Štorije mačka, maške i Gandalfa beloga od Kojotice
subota, 19.09.2009.
(U)Loviti Pticu Trkačicu
|
Život u pripizdini, kao što vam je već poznato, dosadan je za popizdit. Mirno, tiho, ponekad na trenutak čuješ samo kucanje vlastitog srca, što mojem hiperaktivnom i nemirnom duhu zna debelo ići na jetra. No, ponekada paše. Recimo, subotom ujutro. Svakog me jutra jebe budilica a jučer pak ujutro frendica koja je prespavala kod mene. Mislim ne jebe me doslovno (znam ja da ste vi pokvareni i svakakve vam se pizdarije motaju po glavi, a i ja bogami u zadnje vrijeme znala srat po muškom rodu, pa nikad se ne zna), probudila me nakon samo tri sata sna sa ogromnom željom da je pustim da ide na posao. I tako se meni baš zaželjelo jednom za promjenu zakrmit jedno sat dva duže no inače. Pa subota je, a ja večeras idem van, morala bi se malo regenerirat. Aha, moš si mislit! Čini mi se da usrana pripizdina oživi upravo i baš jedino subotom ujutro! 7.00. Probudi me zvonjava lokalne crkve. Minute i minute. Bez prestanka. Ma i mrtve bi probudili. Nikako ne razumijem čemu uopće misa za njihove duše (jes da bakice iz susjedstva, udovice, veselo odlaze u crkvu, do crkve je groblje, pa usput provjere da li su muževi još uvijek na sigurnom). Nastavi li zvoniti samo još minutu, svi će pokojnici izaći na svježi zrak urlajući : "Daj nam da počivamo u miru, mamu ti ..... (ajde dobro neću psovat)! I sama, napola živa, ležim na postelji i nekako im brojim sve po spisku. Župniku i bakicama. Što da radim? Ustanem, nema šanse zaspati nakon ovakve gestapovske torture. Koda bi mi čavle zabijali posred čela! Kuham kavu i zijevam. A i to ne zadugo. Taman primam šalicu u ruke i doživim novi šok! 7.10. Pred kuću prileti kombi lokalne pekare. S dobrom starom, baš za moj glazbeni ukus pisanom muzikom ansamlba Avsenik (možda je bio i Lojze Slak, razlike drastične). Mislim, da mi netko sa zapadne strane Šengena na zamjeri što kao južnjakinja serem po harmoniki. U sedam i deset u subotu ujutro,zatukla bi i toliko obožavanog Johnnyja Deppa, koji bi pod mojim prozorom na gitari odsvirao kakvu samo za moju dušu. Ipak stara narodna poslovica lijepo kaže : Pusti kojota dok mota. Sori, ovo je bilo samo za provjeru da li murija ima vremena pratiti baš sve blogove ili ih zanimaju samo kraljevi. Poslovica ipak kaže : Pusti lava (ili bilo koju drugu beštiju sa kandžama) dok spava. Tek sada u potpunosti razumijem mojeg prijatelja, koji živi u bloku i ispijajući jutarnju kavu znao bi komentirati kako nikada u životu ne bi volio imati kuću na selu. Jer te u četiri ujutro probudi pijetao (susjedi su, na moju veliku radost, strašnoga pevca skratili za glavu...eto,čak i te strašne N1H1 i slične kombinacije brojka i slova kojima nas straše imaju svoje dobre strane), oko šest začuješ traktor, u sedam crkvena zvona, na što se naveže susjed koji počne kositi travu na dvorištu! I dok psi laju, moj prijatelj pakira kofere, grli i ljubi punicu i tasta te šiba doma. Nazad u dobri stari prljavi i bučni grad, bez susjedoveg psa, koji laje na mjesec po cijele noći.
No, da se vratim priči od sinoć, koja mi je potpuno sjebala koncepciju bloga i nicka, te sada u miru, koji je ipak nastupio nakon što je kombi prodao vse žemljice (ne kupim iz principa, radije žvačem pljesnivi tost od prekjučer) razmišljam kako dalje. Znate već dobro da sam životni moto malo posudila od Mirka S. Zlikowskog, bolje znanega kao kojota iz crtića o Ptici Trkačici (Road Runner), a vrlo je jednostavan : "Uloviti pticu trkačicu!". Cijeloga života, no ok, od prvog crtića tog genijalca/optimista s greškom, kojeg sam pogledala na televiziji, razmišljam o organizaciji potpisivanja peticije za potporu u ostvarenju njegovog životnog cilja. Koliko je samo planova A, B, C in D već do u najmanje detalje izradio u svojoj špilji, a da nikada prokletoj ptici nije uspio staviti ni zrno soli na rep. I onda, petak navečer, šok, kada smo Čipi i ja izguglala ovo:
Sad se pitam samo jedno. A to je to? Loviš pticu, uspiješ u nakani, spečeš i pojedeš. Hm. I što će biti sutra? Nekako brijem da će mu biti jako žao. Iako mi je osobna blesava ptica bila strašno antipatična zbog svojeg uvijek i baš uvijek pobjedničkog štiha, sada sam u samo par sekundi skontala da je životni cilj Mirka S. Zlikowskog s ostvarenjem najveće želje postao jebeno dosadan. Od danas (nakon gruntanja u maniri spomenutog već lika) dajem časnu pionirsku riječ da ću "Uloviti pticu trkačicu" brisati iz svog života. Promjena nije drastična, jednostavno ću izbrisati jedno jedino slovo, te tako promijeniti smisao života i dati mu onu raznolikost i dinamiku, koja je neophodna da ujutro vidimo smisla ustati iz kreveta. Also, dakle, od danes me tražite pod šifrom : "LOVITI PTICU TRKAČICU!". Pa ako je nikada ne ulovim, zaboli me. Neka prokleta beštija živi. A svijet će opet bit "tako lijep, ovde potok, ondje cvijet" kao što je bio i jučer!
P.S. Jebeš život, ajmo na pivo i cry babies-e. Bee-beeeeeeeeeeeeep!!! |
- 14:30 - Komentari (15) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Književne anegdote Daniila Harmsa: Jednom se Gogolj preobukao u Puškina, došao Puškinu i pozvonio. Puškin mu je otvorio vrata i povikao: - Vidi, Arina Rodionova, ja sam došao!" Sjedi tako Puškin kod kuće i razmišlja: - Dobro, ja sam, dakle, genij. Gogolj je takodjer genij, a i Dostojevski je, pokoj mu duši, genij. Pa kako će se, bogamu, sve to završiti?! Tu se sve i završilo. 25.10.2023. 01:40 I mene prava muka hvata zbog vječitih ljubavnica koje prije no što skaču na svaki kurac koji im se nadje na putu, ne odbroje barem do tri. (nepoznata blogerica u prolazu). |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||