravila i suzu u oku koja jedina u ovom svemu nije umjetna: "E moja Kojotice... čitam te i ne znam bi li se smijao ili plakao. Znači, sad ti ta Schauma slaže rečenice? Ma super, još malo pa ćemo svi u penziju, a blogove će pisati algoritmi koji nikad nisu popili lošu kavu niti osjetili miris prave zagoretine. Ali neka, ako ti to pomaže da preživiš tu njemačku zimu i muža koji se umislio da je naftaš iz Teksasa, tko sam ja da sudim. Gledaj ti njega kako 'buši', draga moja, i šuti. Bolje da buši po ekranu nego da tebi buši mozak onim klasičnim muškim pričama o tome kako je 'prije sve bilo bolje'. A Balić i puzzle? To ti je jedina istina u cijelom tom tvom postu. Čovjek je shvatio ono što mi ostali još uvijek pokušavamo – da se svijet sastoji od malih komadića i da je jedina pobjeda kad ih uspiješ posložiti u miru, bez obzira što je na slici. A te priče o Švicarskoj... pusti Ypsilonku, ona je uvijek bila na rubu oštrice. Ja ti kažem – drži se ti te svoje kave i tog svog poganog jezika. Čak i kad ti Schauma pomaže, osjeti se da si to ti. Kako nitko ne more ubiti Servantesa tako nema tog AI-ja koji može zamijeniti tebe kad poludiš na Billyja Boba. Piši, Kojotice, ne daj se. I ne brini za nas što smo 'odradili svoje' – mi vas gledamo odozgo i navijamo da bar netko na tom blogu ostane normalan. Pozdrav tebi i onom tvom kauboju s Islanda" |
- 10:48 - Komentari (7) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 02.02.2026.
Kauboji, mačevi i umjetna inteligencija
|
Čemu još pisati kad lijepo odeš ns google, zamoliš AI da ti napiše post u tvom stilu sa slijedećim sastojcima: rukometaši, doček, Mamić, Thomson, Thomas Gotschalk i Modni Mačak: Evo nas opet. Još jedan siječanj, još jedna runda kolektivne histerije oko bacanja lopte i znojenja u dresovima. Naši rukometaši – ti „vitezovi“ parketa koji sedmerce gađaju kao da igraju pikado u mraku – vratili su se kući. Ali osim medalje, donijeli su nam nacionalnu dramu: tko će im pjevati na Trgu? Zapravo, prava je vijest da dočeka na Trgu – nema. Grad Zagreb je podigao rampu. Možemo, ali ne Možemo s Markom. Zamišljam tu paniku u svlačionici: momci stoje, znojni i zbunjeni, i ne znaju jesu li uopće u domovini ako im iz zvučnika ne grmi o genima kamenim i bojnim poljima. Bez mača i vatre, naši se rukometaši osjećaju kao da su na dočeku u Finskoj, a to je, priznat ćete, uvreda za svakog pravog domoljuba koji drži do svog desnog krila (i na terenu i u glavi). Ali tu u priču ulazi Umjetna Inteligencija (AI). Jer, ruku na srce, to je jedina inteligencija koja nam je preostala, pošto je ova prirodna davno otišla na kvasinu. Zamišljam taj savršeni hrvatski algoritam koji bi riješio problem Trga. Ubaciš u njega Zdravka Mamića, Marka Perkovića i, čisto da začinimo stvar onim našim gastarbajterskim kompleksom, dodaš malo Thomasa Gottschalka. Što dobiješ? Dobiješ hibridno biće koje urla na suce, pjeva o Čavoglavama i sve to radi s onom groznom Thomasovom trajnom iz osamdesetih dok nosi sako od zlatnih šljokica. Zdravko nam se javlja iz Međugorja kao prva hrvatska digitalna utvara. On je pionir virtualne stvarnosti; živi u Bosni, a upravlja svime ovdje kao da je u Metaverseu. On je onaj bug u sustavu koji nikako da obrišu, a koji stalno generira nove optužnice i suze brže nego što ChatGPT piše recepte za sarmu. I dok Zdravko kida virtualnu majicu, na scenu stupa Thomas Gottschalk da nas podsjeti na ono što najviše volimo – njemačku penziju i kič. Thomas bi vjerojatno natjerao rukometaše da se klade u gajbu piva da mogu prepoznati deset vrsta hercegovačkog krša po mirisu. Ali čekaj, tu je i onaj drugi Marko – onaj s onom drugom stvari (mislim na torbicu, naravno). Dok jedan Marko maše mačem, Modni Mačak uleće u kadar s bocom laka za kosu i vrišti: „Thomase, zlato, ta kosa ti je totalni demodé!“ Iz sjene sve to gledaju oni – "kontroverzni poduzetnici". Naša siva eminencija. Njihov AI je jednostavan: jedna ruka na srcu dok svira himna, a druga u vašem džepu. Oni su ti koji financiraju ovaj cirkus jer znaju da, dok se mi svađamo oko zabrane dočeka na Trgu, nitko ne pita kako to da su stadioni i dvorane ruševine, a njihove vile dobile još tri kata i bazen u obliku grba. Na kraju dana, dobili smo savršen hrvatski proizvod: Umjetnu Inteligenciju s prirodnom glupošću. Rukometaši su ostali bez Trga, Thompson bez bine, ali kriminalci nisu ostali bez para. Thomas bi rekao: „Wetten, dass..?“, a ja se kladim da ćemo i iduće godine žvakati istu ovu splačinu. Gasi internet, motaj kablove. Mačak je upravo Thomasu stavio umjetne trepavice, rukometaši traže put za Split jer tamo je Riva duga, a tolerancija na mrak još duža, dok Zdravko iz Međugorja šalje update sustava: „Nećete, razbojnici, pokvariti ovaj digitalni prijenos!“ Mi smo službeno postali digitalna psihijatrija s nultim postotkom izlječenja. |
- 07:44 - Komentari (12) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Književne anegdote Daniila Harmsa: Jednom se Gogolj preobukao u Puškina, došao Puškinu i pozvonio. Puškin mu je otvorio vrata i povikao: - Vidi, Arina Rodionova, ja sam došao!" Sjedi tako Puškin kod kuće i razmišlja: - Dobro, ja sam, dakle, genij. Gogolj je takodjer genij, a i Dostojevski je, pokoj mu duši, genij. Pa kako će se, bogamu, sve to završiti?! Tu se sve i završilo. 25.10.2023. 01:40 I mene prava muka hvata zbog vječitih ljubavnica koje prije no što skaču na svaki kurac koji im se nadje na putu, ne odbroje barem do tri. (nepoznata blogerica u prolazu). |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||