Sutra šibamo na more kod mojih staraca i prva asocijacija na lanjski Uskrs mi je snijeg. Nije to bilo prvi put da se dogodilo da nas na putu na more ili natrag prati to bijelo sranje, koje kao što već znate, mrzim iz dna duše.
Valjda mi se pljuvanje po snijegu ove godine i osvetilo padom na nos u Kranjskoj gori. Još sad ga, btw, pudram.
Najdraža snježna epizoda ove godine ipak mi je bila ona kada su faking pahuljice u debelim krpetinama počele padati nekog utorka, i nastala je opća pomutnja po cestama. A meni do doma 45 kilometara. Pa ti vozi. I dok tako ja pljujem po snijegu, a kolegica u panici dolazi izvijestiti o nedaćama na cestama o kojima je pričao njen muž po telefonu, na radiju zasvira slovenska pjesma "Bela snežinka". E sad, ništa ne fali tom starom šlageru (osim da su sve pesme ljubavne ljigave i gadne), da se ga i poslušat kad si u nekoj planinskoj kućici na fešti i imaš već "dve litre v riti", kako kažu Janezi. Ali kad neki glazbeni urednik misli da je baš zabavno pustiti tu bijelu pahuljicu u eter dok se ljudi razbijaju autima po cesti, onda mi dodje da ga izbacim kroz prozor. Radio. A i urednika bi, da mi padne ruku.
A da ne brijem bez veze o snijegu za Uskrs, uz koji je super pristajao CD sa božićnjim pjesmama, evo kratki filmić kao dokaz:
Toliko o bijelom Uskrsu. Ovaj izgleda ipak neće biti takav, pa zec neće morati tražiti potočić. Nekako mi od mallih nogu zec (bilo koji, ne onaj uskršnji) i potočić idu skupa. I to mi je jedna od najvećih trauma iz djetinjstva. Mrzila sam tu pjesmu, i Čipiju je nikada, ama baš niti jednom nisam zapjevala. A moja je stara bila teški mazohist.
Kako drugačije nazvati osobu koja dobro zna da će pjesma koju pjeva rasplakati dijete, a ona baš. Zeko, pa potočić, pa smrznuo se potočić, pa jadan malo zeko. Jebem ti tu pjesmu i tko ju je izmislio. Najkasnije tamo kod "a jedan mali zeko taj potok traži svud..." rasplakala bi se ko godina (btw, otkud ovaj glupi izraz, zar godine plaču?). I ama baš svaki put sam gnjavila gdje je zekina mama? Valjda je jadan mali zeko nema, kad sam plače za potočićem. A ni tate niotkuda. Onda nema ni njega. Ili je na službenom putu. Ili je u krizi srednjih godina, pa zbrisao sa nekom mladjahnom zečicom (ovo mi je tek pod stare dane palo na pamet). BUAAA! Šmrc, šmrc! Pa još jednom BUAAAA!
Kako bilo da bilo, mrzim tu pjesmu. Iz dubine svoje neromantične i grube divljakušine duše (niste valjda popušili ti spiku?). A evo je i vama, koji ste dovoljno ludi da čitate svakodnevne podivljale misli by Coyote, pa nek vam tišti grud:
Nimalo me ne čudi, da je zeko onako istraumatiziran zbog jebenog potočića i pahuljica koje su ga prekrile zabrijao na agresivu:
Kako bilo da bilo sa zecovima, meni su ipak draži kojoti. No oni ne donose uskršnja jaja. Nisam doduše niti zeca baš još vidjela da baca jaja unaokolo po dvorištu, a i Čipi je na sreću prestao vjerovati u njega, zubić vilu i Djeda Mraza. I vrijeme je, obzirom da je postao mali frajer. Ali bilo je trenutaka sa svim tim likovima, kad sam stvarno bila na rubu očaja. Svakog Badnjak popodne godinama su se ponavljale iste scene.
"Kako će Djed Božičnjak znati da sam ja tu kod babe, a ne doma u Zagrebu/Brežicama?".
"Otkuda će doći, gdje je tu dimnjak?", pa mu djed pokaže kamin, a Čipi nastavlja : "Tu je malo usko, mogao bi zapet, znaš da Djed Mraz ima veeeeliki trbuh. I vreću. Moglo bi mu se nešto razbit kad padne dolje." (Nintendo Game Cube, na primjer, za kojeg je mama fušala par dana, a onda donio ga djedica).
I slične spike, u glavnom petstopet komplikacija, koje su podosta realne i logične, a djetetu moraš lagati kako djedica, eto, ima neke čudnovate moći. Osim toga, ima i jebenu logistiku, kad stigne obić svu djecu u jednoj jedinoj noći. Ajoj!
Isti je klinac i sa uskršnjim zecom. Jedne sam godine imala posebno traumatično iskustvo. I muž i ja radili smo po cijele božje dane, i onda se na veliki četvrtak uputim u trgovinu kupiti čokoladnog zeca za malog. Kad tamo, obišla cijeli market, kad ono : NEMA ZECA!
Užasnuta tražim prodavačicu, i kada sam je našla novi šok : "Pa gdje ste bili do sada? Nema više Milka zečeva, sve se prodalo!". Pa jebem ti, ja sam mislila da se faking zečevi kupuju za Uskrs, a ova mi želi objasniti, da sam teški zlotvor, jer nisam kupila zečetinu još tamo oko Tri kralja!
Ne sjećam se više točno gdje sam pronašla glupavog zeca i čokoladna jaja, znam samo da sam ih tražila na relaciji Samobor-Brežice-Krško-Novo mesto, i da sam samu sebe podsjećala na Schwarzenegera u onom filmu u kojem zaboravi kupiti nekog debilnog Action mana malome za Božić. Pa na kraju dospije na maskiranu paradu i mlati se na mrtvo ime sa još jednim takvih jadnikom od tate. Već sam vidjela naslove u novinama :
"Podivljala Hrvatica (35 - bilo nekad, sad se spominjalo, opaska by Coyote) izazvala nemili incident u brežiškom Intermarketu. U trenutku kada je slovenska državljanka Stojanka Hasanbašič, ništa sluteći, ubacivala posljednjeg Milka čokoladnog zeca u svoja kolica, okorjela kriminalka (devet kaznenih bodova zbog prebrze vožnje), znana pod nadimkom Kojoti, zgrabila ju je lijevom rukom za kosu, dok je desnom pokušavala istrgati joj čokoladnog zečića iz ruke, a hrabra S.H. opirala se svim silama. Prodavačice su bezuspješno pokušavale odvojiti ih, te je morala intervenirati policija. Divlja Kojoti teškom je mukom privedena, dok je šokirana S.H. zadržana na bolničkom liječenju, te najavljuje tužbu zbog nanesene duševne boli. Kojotici prijeti kazna od tri mjeseca zatvora zbog napada, no zbog olakotnih okolnosti (nedostatak zečeva, te smanjena uračunjivost uslijed istog) vjerojatno će biti riječi tek o uvjetnoj kazni.".
I kao da svega toga cirkusa oko zeca nije bilo dovoljno, sva umorna i sjebana dodjem kod susjede po malog. A ova mu taman objašnjava : "Znaš, Čipi, uskršnji zeko ti dodje barkom preko mora, baš u vašem malom mistu se isrkca, pa dalje ide što pješice, što vlakom a što autom.". Iza ledja joj dajem signale da prestane laprdat pizdarije, inače sam najebala na moru. Ali ne ona opet o zecu, koji će se prvi javiti kod nas. Čipi i njegova baba će mu biti prvi pacijenti ove godine! Uf!
Dodjemo mi lijepo kod babe, pojedemo bakalar za ručak, pa malo u šetnju po parku i plaži. Igramo se loptom. I nakon dva-tri sata kažem : "Ajde, Čipi, idemo doma!". A on se ne da. "Neću doma, moram čekat zeca!". Jebo te zec! I tvoju susjedu, takodjer! Morali smo ga vući za ruke i noge, dok je urlao "Hoću zeca! HOĆU ČEKAT ZECA!" (ili nešto slično, ne znam više točan citat). U subotu od straha nismo ni otišli na plažu. Hvala bogu, kad je u nedjelju zec ipak nekako po noći donio svu tu čokoladu, zaboravio je na logističke detalje i plan putovanja dotičnog.
A susjeda je čula svoje. Bez brige! Usput sam razmišljala nekako ovako : "Jebo te zeko da te jebo! Ma ne, ne, dabogda te muž jebo ko zeko, tri sekunde, pa na drugu zečicu!".
Idem prije nego počnem brijati bez veze. Evo jedna aktuelna na Veliki petak: