Štorije mačka, maške i Gandalfa beloga od Kojotice
petak, 13.11.2009.
Ah, ta škola (dio prvi : Jehovini svjedoci)
|
Svi smo mi pohadjali osnovnu školu, dok naši starci manje-više to gotovo nisu ni primjetili. U današnje vrijeme imati klinca u osnovnjaku slično je pripremama za kviz »Tko želi biti milujunaš« ili pak »Jedan protiv sto«. Zašto, pitate se? Evo, Čipi trenutno pohadja osmi razred devetletke. Obzirom da su baš na njegovoj generaciji eksperimentirali sa tim osam/devet spikama, do petog su razreda naši klinci obrazovani po programu »osamletke«, da bi potom preskočili šesti razred i osvanuli u sedmom »devetletke«. Od toga prva tri razreda po programu »Korak po korak«, koji smo upoznali već u vrtiću. I sve bi to bilo super i sve bi to bilo za pet, da cijeli taj školski sustav nije zasnovan na prinpicu »sudjelovanja roditelja u nastavi«. E, pa jebem ti ja to »sudjelovanje«. U redu je voditi računa o klincu i ne ga prepustiti ulici. Ali u današnje vrijeme, kad roditelji s posla dolaze oko pet, šest navečer, taj mi se sistem nimalo ne dopada. Ni ne otvorim vrata, već mi Čipi stoji sa radnom bilježnicom u rukama i objašnjava kakvu pizdariju opet ima za domaću zadaću. Naše su se zadaće u glavnom dale riješiti s malo listanja po udžbeniku. Možda sam triput u svih 12 godina osnovne i srednje morala staroga upitati za pomoć. Ali ovi danas nisu normalni. Nekad mi se čini da školski program iz sjene vode Jehovini svjedoci, a eto i primjera koji radi mojoj sumnji u korist. Zadaća iz prirode i društva : »Posjeti najstarijeg stanovnika tvojeg grada/mjesta/sela i pitaj ga kako se je u stara vremena…«…Slijedi ono a, b, c, d, i tako dalje… I koji qrac da ja sad radim? Jedna je moja baba umrla prije nego se Čipi rodio, a druga zna pričati samo o svojim boleštinama, i to već zadnje 42 godine, koliko sam živa. A i, jebiga, ovdje se traži neka lokalna baba, koja će nam usmenom predajom objasniti kako se tare lan i kako se to trljanje (jel ovo pravi izraz?) lana slavilo. Nemojte mislit da se zajebavam. Doslovce je pod c) bilo pitanje : Zamolite baku da vam ispriča kako su u stara vremena trli lan, što su radili u isto vrijeme, te kako su slavili završetak posla?
Ne moram ni reći da o glupavom lanu ni riječi u udžbeniku, još manje na googlu. Osim jebenog lana, bilo je tu pitanja, o običajima povodom otvaranja nove ceste, postavljanju krova na kući, žetva, sjetva, kolinje, pičke materine… Ali ovo s lanom me posebno raspizdilo! Ajde, gdje da od danas do prekosutra nadjem babu koja je skupa s Brojem jedan poznavala još Julija Cezara. Ili barem Matiju Gubca? I trla lan? Pa kada se to uopće radilo? U stoljeću sedmom? Najbolje bi bilo da Čipi i ja uzmemo onu radnu bilježnicu, pa ko Jehovini svjedoci od vrata do vrata: »Kuc-kuc! Mi smo Čipi & Kojotka, njegova mama, susjedi preko puta (iz iste ulice/s drugog kraja pripizdine), evo, mali ima zadaću o starinskim običajima, pa nam treba jedna baba od sto godina, a da nije senilna ili na aparatima. Imate li možda koju za posudit na jedno sat, dva?« Možete si mislit kako toplo bi nas primili. Onako kako ja primam Jehovine svjedoke kad mi zakucaju na vrata, pa kažu : »Mi smo Vlatka i Zlatka, vidimo, vi ste mlada osoba, vjerojatno puno vremena razmišljate o Bogu i smislu postojanja. Znate li da će ubrzo doći smak svijeta i oni koji budu živjeli po našim uputama, živjet će vječno?«. Naravno da im žestoko zalupim vratima, samo mi u životu fali da si natovarim na vrat Vlatku i Zlatku, pa da mi mašu Kulom stražara pred nosom. Btw, moja je pokojna baba dvojicu dugokosih pripadnika spomenute sekte (rekla je da su izgledali ko Isus) skoro namlatila kišobranom kad su joj prišli na groblju i počeli spiku o tome kako će doći sudnji dan, kada će svi oni koji žive po njihovim pravilima uskrsnuti. »Ti, šmrkljavac hipijevski, ti ćeš uskrsnuti, pizda ti materina?! Jel'? a Ovi moji mladi koji tu leže, ko ih jebe? Ma mrš!«. Navodno su bježali koliko ih noge nose kad je baba izvukla kišobran iz torbe. Sjetivši se tog prizora iz prakse, odustala sam od anketiranja po kućama, te odvukla onu radnu bilježnicu sa sobom na posao. Mislim si, ako ja već ne znam ništa o starinskim slovenskim običajima, valjda će netko od onih 20 pravih Janeza koje imam u firmi znati. Znaju qrac! Od jednog do drugog i nitko pojma nema. Na kraju se jedan od njih sjetio da pozna kustosicu u gradskom muzeju, koja mi je konačno dala odgovore na tražena pitanja. Najstariju babu u kraju tražim još dan danas. Za svaki slučaj. Jedva čekam da i mene i Čipija namlati kišobranom na kućnom pragu.
I to nije jedina priča ovakve vrste. Ali o tome u slijedećim nastavcima. |
- 09:57 - Komentari (16) - Isprintaj - #
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Književne anegdote Daniila Harmsa: Jednom se Gogolj preobukao u Puškina, došao Puškinu i pozvonio. Puškin mu je otvorio vrata i povikao: - Vidi, Arina Rodionova, ja sam došao!" Sjedi tako Puškin kod kuće i razmišlja: - Dobro, ja sam, dakle, genij. Gogolj je takodjer genij, a i Dostojevski je, pokoj mu duši, genij. Pa kako će se, bogamu, sve to završiti?! Tu se sve i završilo. 25.10.2023. 01:40 I mene prava muka hvata zbog vječitih ljubavnica koje prije no što skaču na svaki kurac koji im se nadje na putu, ne odbroje barem do tri. (nepoznata blogerica u prolazu). |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||