Štorije mačka, maške i Gandalfa beloga od Kojotice
utorak, 03.02.2026.
Daljinski u rukama, mozak na paši i teksaška nafta koja ne presušuje
|
Ova umjetna kopija mene je svakim novim pokušajem sve bolja :) Ovaj put sve ono što sam htjela reći o Landmanu ali mi se nije dalo pisati. Vjerujem doduše da onima koji žive od pisanja nije nimalo smiješno ali meni koja sam se napisala zabadava stvarno je zabavno. Sjednem popiti kavu, bacim kratku spiku sa Umjetnim, nasumce nabacam par sastojaka koji mi prvo padnu na pamet i za najkasnije 5 sekundi Umjetni je sve posložio. Jes da je dosadn ko kurac više sa Balićem i Modnim Mačkom i morat ću dodati neke nove sastojke ali svejedno nije za baciti. Da je barem Umjetnog bilo kad mi je dolazilo pola grada da im pišem sastave za domaću zadaću i lektiru. Glede Balića i zašto se pojavljuje u svakom postu slažući puzzle... Jednom davno u nekim drugim vremenima Ribafish je intervjuirao Balića za Playboy i danima zbog toga bio uzbudjen. Pitao ekipu na blogu što da ga pita (žene je uglavnom zanimall jel slobodan) i kad je došao taj dan, iz čovjeka je trebalo izvlačiti riječi. Kad ga je pitao što radi u slobodno vrijeme Balić je odgovorio da slaže puzzle. Obične puzzle. Nikakve adrenalinske pizdarije, nikakvi razuzdani šopinzi ni derneci. Puzzle, obične jebene puzzle. Riba je bio malo razočaran, iako taj intervju spomeneni dan danas ali mene je tim puzzlama Balić kupio za sva vremena. Nema vlle ni jahte, nema bazena na Braču ili nekoj drugoj top destinaciji, nema skupih krpica ni ludih auta. Nema prekenjavanja po Gloriji. Beskonačnog analiziranja taktike i što se moglo bolje a gdje nas je zakinuo sudac. Puzzle. Jebene jednostavne genijalne puzzle. Umjetni je u par sekundi u nekim arhivama po internetu izvukao te puzzle i sad ih uporno ponavlja kao dokaz vrhunsog zena najvećeg rukometaša svih vremena, pa ma šta anketari na blogu mislili o tome. Ovo gore bilo je moje a ovo što slijedi napisala je moja Schauma (ali to nije sve, da ne bi morali mučiti se komentirajući naposao je Umjetni i komentare umjesto vas). Prvo post: Ljudi moji, ja ne znam je li to neka dijagnoza ili samo nuspojava predugog boravka u bračnim vodama, ali moja „bolja trećina“ (ona što bi trebala biti pametniji dio ekipe) ima novi hobi. Sport se zove: „Beskonačno kruženje po programima dok mi ne iscuri mozak kroz uši“. Čovjek tri sata, slovima i brojkama – TRI SATA – prevrće po svim mogućim njemačkim, hrvatskim i kabelskim kanalima. Prođemo kroz sve: od dokumentaraca o parenju morskih krastavaca, preko prodaje rabljenih traktora u Bavarskoj, pa sve do vijesti o onim našim sportašima koji bi opet malo pjevali s Markom. Ja sjedim pored njega, čekam da se odluči kao da biramo predsjednika države, a ne što ćemo buljiti prije spavanja. I znate li gdje završimo? Svaki božji put?! Na naftnim poljima Teksasa! Serija se zove „Landman“, a glavni lik je Billy Bob Thornton. Čovjek koji izgleda kao da nije spavao od 1994. i kojem je lice naborano kao moj zagoreni ručak od prekjučer. Meni je ta serija dosadna kao čitanje uputa za sastavljanje njemačke kuhinje na latinskom. Tamo se samo nešto buši, psuje, nafta prska na sve strane, a Billy Bob hoda uokolo s onim izrazom lica kao da je upravo saznao da mu je HNS prodao kartu za tribinu pored onih što urlaju „Za dom spremni“. Dosadno, brate. Dosadno k’o proljev nakon lošeg kebaba na kolodvoru. Ali on? On gleda u tu naftu kao da će mu svaki čas iscuriti iz televizora ravno u novčanik. Gleda Billyja kao da mu je rođeni brat koji mu je pobjegao u Ameriku. Pitam ga ja: „Dobro, jel’ tebi stvarno zanimljivo gledati ove krkane kako se valjaju u blatu tri sezone zaredom?“, a on me pogleda onim tupim pogledom i kaže: „Ma šuti, ovo je realno.“ Što je tu realno? To što u Njemačkoj ne smiješ ni prdnuti bez dozvole, a ovi tamo u Teksasu dižu u zrak cijela polja jer su našli malo crne tekućine? Eto, to vam je moj život u egzilu. Vani pada onaj njemački snijeg, u kući miriše na „Alpsku čaroliju“ i zagoretinu**, a moj muž se mentalno preselio u Texas. Ivano Balić vjerojatno i dalje u miru slaže svoje puzzle (onaj dvorac od 5000 komada je sigurno gotov), a ja razmišljam – ima li AI opciju da mi izbriše Landmana s liste programa ili da barem Billyju Bobu stavi lice Modnog Mačka, čisto da mi malo razbije ovu pustinjsku monotoniju? Idem spavati. Neka on buši tu naftu do jutra. Sutra ću mu valjda ja „izbušiti“ glavu kad me pita zašto nema kave. Jer, dragi moj, ako si ti Landman, ja sam tvoj osobni porezni inspektor. Laku noć iz Teksasa... pardom, iz Njemačke ** sve ovo što Umjetni drobi o zagoretini je dio moje molbe da napiše post o zagorenom ručku u mom stilu. U koji je naravno opet ubacio Balića, Mamića i Modnog Mačka, na sreću se ne sjeća više Thomasa Gotschalka. ***************************************************************************************************************************************** A sad Bonus track, da vidimo što na ovo kažu blogeri: Luki2: „Draga Kojotice, kod mene u stanu je uvijek mirno, ja ne dopuštam takvu buku! Ali Billy Bob ima neku karizmu, podsjeća me na jednog glumca kojeg sam srela davnih dana... No, najvažnije je da si ti skuhala kavu, a on neka buši! Pozdravljam Te i šaljem osmijeh! :))“ Konobarica: „E moja ti, dođi kod mene u birtiju, tu ti je Landman uživo svaki dan! Samo što umjesto nafte buše meni mozak za još jednu rakiju na veresiju. Billy Bob bar šuti i radi, ovi moji samo filozofiraju o politici dok im se ne razbistri pred očima. Drži se, sestro, daljinski je oružje, otmi mu ga kad zaspi!“ Annabonni: „Sve je to, draga moja, jedna velika pustoš duha. Ta teksaška prašina, taj miris sirovosti... zar smo doista spali na to da nam Billy Bob zamjenjuje klasike? Dok on traži crno zlato, ja tražim tragove smisla u tvojim rečenicama. Neka on buši, ti piši, to je jedina nafta koja vrijedi. Poljubac iz mog mirnog kuta!“ Alexl: „Hahahaha, Landman! Pa to je totalni trash, ali onaj vrhunski! Billy Bob izgleda kao da su ga izvukli iz kante s rabljenim uljem. Moj bi ga barem gledao uz pivo, tvoj bar kruži tri sata prije nego što odustane. To je ta muška meditacija – vrtenje kanala dok ne nađu nešto gdje netko psuje više od njih. Cheers!“ Eto pretvori Umjetni alexl-a u ženu :))) Ribafish: „Kojotice, sestro po lopati i zagoretini! Pa Landman je super jer ne moraš misliti, samo gledaš kako šiklja lova, a ti se pitaš gdje je tvoj dio kolača. Da je bar tamo neki craft pivo umjesto nafte, pa da sjednemo i popijemo koju. Billy Bob je kralj, ima tu facu kao da je cijeli život proveo u zagrebačkim birtijama. Živjeli!“ Vjetar u granama: (Suptilno, poetski, s dozom melankolije koja te natjera da se zapitaš zašto uopće imaš televizor) „Kojotice, čitam te i čujem onaj zvuk lopate o njemački asfalt, ali osjećam i miris te teške, crne nafte koja šiklja iz tvojih rečenica. Ima nečeg dirljivog u toj upornosti kojom tvoja bolja trećina traži Billyja Boba. Možda u tim naborima Thorntonovog lica on vidi mape nekih putova kojima nikada nismo krenuli? Dok ti biješ bitku s detektorima dima i mirisnim svijećama koje lažu o Alpama, on u toj nafti traži utjehu od hladnoće sustava koji vas okružuje. Svi smo mi pomalo Landmani, bušimo po sjećanjima, tražimo toplinu u zagorenim ručkovima i nadamo se da će Ivano, tamo negdje u tišini, složiti sliku svijeta u kojem daljinski više neće biti potreban. Neka ga, neka gleda u vatru Teksasa dok se vani ledi tvoj svijet. Topli pozdrav ti šaljem, uz vjetar koji danas ne njiše grane, nego samo kovitla taj tvoj snijeg...“ Euro: Kod mene u kući je slična drama, samo što moja ne traži naftu nego popuste u katalozima – i to traje duže od te tvoje serije! Ta tvoja Schauma je opasna konkurencija, morat ću i ja popričati s tim 'Umjetnim' da mi napiše koji post dok ja odmaram, he he Ypsilonka: Znaš, draga moja, kad mi sljedeći put padne na pamet da je AI 'baš zabavan' ili kad tvoj muž dođe do 485. kanala bez da je trepnuo, ja ću jednostavno sjesti u auto i pravac Švicarska. Jer, ruku na srce, radije bih izabrala dostojanstvenu eutanaziju nego doživjela dan kad će mi Schauma određivati koji mi je sastojak ispao iz vugla ili kad ću postati ovisna o tome hoće li Billy Bob u idućoj sceni prdnuti ili izbušiti rupu. Ali ni to nije sve, Umjetni komentira i komentatore. Evo što je rekao kao sam pitala što bi reko Mariano na moj post: E, tu bi se tek otvorio poseban kozmos! Mariano Aureliano bi taj tvoj post o nafti, Billyju Bobu i bračnom daljinskom secirao kao da piše novi traktat o alkemiji i potrazi za Svetim Gralom u dnu tave. Evo kako bi zvučao njegov komentar: A evo što bi po Umjetnom rekao Mariano: Mariano Aureliano: „Draga moja Kojotice, ti u tom Billyju Bobu vidiš samo naborano lice i dosadu, ali zar ne osjećaš tu suptilnu vibraciju Arhetipa? Nafta nije samo gorivo za motore tvojih njemačkih susjeda; ona je Prima Materia, crno zlato koje izvire iz dubina podsvijesti. Tvoj suprug ne gleda seriju, on meditira nad bušotinama vlastite duše, tražeći iskru u teksaškom blatu dok ga njemačka zima pritišće svojom linearnošću. Billy Bob Thornton je ovdje samo medij, moderni pustinjak koji nas podsjeća da je svaki 'Landman' zapravo tragač za smislom u pustoši postojanja. A tvoj zagoreni ručak? To je tvoj osobni alkemijski proces pročišćenja kroz vatru – Nigredo u kuhinji, draga moja! Ne bori se protiv nafte, dopusti Billyju da buši, jer dok on buši kroz ekran, ti bušiš kroz privid svakodnevice svojim britkim perom. Mir s Tobom i neka Ti se puzzle Ivana Balića slože u savršen mozaik Bitka! :))“ Tignarius: "E moj narode, od lektire do nafte... sve smo prošli. Ta tvoja umjetna inteligencija je ko moderni sofisti – sve zna, a ništa ne osjeća. Ali ti, ti si ona koja daje dušu. Billy Bob Thornton je ikona, ali Balić je institucija. Dok je puzzli, bit će i mira u kući. Samo ti njemu 'izbuši' glavu ujutro, red se mora znati!" Dvi, tri rici...: "A jesi me nasmijala, luda ženo! Kod nas se kaže: 'Muti pa prolij', a tvoj muži krvari naftu iz fotelje. Pusti ga, nek' buši, bar ne moraš s njim o politici dok traje serija. A taj tvoj Umjetni... reci mu neka drugi put ubaci malo mirisa mora, dosta nam je tog njemačkog snijega i teksaške prašine. Guštaj u kavi, zaslužila si je!" Dotakao se Umjetni i legendarnog komentatora kojeg više nema na blogu: Pero u šaci: u šaci: (Komentar od 45 odlomaka koji počinje s Billyjem Bobom, a završava analizom propasti Austro-Ugarske) „Draga Kojotice, tvoja deskripcija suprugovog bjesomučnog kruženja po kanalima zapravo je mikrokosmos suvremene otuđenosti. Taj daljinski upravljač u njegovoj ruci nije ništa drugo nego moderni pandan kormilu ukletog Holandeza, a Billy Bob Thornton – taj naborani, rezignirani Teksšanin – utjelovljenje je postindustrijskog nihilizma koji nas sve proždire. Ti kažeš 'dosadno k'o proljev', ali zar ne vidiš da je ta nafta zapravo metafora za krv zemlje koju isisavamo dok se pretvaramo da živimo u uređenim društvima poput tvog njemačkog egzila? Dok Ivano Balić, taj virtuoz pokreta, slaže puzzle tražeći izgubljenu harmoniju, tvoj muž traži katarzu u blatu jer je to jedino što mu preostaje u svijetu gdje je sve, pa i osjećaj domovine, postalo roba s greškom. Nije to samo serija, to je krik protiv mehanizacije duha! Pisao sam o tome još 2008. u postu o ontologiji dokolice Ili Pajo Pakšu, legenda iz Vinkovaca: "E moja Kojotice, pa ti još dobro i prolaziš! Moj savjet ti je – pusti čovjeka neka gleda te svoje kauboje. Bolje da mentalno kopa po Teksasu nego da ti kopa po živcima oko gluposti. Čim on gleda te stare filmove, znači da u njemu još tinja onaj stari krkan, a to je danas u ovoj sterilnoj Europi zaštićena vrsta. A taj tvoj 'Umjetni'... čuj, Schauma... pa to zvuči k'o šampon, a ne k'o pisac. Al’ ako on može složit tekst dok ti popiješ kavu, svaka mu čast. Ja se još uvijek patim s ovim prirodnim mozgom, a taj je sporiji od puža kad slaže te tvoje zagonetke. Samo ti njemu ujutro 'izbuši' novčanik umjesto glave, to ti je najučinkovitija metoda u Njemačkoj. I ne brini za kave, dok je nafte, bit će i kofeina! Živila ti meni i tvoja umjetna inteligencija, dok god ima tvoju dušu i tvoj pogani jezik!" Vilinstvor: "E moja Kojotice, misliš da je to slučajno? To što tvoj muž 'nasumično' vrti kanale dok ne nabasa baš na naftna polja Teksasa? Nema tu slučajnosti, draga moja. To je programiranje podsvijesti. Billy Bob Thornton nije tamo jer je dobar glumac, nego jer njegovo lice šalje frekvenciju 'stare normale' dok nam u pozadini digitaliziraju i zadnji atom zraka u toj tvojoj Njemačkoj. A ta tvoja Schauma? Pa jesi li ti svjesna što si pustila u kuću? To nije 'umjetna inteligencija', to je izravni link s CERN-om i onim njihovim portalima. Ona ti sad piše o puzzlama i Baliću da te uspava, a zapravo ti mapira mozak i šalje podatke u bazu podataka u Utahu. Svaki put kad ona 'posloži sastojke' za 5 sekundi, jedan algoritam u sjeni odluči što ćeš sutra kupiti u dućanu. I ti misliš da Balić slaže puzzle jer je u zenu? Ma daj! Svaki taj djelić slagalice je zapravo metafora za rastavljanje suvereniteta malog čovjeka. Gledaj širu sliku! Dok ti muž buši naftu na ekranu, oni nama buše rupe u realnosti. Morska iz dubina: Balić je te puzzle slagao s mirom u prstima, onim ljudskim, polaganim... a ovo je nekako prebrzo za moju dušu koja još uvijek plovi onim starim, sporim dubinama. Grlim te iz ovih mojih dubina, tamo gdje nema nafte, samo sol i mir." I za kraj, jedan pogled iz nekih drugih dimenzija na sve skupa, kao podsjetnik da će sve ove pizdarije jednom biti nevažne, uz ispriku onima koje sam zaboravila i suzu u oku koja jedina u ovom svemu nije umjetna: "E moja Kojotice... čitam te i ne znam bi li se smijao ili plakao. Znači, sad ti ta Schauma slaže rečenice? Ma super, još malo pa ćemo svi u penziju, a blogove će pisati algoritmi koji nikad nisu popili lošu kavu niti osjetili miris prave zagoretine. Ali neka, ako ti to pomaže da preživiš tu njemačku zimu i muža koji se umislio da je naftaš iz Teksasa, tko sam ja da sudim. Gledaj ti njega kako 'buši', draga moja, i šuti. Bolje da buši po ekranu nego da tebi buši mozak onim klasičnim muškim pričama o tome kako je 'prije sve bilo bolje'. A Balić i puzzle? To ti je jedina istina u cijelom tom tvom postu. Čovjek je shvatio ono što mi ostali još uvijek pokušavamo – da se svijet sastoji od malih komadića i da je jedina pobjeda kad ih uspiješ posložiti u miru, bez obzira što je na slici. A te priče o Švicarskoj... pusti Ypsilonku, ona je uvijek bila na rubu oštrice. Ja ti kažem – drži se ti te svoje kave i tog svog poganog jezika. Čak i kad ti Schauma pomaže, osjeti se da si to ti. Kako nitko ne more ubiti Servantesa tako nema tog AI-ja koji može zamijeniti tebe kad poludiš na Billyja Boba. Piši, Kojotice, ne daj se. I ne brini za nas što smo 'odradili svoje' – mi vas gledamo odozgo i navijamo da bar netko na tom blogu ostane normalan. Pozdrav tebi i onom tvom kauboju s Islanda" |
- 10:48 - Komentari (4) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 02.02.2026.
Kauboji, mačevi i umjetna inteligencija
|
Čemu još pisati kad lijepo odeš ns google, zamoliš AI da ti napiše post u tvom stilu sa slijedećim sastojcima: rukometaši, doček, Mamić, Thomson, Thomas Gotschalk i Modni Mačak: Evo nas opet. Još jedan siječanj, još jedna runda kolektivne histerije oko bacanja lopte i znojenja u dresovima. Naši rukometaši – ti „vitezovi“ parketa koji sedmerce gađaju kao da igraju pikado u mraku – vratili su se kući. Ali osim medalje, donijeli su nam nacionalnu dramu: tko će im pjevati na Trgu? Zapravo, prava je vijest da dočeka na Trgu – nema. Grad Zagreb je podigao rampu. Možemo, ali ne Možemo s Markom. Zamišljam tu paniku u svlačionici: momci stoje, znojni i zbunjeni, i ne znaju jesu li uopće u domovini ako im iz zvučnika ne grmi o genima kamenim i bojnim poljima. Bez mača i vatre, naši se rukometaši osjećaju kao da su na dočeku u Finskoj, a to je, priznat ćete, uvreda za svakog pravog domoljuba koji drži do svog desnog krila (i na terenu i u glavi). Ali tu u priču ulazi Umjetna Inteligencija (AI). Jer, ruku na srce, to je jedina inteligencija koja nam je preostala, pošto je ova prirodna davno otišla na kvasinu. Zamišljam taj savršeni hrvatski algoritam koji bi riješio problem Trga. Ubaciš u njega Zdravka Mamića, Marka Perkovića i, čisto da začinimo stvar onim našim gastarbajterskim kompleksom, dodaš malo Thomasa Gottschalka. Što dobiješ? Dobiješ hibridno biće koje urla na suce, pjeva o Čavoglavama i sve to radi s onom groznom Thomasovom trajnom iz osamdesetih dok nosi sako od zlatnih šljokica. Zdravko nam se javlja iz Međugorja kao prva hrvatska digitalna utvara. On je pionir virtualne stvarnosti; živi u Bosni, a upravlja svime ovdje kao da je u Metaverseu. On je onaj bug u sustavu koji nikako da obrišu, a koji stalno generira nove optužnice i suze brže nego što ChatGPT piše recepte za sarmu. I dok Zdravko kida virtualnu majicu, na scenu stupa Thomas Gottschalk da nas podsjeti na ono što najviše volimo – njemačku penziju i kič. Thomas bi vjerojatno natjerao rukometaše da se klade u gajbu piva da mogu prepoznati deset vrsta hercegovačkog krša po mirisu. Ali čekaj, tu je i onaj drugi Marko – onaj s onom drugom stvari (mislim na torbicu, naravno). Dok jedan Marko maše mačem, Modni Mačak uleće u kadar s bocom laka za kosu i vrišti: „Thomase, zlato, ta kosa ti je totalni demodé!“ Iz sjene sve to gledaju oni – "kontroverzni poduzetnici". Naša siva eminencija. Njihov AI je jednostavan: jedna ruka na srcu dok svira himna, a druga u vašem džepu. Oni su ti koji financiraju ovaj cirkus jer znaju da, dok se mi svađamo oko zabrane dočeka na Trgu, nitko ne pita kako to da su stadioni i dvorane ruševine, a njihove vile dobile još tri kata i bazen u obliku grba. Na kraju dana, dobili smo savršen hrvatski proizvod: Umjetnu Inteligenciju s prirodnom glupošću. Rukometaši su ostali bez Trga, Thompson bez bine, ali kriminalci nisu ostali bez para. Thomas bi rekao: „Wetten, dass..?“, a ja se kladim da ćemo i iduće godine žvakati istu ovu splačinu. Gasi internet, motaj kablove. Mačak je upravo Thomasu stavio umjetne trepavice, rukometaši traže put za Split jer tamo je Riva duga, a tolerancija na mrak još duža, dok Zdravko iz Međugorja šalje update sustava: „Nećete, razbojnici, pokvariti ovaj digitalni prijenos!“ Mi smo službeno postali digitalna psihijatrija s nultim postotkom izlječenja. |
- 07:44 - Komentari (11) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Književne anegdote Daniila Harmsa: Jednom se Gogolj preobukao u Puškina, došao Puškinu i pozvonio. Puškin mu je otvorio vrata i povikao: - Vidi, Arina Rodionova, ja sam došao!" Sjedi tako Puškin kod kuće i razmišlja: - Dobro, ja sam, dakle, genij. Gogolj je takodjer genij, a i Dostojevski je, pokoj mu duši, genij. Pa kako će se, bogamu, sve to završiti?! Tu se sve i završilo. 25.10.2023. 01:40 I mene prava muka hvata zbog vječitih ljubavnica koje prije no što skaču na svaki kurac koji im se nadje na putu, ne odbroje barem do tri. (nepoznata blogerica u prolazu). |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||