Marketing
Gojzerice broj devetnaest
I opet u ponoć dolazi onaj dan kad se čudom čudim kako li je i kamo prohujala (ovoga puta) dvadeset i jedna godina.
Ne da imam odrasloga sina, nego sada imam odrasloga sina po zakonima svih država na svijetu.
Prohodao je sa nepunih devet mjeseci.
Kupili smo tada prve prave cipelice.
Broj 19.
Još danas, kad tadašnja susjeda vidi nove fotke na fejsbuku zna me pitati pa zar je to onaj mali koji je tako ozbiljno stupao u gojzericama broj devetnaest.
Godinama ih nigdje nisam mogla naći.
Bila sam uvjerena kako su se toliko izlizale da smo ih bacili.
Ili su se izgubile kod neke od (pre)mnogih selidbi.
Ili sam ih poklonila nekome od klinaca koji su u krugu prijatelja i poznanika došli nakon njega.
Svakog rodjendana do sada prisjećali smo se priče o prvim pravim cipelicama.
Nismo nikada pomislili da bi mogli ponovno naletjeti na njih.
Našli smo ih nakon maminog pogreba medju drugim uspomenana koje je čuvala.
Namjeravala sam na ovom mjestu staviti par starih slika na kojima se vide njegovi "baba i dede".
No odustala sam.
Oni nek ostanu u našim sjećanjima i privatnim albumima kao sjećanje na jedno sretno djetinjstvo.
Eskimići su budućnost.
I zato, što su tako mladi, i zato što na njima naš svijet ostaje.
I zato što od svega najviše umrem od smijeha kad joj, kad ga gnjavim kaže : it' s my mom again!
A sad, kao i svake godine, ona jedna stvar koja mi se nikako ne uklapa u koncepciju.
Ona jedna stvar zbog slušanja koje bi se svakog drugog dana, osim ovog, sramila.
Ona jedna stvar koja ubija jeftinim kičem i patetikom.
A opet.
Ti si mi sve, na svijetu sve, na svijetu sve u tebi je...
Gnjili sine, sretan ti rodjendan!
(jour mam agejn
)Post je objavljen 13.01.2018. u 19:22 sati.