Štorije mačka, maške i Gandalfa beloga od Kojotice
srijeda, 29.04.2009.
Za sve je kriv Kolumbo + dodatak
|
Prije dobrih godinu i kusur dana stajala sam na samom rubu Starog svijeta. Rt Cabo da Roca. Najzapadnija točka Evrope s predivnim pogledom na ocean. I uživajući u valovima i morskoj pjeni došla mi je na pamet sasvim blesava misao. Zaželjela sam na trenutak vidjeti kakav bi danas bio svijet, kada se glupavi Kolumbo ne bi uputio tražiti Indiju. I pritom pronašao Ameriku!
Kristifore, crni sine, kud se vinu na pučine kad ti to ne leži ni za lek? Nekako zadnjih godina baš brijem, da mi Novi svijet ne bi nimalo nedostajao da ga nikada nisu pronašli. Zanemarit ću ovom prilikom onih par zanimljivih sitnica poput duhana, koje je gore već spomenuti nesposobni moreplovac privukao s one strane bare. I popljuvati obećanu zemlju s Kojoti vidika, bez obzira što sam to već napravila prilikom izbora Baracka Obame za predsjednika, dok su svi moji kolege sa slovenskog bloga naprosto svršavali bez ruku jer je, eto, stigao novi spasitelj. Kojeg je za moje pojmove svizac zabunom zavio u krivi papir. Kome se da mučiti sa jezikom sjeverozapadnih susjeda, može pročitati moju umotvorinu pod naslovom : "I love my Papa, l love my mama, but most of all I love...". Za sve nenadarene za lingvistiku ovdje samo kratki presjek kroz tadašnje razmišljanje, koje se nije nimalo promijenilo. Fuck America!
Od svega shita (evo i ta riječ stigla od tamo!) izdvojila sam tada 5 točaka koje mi najviše idu na organ kojeg nemam medju nogama. Svejedno me baš žuljaju na tom mjestu. Primjer prvi : Globalizacija Pojam koji za mene predstavlja potpuni gubitak svake individualnosti, originalnosti. Prošetajte pješačkom zonom bilo kojeg mjesta u Evropi. Svijetu. Zagreb. Ljubljana. Lisabon. Bruxelles. Amsterdam. Graz. Beč. Muenchen. Da ne nabrajam. Identične trgovine, isti šareni artikli u izlozima, po sličnim cijenama. Da se probudite u pola noći, znate gdje ćete na policama bilo kojeg trgovačkog centra pronaći jebeni Persil ili toalet papir. Ekološki, ofkors! Upalite faking televiziju. Sobota navečer. 20.00. Ples sa zvijezdama na svim programima. S tom razlikom da je punašna Barbara Kolar na BBC-u neki engleski Broj Jedan. Studio izgleda jednako do zadnjeg detalja, plešu se isti plesovi, bodovi se dobivaju na isti način. Zamenjajte program i već blejite u grupu nepismenih debila različitih nacionalnosti, koji se izležavaju na kauču i ne znaju napisati riječ "mama", a kamoli nešto zahtjevnije. I svo tome slično sranje došlo je do nas iz Amerike, da nas zaposli s glupostima, kako ne bi slučajno razmišljali o nečemu revolucionarnom. Samo s jednim i jedinim ciljem : od svih nas napraviti idiote kojima se da manipulirati.
Primjer drugi : Politička korektnost Pokušaj da se ljudima bez operativnog zahvata usadi čip, koji će registrirati svako razmišljanje svojom glavom , svaki spontani napad bijesa. Jednom riječju : kako spriječiti da glupanu kažeš da je glup ko stup,a šupku da je šupak. Kako od mone napraviti čovjeka. Jer pokušaš li pizdi reći da je baš to što jest i to direktno u njenu imbecilnu facu, označit će te kao politički nekorektnu osobu, govno će te tužiti zbog duševnih boli (kao da ima dušu!) i na sudu ćeš popušiti debelu kurčinu. Evo, sad zaradi političke korektnosti ne smijem spomenuti niti boju takvog qrca! Eto kamo smo došli. Politička korektnost uništila je satiru u korijenu, te od nas napravila debile, kojima se pod humorom (ja to nazivam tumorističke serije) servira "Pod lipom neznamkoliko" i "Naša mala klinika". Da na sranja američke produkcije tipa "we are happy family..." ne trošim riječi... Primjer treći : Antiterorizam Ova me riječ asocira ne aerodrome, te bijes i ogorčenje,koje se u meni javlja pri kontrolama. Muški na lijevo, ženske na desno, skini čizme, odveži pojas...Otvori torbicu...Šlatanje po svim organima, predlaže se i rentgensko snimanje prilikom svakog leta. Ako ti kojim slučajem pukne film, pa počneš proklinjati sve po spisku, može ti se dogoditi da te odvuku u kakvu susjednu sobicu i tamo ti pregledaju sve tjelesne otvore. Da ne nosiš slučajno bombu u šupku! Čudno, da nisu zabranili prditi u avionu, ipak je riječ o nekoj vrsti biološkog oružja. A po drugoj strani, sretna sam da sam se oslobodila straha od letenja (padanja, ne bojim se ja da će avion letit!). Tako sam saznala kako opasno živim u biti. Pa ja sam jebena hodajuća bomba! Kakvi teroristi u spilji, koji crtaju nacrt atomske bombe na listiće i puštaju ih za sobom! Kakav kojot iz crtića i njegove ACME rakete! Vsaka žena je bomba, pod uvjetom da koristi parfem, maskaru, ruž za usne. Kozmetiku treba staviti u specijalne vrećice, niti jedna bočica ne smije biti veća od 1dcl. Zbog borbe protiv terorizma. Tako kažu. Jebem ti, nisem imala blagog pojma da doma imam ogromen arsenal pripravaka iz kojih se može napraviti bomba, koja je u stanju razjebati zrakoplov. Od tada živim strahujući, da ću jednog dana doći kući i tamo ćeme čekati žuta traka s natpisom "POLICIJA". Po legitimiranju, kriminalist će mi staviti lisice na ruke a forenzičar objašnjavati : "Ha! Gospodjo draga, čemu se vi čudite, ne pravite se tako naivni. Oko deset sati eksplodirala je vaša maskara, vodoodporna. Max factor. Sa 300 posto više volumena! Prijeti vam kazna od barem dvadeset godina zatvora!" Zato, cure, ne plačite kad imate maskaru na trepavicama, bog zna kakva kemijska reakcija može nastati i jednostavno ćete eksplodirati. Glavu gore. Ili maskaru dolje!
Primjer četvrti : Ideali ljepote Hollywoodska mašinerija snova uspjela nas je uvjeriti, da je to što vidimo sa ekrana istinito, te nas ujebala s gomilom kompleksa. Te smo predebele, te imamo premale/prevelike sise, te nemamo lijepe pune usnice, te nam je index tjelesne mase previsok, te imamo bore oko očiju... I svi zaboravljaju na dobrog starog Newtona i njegov zakon gravitacije. Po kojem sise ne mogu stajati uzbrdo, osim ako nisu dobro podložene. Armirane silikonom! Iz modernog muškarca ustvarili su mutanta, kojeg nazivaju metroseksualac. Lik, koji se maže s kremicama protiv bora, boji sijede vlasi, ako mu pak otpadaju, ugradjuje si implantate po glavi. I opet ista priča. Bavimo se usiljenim kompleksima manje vrijednosti, da ne bi razmišljali o tome kako nas jebu u glavu. Drito kurcem u čelo! Za utjehu, malo istine na slijedećim fotkama. Kad to vidim, sama sebi se činim sasvim pristojan komad za svoje godine, šibam sve te akrepe po vrsti. E, da me je dati u ruke njihovim vizažistima i osobnim trenerima, jadnice ne bi dobile niti jednog jedinog angažmana (Kojoti na ego tripu)...Koji gabori, još sad ne dodjem k sebi:
Primjer peti : Hajka na pušače Amerikanci su nas najprije napravili ovisnim o svojim cigaretama, da bi potom krenuli u veliki lov na najveće prijestupnike svih vremena : pušače. Svaki put, kad po neuspješnom pokušaju odvikavanja (jebiga, kad nema blizu Betty Ford klinike) pripalim ćik pred firmom, jebem im sve po spisku. A tješi me dobri stari grafit, kojeg sam vidjela u Njemačkoj : Sterben muss man sowieso, schneller geh't s mit Marlboro! (Umrijet moramo tako i tako, a sa Marlborom ide brže! - prevod prosto po Kojotki).
Ne da se mi više tražiti sva sranja, koja su od njih dospijela po nas, i zato samo na brzinu nabrajam prve asocijacije : Fuck Oprah! Go to hell with Sex in the City sa one četiri glupačetine! Gonite se u tri krasne s vašim Mc Donaldsima, svim rap/techno/house maderfakersima! Ne jebite me sa svim tim Super Cool Teenage Idolima, s Jerry Springerom, s Kućanicama , s romantičnim komedijama, s faking "misli pozitivno, pa će sve biti u redu!" sranjima, s pedofilijom, s pornografijom (ni ćao, ni bok, nego odmah crnjo guzi plastičnu plavušu obrijanog medjunožja), s lažnim moralom, s kreditnim karticama, s GPS-ima, sa zaštitom podataka (moš si mislit), s doktor Philom, s doktor House-om, s priručnicima za sve in ništa, s UNO dijetom, a Jennifer faking Aniston dijetom, s onom gaboricom iz Seksa i grada u kompletu sa dizajnerskim cipelama i sa Fendi torbicom...S Obamom i George Bushom (Čipi kaže samo :Fuck you, Djuro Grm!). I na koncu, ne jebite me s svinjskom gripom i tamifluom i sa svakom individuom kojoj je ovih dana narasla temperatura ili je dvaput kihnula! Pustiti mi disati! Tako, sad sem se izpuhala! Uf! P.S. Čipi je na praznicima kod babe na moru, zovem danas, baš me zanimalo da li će provaliti neku novu bazu u vezi sa virusom koji nam, kao, prijeti. I stara se smije, kaže mali ovako zbori : "Super! Zatvorit će školu ako dodje virus kod nas. I boli me qrac, stavit ću onu brnjicu na usta, spakirat kofere i vraćam se na more!". Toliko o panici. Uživajte! I nemojte slučajno kihati, da ne postanete udarna vijest na svim internetnim portalima!
Da sad ne hodam od jednog do drugog bloga, svim vjernim komentatorima i onima koji čitaju, a ne jave se nikada : Sretan vam praznik rada! Nemojte slučajno nešto radit na taj dan, uživajte! Čaos! |
- 23:50 - Komentari (17) - Isprintaj - #
srijeda, 22.04.2009.
Jedna sasvim (ne)obična srijeda
|
Srijeda je baš jedan najobičniji od svih običnih dana. A današnja uopće nije ni bila tako slaba. Jutros su me u pripizdini probudile ptičice. I sunce. I u trenutku dobijem inspiraciju. Obući ću suknjicu! Onu suknjicu boje lila (ti si draga ostavila), koju sam kupila oko Božića u nekoj kratkoj fazi kada sam na trenutak poželjela postati bitch, umjesto dobre stare Kojoti u trapericama, koja često požali da se nije rodila kao muško. Ne mogu nać nijednu pjesmu o srijedi ujutro, pa evo jedna o utorku, koja se mi vrti zadnjih dana u autu:
I tu je nastao manji problem. Na tu suknjicu pašu samo crne čarape. A ja se nakupovala hulakopki u najludjim bojama. Crvene, zelene, sa kojekakvim uzorcima. Sve to paše na suknju od trapera, ali na ovu ljubičastu ne može, izgledala bi ko papiga. Najšarenijeg perja! Nadjem prve crne, zakačim ih narukvicama (jebeš me blesavu, kad volim sav taj oštri metal vući na desnoj ruci) i napravim rupetinu. Sranje! Uzimam druge, usput skidam narukvice (komada 3), da ne bi i ove hulahopke otišle u tri krasne. Uzalud mi trud. Drugi par ode kao žrtva lančiću oko noge. Tako mi i treba, kad nisam izdržala do godišnjeg, nego na prvu pojavu malo jačeg uskršnjeg sunca ukrasila i taj dio tijela. Fakat pretjerujem. Treće su na pranju, a četvrte se nisu osušile od jučer. No krasno. Kopam dalje po onoj ladici, i nalazim samo samostojeće. Sa širokom crnom čipkom. Zadnji put sam ih obukla, ako se dobro sjećam, za doček Nove godine. Gledam u njih i one u mene, pa si mislim, jebi ga, viša sila, pa mogu ih jednom obuć i radnim danom i to na posao, zašto ne? I tako krenuh na posao obučena za promjenu kao da idem u večernji izlazak. Lila suknjica, crne samostojeće čarape, nova torbica sa cvjetnim uzorkom (dobila, nisam je ja birala, al što je tu je). Čak sam i ljubičaste cvikere kupila u subotu. Vozim se tako, na CD-u piči Sunny Side of the Street (na repeat), baš mi nekako paše na situaciju. Sama sebi izgledam ko teška pičkica, ali proljeće je, pa neka, treba bit i žensko s vremena na vrijeme.
I inače svaki put kad obučem suknju taj potez nailazi na veliko odobravanje sa strane kolega i kolegica, čim se pojavim na vratima. "Joj, kak ti je super, zašto češće ne obučeš suknjicu, bašti dobro stoji..." i tome slično. Naprosto mi neugodno. Na pauzi za ručak, uspjele smo se čak dogovoriti i za promjenu otići četiri kolegice skupa na pizzu. I pivo. Malo Laško, naravno.
I uz pivo sjetile se današnjeg izvlačenja lota. 750 milja eura. Taman. Odvezem cure natrag u firmu, pa na brzinu skočim uplatit loto na benzinsku. Vraćam se s vrećom bezveznih pizdarija, koje sam usput kupila. Voda, kava, žvakaće...Šefa nema, pa parkiram direktno pred ulazom. Usput zaboravljam na detalj, da je suknjica prekratka za pretjerano saginjanje po autu. Ulazim sa onom vrećom, a tajnica i pripravnik, umiru od smijeha :"Baš imaš lijepu čipkicu danas,", objašnjavaju, "treba te slikat u tim čarapicama!" i već tajnica drži fotoaprat u ruci i škljoca. I šta sad? Jebi ga. Poziram. Dižem suknjicu. Jebi ga, tako i tako su već sve vidjeli zbog moje nepažnje. I sad ta polupornografija krasi jedan od foldera na serveru. A mladi kolega mi u prolazu dobacuje : "Kojoti, baš ti dobro stoji, hm, suknjica. Trebala bi ju češće obuć. Pa da te onda taj dan šef pošalje na gradilište, to bi bila scena!". Sutra definitivno oblačim trapke. Da nekome stvarno ne padne kakva takva ideja na pamet, pa da budem kriva za nezgode na radu. Radnika na skeli. Ili šefa gradilišta, koji je danas bio jako nadrkan, kao uvijek kad ga stisnu rokovi. 
|
- 22:04 - Komentari (24) - Isprintaj - #
petak, 10.04.2009.
Zeko
|
Sutra šibamo na more kod mojih staraca i prva asocijacija na lanjski Uskrs mi je snijeg. Nije to bilo prvi put da se dogodilo da nas na putu na more ili natrag prati to bijelo sranje, koje kao što već znate, mrzim iz dna duše. Valjda mi se pljuvanje po snijegu ove godine i osvetilo padom na nos u Kranjskoj gori. Još sad ga, btw, pudram. Najdraža snježna epizoda ove godine ipak mi je bila ona kada su faking pahuljice u debelim krpetinama počele padati nekog utorka, i nastala je opća pomutnja po cestama. A meni do doma 45 kilometara. Pa ti vozi. I dok tako ja pljujem po snijegu, a kolegica u panici dolazi izvijestiti o nedaćama na cestama o kojima je pričao njen muž po telefonu, na radiju zasvira slovenska pjesma "Bela snežinka". E sad, ništa ne fali tom starom šlageru (osim da su sve pesme ljubavne ljigave i gadne), da se ga i poslušat kad si u nekoj planinskoj kućici na fešti i imaš već "dve litre v riti", kako kažu Janezi. Ali kad neki glazbeni urednik misli da je baš zabavno pustiti tu bijelu pahuljicu u eter dok se ljudi razbijaju autima po cesti, onda mi dodje da ga izbacim kroz prozor. Radio. A i urednika bi, da mi padne ruku. A da ne brijem bez veze o snijegu za Uskrs, uz koji je super pristajao CD sa božićnjim pjesmama, evo kratki filmić kao dokaz:
Toliko o bijelom Uskrsu. Ovaj izgleda ipak neće biti takav, pa zec neće morati tražiti potočić. Nekako mi od mallih nogu zec (bilo koji, ne onaj uskršnji) i potočić idu skupa. I to mi je jedna od najvećih trauma iz djetinjstva. Mrzila sam tu pjesmu, i Čipiju je nikada, ama baš niti jednom nisam zapjevala. A moja je stara bila teški mazohist. Kako drugačije nazvati osobu koja dobro zna da će pjesma koju pjeva rasplakati dijete, a ona baš. Zeko, pa potočić, pa smrznuo se potočić, pa jadan malo zeko. Jebem ti tu pjesmu i tko ju je izmislio. Najkasnije tamo kod "a jedan mali zeko taj potok traži svud..." rasplakala bi se ko godina (btw, otkud ovaj glupi izraz, zar godine plaču?). I ama baš svaki put sam gnjavila gdje je zekina mama? Valjda je jadan mali zeko nema, kad sam plače za potočićem. A ni tate niotkuda. Onda nema ni njega. Ili je na službenom putu. Ili je u krizi srednjih godina, pa zbrisao sa nekom mladjahnom zečicom (ovo mi je tek pod stare dane palo na pamet). BUAAA! Šmrc, šmrc! Pa još jednom BUAAAA! Kako bilo da bilo, mrzim tu pjesmu. Iz dubine svoje neromantične i grube divljakušine duše (niste valjda popušili ti spiku?). A evo je i vama, koji ste dovoljno ludi da čitate svakodnevne podivljale misli by Coyote, pa nek vam tišti grud:
Nimalo me ne čudi, da je zeko onako istraumatiziran zbog jebenog potočića i pahuljica koje su ga prekrile zabrijao na agresivu:
Kako bilo da bilo sa zecovima, meni su ipak draži kojoti. No oni ne donose uskršnja jaja. Nisam doduše niti zeca baš još vidjela da baca jaja unaokolo po dvorištu, a i Čipi je na sreću prestao vjerovati u njega, zubić vilu i Djeda Mraza. I vrijeme je, obzirom da je postao mali frajer. Ali bilo je trenutaka sa svim tim likovima, kad sam stvarno bila na rubu očaja. Svakog Badnjak popodne godinama su se ponavljale iste scene. "Kako će Djed Božičnjak znati da sam ja tu kod babe, a ne doma u Zagrebu/Brežicama?". "Otkuda će doći, gdje je tu dimnjak?", pa mu djed pokaže kamin, a Čipi nastavlja : "Tu je malo usko, mogao bi zapet, znaš da Djed Mraz ima veeeeliki trbuh. I vreću. Moglo bi mu se nešto razbit kad padne dolje." (Nintendo Game Cube, na primjer, za kojeg je mama fušala par dana, a onda donio ga djedica). I slične spike, u glavnom petstopet komplikacija, koje su podosta realne i logične, a djetetu moraš lagati kako djedica, eto, ima neke čudnovate moći. Osim toga, ima i jebenu logistiku, kad stigne obić svu djecu u jednoj jedinoj noći. Ajoj! Isti je klinac i sa uskršnjim zecom. Jedne sam godine imala posebno traumatično iskustvo. I muž i ja radili smo po cijele božje dane, i onda se na veliki četvrtak uputim u trgovinu kupiti čokoladnog zeca za malog. Kad tamo, obišla cijeli market, kad ono : NEMA ZECA! Užasnuta tražim prodavačicu, i kada sam je našla novi šok : "Pa gdje ste bili do sada? Nema više Milka zečeva, sve se prodalo!". Pa jebem ti, ja sam mislila da se faking zečevi kupuju za Uskrs, a ova mi želi objasniti, da sam teški zlotvor, jer nisam kupila zečetinu još tamo oko Tri kralja!
Ne sjećam se više točno gdje sam pronašla glupavog zeca i čokoladna jaja, znam samo da sam ih tražila na relaciji Samobor-Brežice-Krško-Novo mesto, i da sam samu sebe podsjećala na Schwarzenegera u onom filmu u kojem zaboravi kupiti nekog debilnog Action mana malome za Božić. Pa na kraju dospije na maskiranu paradu i mlati se na mrtvo ime sa još jednim takvih jadnikom od tate. Već sam vidjela naslove u novinama : "Podivljala Hrvatica (35 - bilo nekad, sad se spominjalo, opaska by Coyote) izazvala nemili incident u brežiškom Intermarketu. U trenutku kada je slovenska državljanka Stojanka Hasanbašič, ništa sluteći, ubacivala posljednjeg Milka čokoladnog zeca u svoja kolica, okorjela kriminalka (devet kaznenih bodova zbog prebrze vožnje), znana pod nadimkom Kojoti, zgrabila ju je lijevom rukom za kosu, dok je desnom pokušavala istrgati joj čokoladnog zečića iz ruke, a hrabra S.H. opirala se svim silama. Prodavačice su bezuspješno pokušavale odvojiti ih, te je morala intervenirati policija. Divlja Kojoti teškom je mukom privedena, dok je šokirana S.H. zadržana na bolničkom liječenju, te najavljuje tužbu zbog nanesene duševne boli. Kojotici prijeti kazna od tri mjeseca zatvora zbog napada, no zbog olakotnih okolnosti (nedostatak zečeva, te smanjena uračunjivost uslijed istog) vjerojatno će biti riječi tek o uvjetnoj kazni.". I kao da svega toga cirkusa oko zeca nije bilo dovoljno, sva umorna i sjebana dodjem kod susjede po malog. A ova mu taman objašnjava : "Znaš, Čipi, uskršnji zeko ti dodje barkom preko mora, baš u vašem malom mistu se isrkca, pa dalje ide što pješice, što vlakom a što autom.". Iza ledja joj dajem signale da prestane laprdat pizdarije, inače sam najebala na moru. Ali ne ona opet o zecu, koji će se prvi javiti kod nas. Čipi i njegova baba će mu biti prvi pacijenti ove godine! Uf! Dodjemo mi lijepo kod babe, pojedemo bakalar za ručak, pa malo u šetnju po parku i plaži. Igramo se loptom. I nakon dva-tri sata kažem : "Ajde, Čipi, idemo doma!". A on se ne da. "Neću doma, moram čekat zeca!". Jebo te zec! I tvoju susjedu, takodjer! Morali smo ga vući za ruke i noge, dok je urlao "Hoću zeca! HOĆU ČEKAT ZECA!" (ili nešto slično, ne znam više točan citat). U subotu od straha nismo ni otišli na plažu. Hvala bogu, kad je u nedjelju zec ipak nekako po noći donio svu tu čokoladu, zaboravio je na logističke detalje i plan putovanja dotičnog. A susjeda je čula svoje. Bez brige! Usput sam razmišljala nekako ovako : "Jebo te zeko da te jebo! Ma ne, ne, dabogda te muž jebo ko zeko, tri sekunde, pa na drugu zečicu!". Idem prije nego počnem brijati bez veze. Evo jedna aktuelna na Veliki petak:
|
- 19:53 - Komentari (8) - Isprintaj - #
četvrtak, 02.04.2009.
Ne misli na torticu (ne znam koji više dio)
|
Danas sam počela pisati sasvim deseti post. O forama aka bazama koje provaljuje naš Čipi od najranijih dana svojeg postojanja. Zapravo to dijete niti u trbuhu nije bilo normalno, uvijek je stajao obrnuto nego je to trebalo biti u tom i tom tjednu. No onda sam pogledala na brzinu još ima li koji komentar na prethodni post i vidim kako mi davno zaboravljeni andjeo poručuje da se za poboljšanje duševnog stanja, sjebanog pogledom sa prozora na tužnu vrbu, počnem baviti kakvom fizičkom aktivnošću. Odmah sam se sjetila svojih postova na tu temu objavljenih na ednevniku, a od kojih su ljudi manje-više padali pod stol od smijeha, a ja sam ostala zauvijek obilježena pod sloganom "Nemoj misliti na torticu". Ovdje prvi dio, o mukama izazvanim dijetom , pločicama od stiropora (one odvratne rižine pločice, žbljak), crnim kruhom, juhom od brokolija te kavom bez šećera. koje sam konzumirala u pokušaju da izgubim koji gram. Bezuspješno. Upravo u trenutku kad mi se vać mantalo od izgladnjivanja koje nije pokazivalo rezultate, frendica mi je po mailu poslala excel tabelicu, koja je pokazala da nisam preteška, nego sasvim jednostavno prekratka za svoju težinu. Jebi ga, zaključila sam da ne mogu iz svoje kože, produžiti me se ne da...Iako bi možda bilo i moguće, kad se sjetim koliko sam spam ponuda za produženje kurca dobila po mailu...Valjda bi se dalo i mene razvući za kakav cm ili dva...No, kako takvih ponuda nije bilo odlučila sam ostati mala i kratka i točka...
U odluci mi je svesrdno pomogao Stewart Mali, naš miš, koji se svako toliko pojavi u firmi i izazove opću paniku medju kolegicama. Tako da sam sve ostanke stiropora, kojeg ni on nije htio jesti, bacila konačno u smeće. Čak je i miš radije jeo čokoladu...I torticu... Na godišnjem sam počela plivati. Manijakalno. Svaki dan kilometar do dva. I bila sam jako razočarana da sam u tri tjedna izgubila samo 5 kila. Prije je to išlo puno brže...A stvarno, jedina stvar, koja kod mene sjebe višak kg je plivanje. Valjda sam bila jebena mala sirena u prethodnom životu, tko će znati...Ili morska kuja...Vuf, vuf... Onda me nakon godišnjeg opet sjebalo, zbog Čipijeve popodnevne nastave nisam uspijevala nikako dočepati se bazena. Istina, ima pun kufer drugih aktivnosti, ali za svaku nadjem opravdanje, da se ne počnem baviti istima. Šetnja uz Krku mi ponekad paše, ali ni zato nije bilo vremena. Došla bi doma, a do odlaska po klinca imala sam taman vremena da se bacim pod tuš. Osim toga, često nakon takvih šetnji padem u još veću depru, kad vidim u kakvoj pripizdini živim, kad na 5 km ne sretnem žive duše. Osim dva labuda, koji se ne vole fotografirati, pa mi ne puste ni tako malo zadovoljstvo. Od fotografija zalaska sunca uvijek sa istog mosta, mi polako već ide na povraćanje...Jebeš šetnju!
Voziti pak bicikl nisam nikad naučila. Kad sam bila mala stari je očajavao nadamnom i tvrdio da sam, doduše mali genijalac, koji ko iz pičke rješava testove inteligencije za tri godine stariju dob, ali za vožnju bicikla sam glupa ko policajac! I istina je...Niti ne sjećam se tko mi je uopće kupio bicikl, na kojem se skupljala prašina. Nešto malo o ravnoteži (jebo te, ja sam faking statičar i bavim se tijelima u ravnoteži!) na biciklu naučio me C.T. i njegov frend, u vremenu provedenom u Heidelbergu. Tamo se svaki qrac vozi biciklom, sve sami zeleni, pa sem rekla : "No, ajde, da ne budem ja jedina iznimka!". Sreća moja da tada još nije bilo digitalnih fotoaparata niti Youtube-a, inače bi bila glavna zvijezda i moje snimke bi forvardali okolo...Najzanimljivije mi je bilo, da nisem imela problema voziti po crti, sve dok se nije bilo što približavalo prema meni. Jer svako to nešto imalo je u sebi gravitacijsku silu crne rupe...I neodoljivo me vuklo prema sebi...Jebeš bicikl! E, onda su se pojavile role. Super kul, mislila sam. Kupila sem kvaliteten par, Salomon, skupo u tri krasne. Naravno da su mi u trgovini uvalili još i štitnike za koljena i laktove, ah, da, i za dlanove. I vidi vraga, čak i ide poprilično dobro. Vozim ko velika. S manjim defektom. Jebe me kočenje. Ko klinka sam po cijele dane bila na koturaljkama i naučila sam kočiti sa onom gumom na prednjem dijelu. A na role je neki debil nalijepio kočnice odozada, a prokleta rit me već tako in tako vuče malo na tu stranu. Istina, protitežu mi čine prednji airbagi, pa tako održavam ravnotežu, ali kočenje je noćna mora. Zato rolam samo po parkiralištu ispred najboljeg susjeda, gdje je dovoljno prostora da se zaustavim kada više nema sile koja bi me vukla naprijed...A trgovački centar radi svaki dan od 8.00 do 20.00. Nedjeljom do podneva. Mogu rolati jedino nedjeljom u dva. Jebeš rolanje! Aerobic, pilates, joga i slične grupne aktivnosti nisu nikad bile za mene. Osjećam se kao totalni kreten, kad skačem skupa sa dvadeset baba...I na kraju pozdrav Suncu. U osam navečer! Halo? Ja ne vidim sunca, ste popizdile ili kaj? A da pozdravimo radije Mjesec? Razmišljala sem da se upišem na karate. Trener baš sladak. Pa da i sama postanem japanska buba. Ali neću, nema smisla, ženska japanska buba tako i tako leti sporije od muške japanske bube...Bez veze... I tako mi ostane samo još plivanje...I sad plivam, plivam, plivam, kad kod stignem (a to je rijetko)...Otplivam dobrih 2000 m (namjerno u metrima, da se čini više) bez da se utopim. No i ta aktivnost ima jedan zajeb (uz taj da nema vremena, a niti mi se da plaćat po 17 eura za jedan upad), u bazenima se može sresti različite životinje.
Stari majmun, koji u praznom bazenu triput naleti na mene, dok ne potegnem dva-tri kraula i skoro ga potopim. Nilski konj i njegova družica, koji se ljubakaju nasred bazena. Pa idite u faking jakuzzi, pa se tamo potežite. Kojoti želi plivati! Plivati! Ej! Tu su i lude koze i krave, kojima je liječnik očitno savjetovao da plivaju zbog reume i bolova u križima. Baba, slušaj ovo! Plivati znači mahati rukami i nogama i držati se na vodi! Jasno? Štekaš? Od namakanja na sredini bazena i blebetanja sa kolegicom neće križima biti ništa bolje... O tome da se potpuno slažem sa onima, koji se usude tvrditi da nisu sva dječica predivna i slatka, ne želim niti raspravljati. Slijedeći put uzimam sa sobom veeeliku igletinu s kojom ću im spičkati onu loptu na napuhavanje, koju su mi stalno bacali na glavu! I onda od bijesa dok plivam, brojim staze i gledam pločice u sebi pjevam onu staru dobru : "Da mi je biti morski pas!"...
A jebena čokolada sjedi u frižideru, čeka da se vratim pa da mi sladunjavo kaže : "Cijela sam tvoja, što još čekaš?". Uf!
|
- 00:07 - Komentari (7) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Književne anegdote Daniila Harmsa: Jednom se Gogolj preobukao u Puškina, došao Puškinu i pozvonio. Puškin mu je otvorio vrata i povikao: - Vidi, Arina Rodionova, ja sam došao!" Sjedi tako Puškin kod kuće i razmišlja: - Dobro, ja sam, dakle, genij. Gogolj je takodjer genij, a i Dostojevski je, pokoj mu duši, genij. Pa kako će se, bogamu, sve to završiti?! Tu se sve i završilo. 25.10.2023. 01:40 I mene prava muka hvata zbog vječitih ljubavnica koje prije no što skaču na svaki kurac koji im se nadje na putu, ne odbroje barem do tri. (nepoznata blogerica u prolazu). |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||