Krepat, ma ne molat!

Molat je izvedenica iz talijanskog glagola "mollare" što znači odustati.
Štokavce - koji nisu u bliskom dodiru s čakavskim, niti su povijesno i geografski neposredno izloženi utjecajima talijanskog jezika - ovaj slogan na prvu možda može navesti na pogrešan trag u pokušaju da ga razumiju i shvate. Mogli bismo, recimo, prvoloptaški pomisliti da molat znači moliti, preklinjati. To bi naravno bilo pogrešno, jer se očito radi o izvedenici iz talijanskog glagola "mollare" što znači odustati. "Krepati/umrijeti, ali ne odustati" borbeni je dakle poklič koji upućuje na stanje revolta, prkosa i otpora po svaku cijenu, pa i po cijenu krajnje smrti.

(Hajridin Hromadžić: Fragmenti grada)

Sve sličnosti sa stvarnim osobama slučajno su namjerne.
Dežurnim blogobudalama, šizofrenim starim prdonjama, stoki koja tudje mrtve naziva krepanima i svim njihovim prijateljima i poznanicima komentiranje zabranjeno.
U vezi s nuspojavama i neželjenim učincima nemogućnosti komentiranja obratite se svom psihijatru ili apotekaru ili na nuspojaveinezeljeni
ucincibloga@bolimekuki.odjeb.net

Štorije mačka, maške i Gandalfa beloga od Kojotice

subota, 13.01.2018.

Gojzerice broj devetnaest

I opet u ponoć dolazi onaj dan kad se čudom čudim kako li je i kamo prohujala (ovoga puta) dvadeset i jedna godina.
Ne da imam odrasloga sina, nego sada imam odrasloga sina po zakonima svih država na svijetu.

Prohodao je sa nepunih devet mjeseci.
Kupili smo tada prve prave cipelice.
Broj 19.
Još danas, kad tadašnja susjeda vidi nove fotke na fejsbuku zna me pitati pa zar je to onaj mali koji je tako ozbiljno stupao u gojzericama broj devetnaest.
Godinama ih nigdje nisam mogla naći.
Bila sam uvjerena kako su se toliko izlizale da smo ih bacili.
Ili su se izgubile kod neke od (pre)mnogih selidbi.
Ili sam ih poklonila nekome od klinaca koji su u krugu prijatelja i poznanika došli nakon njega.
Svakog rodjendana do sada prisjećali smo se priče o prvim pravim cipelicama.
Nismo nikada pomislili da bi mogli ponovno naletjeti na njih.
Našli smo ih nakon maminog pogreba medju drugim uspomenana koje je čuvala.

Namjeravala sam na ovom mjestu staviti par starih slika na kojima se vide njegovi "baba i dede".
No odustala sam.
Oni nek ostanu u našim sjećanjima i privatnim albumima kao sjećanje na jedno sretno djetinjstvo.

Eskimići su budućnost.
I zato, što su tako mladi, i zato što na njima naš svijet ostaje.
I zato što od svega najviše umrem od smijeha kad joj, kad ga gnjavim kaže : it' s my mom again!

A sad, kao i svake godine, ona jedna stvar koja mi se nikako ne uklapa u koncepciju.
Ona jedna stvar zbog slušanja koje bi se svakog drugog dana, osim ovog, sramila.
Ona jedna stvar koja ubija jeftinim kičem i patetikom.
A opet.
Ti si mi sve, na svijetu sve, na svijetu sve u tebi je...

Gnjili sine, sretan ti rodjendan!
(jour mam agejn zubo

)

- 19:22 - Komentari (13) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

<	siječanj, 2018					>
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30	31

Književne anegdote Daniila Harmsa:

Jednom se Gogolj preobukao u Puškina, došao Puškinu i pozvonio. Puškin mu je otvorio vrata i povikao:
- Vidi, Arina Rodionova, ja sam došao!"

Sjedi tako Puškin kod kuće i razmišlja:
- Dobro, ja sam, dakle, genij. Gogolj je takodjer genij, a i Dostojevski je, pokoj mu duši, genij. Pa kako će se, bogamu, sve to završiti?!
Tu se sve i završilo.