Štorije mačka, maške i Gandalfa beloga od Kojotice
subota, 28.02.2009.
Beštije (kad te gledam iz profila, ličiš mi na krokodila)
Uvijek sam se grozila hladnokrvnih životinja. Zmije, gušteri, škorpioni, pauci...Brrrr...Nemojte sad pomisliti da se panično bojim tih bića i patim od kojekakvih arahno-, ofidio- i inih zoofobija. Osim toga, nisam niti veliki poznavatelj svih tih iracionalnih strahova, naravno da sam spomenute izraze izguglala neposredno pred pisanjem ovog posta.  Iako kad bacim pogled na te beštije, strah mi se niti ne čini iracionalnim, kako to wikipedia i ini stručnjaci objašnjavaju. Ne znam tko se to pametan ne bi usrao, da hodajući po cesti ugleda, recimo, kobru kako se izlaže sunčevim zrakama. Zaželjelo se ženi malo vrućine nakon svog ovog snijega i razvalila se nasred pločnika. Najvjerojatnija reakcija bila bi kidanje nalijevo u Krezumičinom stilu, brzinom najbrže žive zmije...Ajd ti budi racionalan. (važna obavijest : muška japanska buba leti brže od ženske japanske bube :))) ... ) Kad je riječ o zmijama ne mogu a da se ne sjetim jednog proljetnog popodneva, kad smo sestra i ja krenule brati šparoge. A to sranje, kao što vjerojatno znate, raste na nepristupačnim mjestima, uglavnom oko kakvog kamenja zarašćenog grmom bodljikavog rastlinja. Po gromačama. I baš naletimo na jedno takvo mjesto. Šparoga ko u priči. I tako nas dvije uživamo po onom sistemu : "Djevojčica brala šparoge, nešto je ...(dovrši stih  )", kad sestra zavrišti : "Poskok! Na kamenu!".E, to je valjda jedini put u životu, da smo trčale 500 metara u komadu. I to čistog šprinta. U maniri nadopingiranih brzoprugaša. U životu više nisam brala to zeleno sranje. Kupim ih na placu. Nek drugi budu racionalni, kad vidiš tu beštiju kako te onako hladnim očima zagleda, izgubiš apetit. Dokazano. Ali ima svega na tom svijetu, pa tako poznajem i neke psihijatrijske slučajeve koji sasvim normalno hodaju ulicom, a tvrde da pričaju sa zmijama. I to čak nekoliko puta dnevno. Do nedavno bila sam uvjerena kako pričati sa zmijama znaju samo rijetki čarobnjaci. Harry Potter. I zločesti Onaj kojemu se ne smije izgovoriti ime (nadrkane li sorte, majko mila, al da ga nema ne bi Rowlingica sad po jakuzijju uživala, meni lik baš seksi zločestoća  ). I s tim se darom radjaš, ne može se to naučiti nikakvim metodama.I onda jednog lijepog dana šefu zazvoni mobitel usred jedne rodjendanske fešte: "Da, mucek. Imaš pravo muci. Evo krećem. Iz ovih stopa. Pusa!". Poklopi i objašnjava : "Uf, društvo, znate kako je, zvala je kobra, ja idem, vi dalje uživajte." A ja gledam. Najprije razgovara sa mačkom, pa onda tvrdi da je to bila zmija. Pa taj ima doma opasnu vješticu. Nešto kao div iz Mačka u čizmama. Taj je znao čarobirat. A džaba ti znanje, kad te pojede fetišist u kožnim čizmama. Al moji dečki puni razumijevanja. "Nema problema, stari, evo sad će i moj zmaj nazvat!" kaže prvi. "Mišica, evo baš se spremam doma." drugi već objašnjava svojoj beštiji po telefonu. "E, jadni smo ti mi, koje su to koze." samo nadodalje treći, dok vidim da stišava mobitel i šalje SMS. Nekoj škorpiji, pretpostavljam. I pokupe se svi u roku pola sata. I dok je ženski dio firme ostao do kraja, jer nas niti pod razno nisu zvali razni primjerci životinjskog carstva, bile smo gadno zabrinute za duševno zdravlje naših kolega. Mislim, vidjeti zmaja u kuhinji. Pričati sa kobrom ili poskokom. Mački obećati novu torbicu. S mišem na večeru. Bogomoljki pravit bebu (dečki, nemojte ovo probat, nadjite si neku drugu sortu). Ajme, ludjaka. I mislim si, dobro, da mojeg još nije napao taj životinjski virus. (otvorila mi matora, sa licem aligatora i rekla : hej, pa to sam ja :))) ... ) I onda se sjetim. Nije qrac. Mislim, virus. Hoću reći, i moj muž je već obolio. Dodje doma, pa objašnjava : "Jebem ti, ona kobila je zajebala izvještaj, sve smo morali popravljati.". Zazvoni mobitel, a ovaj će : "Evo opet zove onaj majmun!". Ili pak, ja kao ljubomorna na neku babu s kojom se zadržao na sastanku, a on objašnjava : "Joj, mama, da je vidiš, koja nosorogica.". Dobro, jest da se je znalo dogodit da upoznam koju od tih nilskih kobila, pa i nisu bile tako gadne. Ali on to meni govori da mi ne povredi osjećajčiće.  A što sve tek moja bolja trećina vidi po cesti. Škoda platit onih 30-tak kuna za zoološki. Samo se provozaš s njim od Vrbana do centra, na primjer. Taman dobra ruta da usput sretneš : konja, majmuna, pavijana, gorilu, slona, prasicu i da ne nabrajam. Nema te vrste iz životinjskog svijeta, koju ne bi opazio kako upravlja vozilom. Bolje rečeno, ne zna upravljati vozilom (namjerno upotrebljavam ovaj policijski izraz, baš mi je guba), jer to zna samo moja bolja trećina.  Nego pustimo to psiholozima i sociolozima neka razmatraju. Htjedoh reći još koju o beštijama. (da ne bi tko pomislio da ja ovo slušam, ali ako nešto paše na post o reptilima, onda je to Thompson i njegovo zavijanje sa kamenjara...al očito da je na vrijeme dobio protuotrov kad još danas bleji po koncertima) Vozim se ja tako jednom u firmu, na putu pokupim frendicu na benzinskoj. Pičimo po autocesti kakvih 140-150 (tad još nisam imala 9 kaznenih bodova, sad vozim po propisima, grijeh božji uz 120 konja i jednu kobilu, ali šta da radim?), kad odjednom vidim ogromnog pauka na lijevoj ruci. Viknem ne mičući se : "Ej, pauk mi na ruci, daj ga zvekni s nečim.". A ova ništa. Nije čudo da je završila kao jebena vegetarijanka, par godina kasnije. Ona meni kao : "Pa kaj pizdiš, to je samo mali pauk, ima pravo na život.". Ima. Ne kažem da nema. Al živi opasno. Zaželjelo se mu baš adrenalina, kad je našo Kojotici šetat po ruci nasred autoceste. Čekam još par sekundi, ova ništa ne poduzima. I što ću? Izvučem gornji dio radija (dobro da je bio takav model, gdje si mogo izvadit onu masku) i sa njime zatučem jedno dva tri puta paučinu. Ti ćeš mene zajebavat, beštijo, ma da ne bi.  Kolegica se umirila. Valjda u strahu da i ona ne dobije kakav udarac. Sa lijevog boka. A bogami i zaslužila ga.  Dolazimo pred firmu. Šutimo. Radio više nisam ni uključila. Parkiram. Otvaram vrata. A frendica već stoji na mojoj strani auta u traži pauka. Pa kaže : "Jadan, nije još mrtav! Ubojico!". E kad je tad nisam zadavila onda nikada ni neću. Ko da nije bilo dosta njenog vrištanja po autocesti kad bi ugledala ježa ili vjevericu. "Joj, pazi, jež!", "Kojoti, koči, vjeverica!" vrištala je svakog dana. Pa jesam li ja kriva da te životinje žive opasno. I bacaju mi se pod auto. Od tog se dana frendica sama vozi na posao. Pa nek njoj pauci gmižu po vratu. Meni neće. Ne zvala se ja Coyote. I za kraj priče, kratko objašnjenje kako sam uopće došla do ovog posta o beštijama svih vrsta. Mali se već od prošlog vikenda veselio izložbi reptila, na koju smo jučer i otišli. I gledali sve te gadne primjerke kameleona, zmija, guštera, pauka i škorpiona u živo, a možete i vi, evo na ovom klik-u (još nisam skontala kako se ovdje lijepe fotke, a prelijena sam da bi sad to istraživala). Htjeli onoj boi uzet žlicu zmijskog znoja, treba mi za neki napitak. Nije dala. Mrcina zajebana. A nije pantagana. Idem sad kuhat onaj napitak. Snaći ću se već. Ko i svaka normalna beštija.  |
- 10:39 - Komentari (9) - Isprintaj - #
subota, 21.02.2009.
Legendarno stanje uma
|
Prvi sam put za te dalmatinske mulce, koji tamo nešto kao repaju, čula davne 99. godine prošlog stoljeća. I odma sam malo makla... U to je vrijeme klinac bil mali i nismo baš nešto pičili po koncertima. Ali jučer sam se sjetila jednog, nakon što sam ustanovila da sam debelo lagala, da nisam nikada još slušala The Beat Fleat u živo. A jesam. I to čak dva puta. Na koncertu povodom 15. rodjendana Radia 101 (99.) i na Crnom mačku, nemam pojma koje, ali u magli mislim, da ipak početkom ovog stoljeća... I, eto, zaboravila. I sad me pomalo već onako pravo zabrinjava Švabo, koji mi zna sakriti kakvu stvar u kući, ali ipak je gore od svega, da mi neke stvari briše iz memorije. Možda je stvar i drugačije prirode. Moglo bi biti, da na memoriju utječe činjenica, da sam se prije par godina preobrazila u plavušu. A plavuše su što se intelektualnih sposobnosti tiče, barem u vicevima, podosta slične policajcima. Valjda nove informacije jednostavno pobrišu one stare. Pa tko će sve to popamtiti. Zato sam i počela pisati blog. Sad jednostavno odem u arhiv i pogledam što sam to radila lani u ovo vrijeme. Čisto onako, btw, pogledala iz čiste znatiželje što sam radila na današnji dan lani. Ništa revolucionarno. Brijala sam o smislu života. I otkrila medju raznim definicijama drugih znanih i neznanih autora par zanimljivih, medju kojima su mojoj definiciji najbliže dvije: Život mi je pičkin dim, ne znam što da radim s njim...(Bora Đorđević) & Točno je da nam alkohol skrati život, ali barem smo vidjeli dvostruko više od ostalih...(nepoznati autor). Uz onu već sto puta upotrebljenu : Šaka suza, vrića smija, ča je život vengo fantažija...(Momčilo Popadić) I iako me tekstovi TBF-a oduševljavaju već godinama i valjda nema njihove stvari koju ne bi znala izrecitirati i da me probudite usred noći, posebno me oduševilo, kad sam ubacila u CD njihov zadnji album i čula Fantastičnu. Pjesma "Ča je život vengo fantažija" mi je ostala na hard disku u glavi od prvog dana kada sam je čula. Mislim na onaj original od Dragojevića iz TV-filma Roko i Cicibela. Ni sama ne znam točno iz kojeg razloga, valjda i u meni ima barem malo romantike. I vjerujem da je "tada i on na moment vidija nju...". A s godinama sam jednostavno i sama došla do zaključka, da je život točno to : "šaka suza, vrića smija". Baš u tom omjeru. I nastojim živjeti po tom principu. Ma kakvo sranje da me pogodi, a pogadja me svakodnevno, iz one šake jada izvuče me zajebancija. Na svoj račun. Na račun drugih. Na račun bilo čega i bilo koga. Ništa mi nije sveto. Dok je zajebancije, bit će i mene. A kasnije nek me pamte po pizdarijama koje sam provalila ili napisala... U biti sam do nedavno držala samu sebe za teškog pesimista. Onda sam skontala, da se zavaravam, da je pesimist zapravo optimist, koji to ne bi priznao, da si ne uruši godinama stvarani imidž kritičara i mrguda, koji ne vjeruje u holiwoodski happy end. A kada sam pročitala, što je o meni napisao knjiški moljac, saznala sam i stručni naziv za meni slične spodobe. Optimist sa greškom. A jebi ga, nitko nije savršen. Svejedno, moljac, hvala. Sad znam tko sam. Otprilike. Kad dodje smak svita, a ja ću lipo otvorit flašu za posebne prilike, nalit se i bolit će me ona stvar koje nemam za sve... Nego da sa vratim priči o dečkima iz TBF-a. Uz svu ljubav prema rocku i razno raznim izvodjačima i njihovim pjesmama, fleatovci pjevaju točno ono što i ja mislim. O bilo kojoj temi. Osim toga kad čujem neke njihove stvari sa sjetom se prisjetim lijepih dana u staroj firmi i tadašnje ekipe. I svih malih petaka, kako su dečki prozvali četvrtak. Svih duplih piva, koje smo popili, jer se na jednu ne isplati otići...Legende, o kojima sam već pisala, pa se neću ponavljati, koga zanima evo mu link. TBF je bio gotovo svaki dan sa nama. Mada dečki vjerojatno ni ne znaju ime grupe, no to nije važno. Važno je stanje uma. Prije famoznog kolegija obavezno sam navijala "ništa mi neće ovi dan pokvarit, vapšuvariari. vapšuvarivari, nikakvi crnjaci ni ružne stvari...". A kolegiji nisu nikada spadali u sferu lijepih stvari, uvijek samo kukanje, minus koji smo napravili, predbacivanja, da se bavimo samo pizdarijama, da nas zanima samo "kurbarija", kako bi se direktor slikovito izražavao... A nakon kolegija slijedilo je lansiranje famoznog odjeba na gornjem katu i zajebancija na račun šefa i nekoliko njegovih najvjernijih uvlačitelja u šupak: Najbolje od svega bila je činjenica, da Vanda i Vandali nikada nisu skontali riječi pjesme, koja se vrtila na sav glas. Onda je došla Nostalgična. Za mene himna moje generacije. Nema pjesme kojom bi bolje opisala kako sam se osjećala kada sam se nakon rata vratila iz kraćeg boravka u dijaspori. Izgledalo mi je sve skupa kao da sam zaspala i probudila se u zoni sumraka. Više se nije smjelo spominjati ništa što se dogadjalo prije nego nam je pokojni Francek upalio svijetlo. Sve je to bio neki jebeni mrak, kojeg je trebalo čim prije zaboraviti. Ili se barem praviti, da si podlegao kolektivnoj amneziji. A moja sjećanja nisu ružna. Dapače. Tad se živjelo. I bolio me klinac za politiku i granice. I za svjetsku krizu. A netko je tražio od mene i moje generacije da sve zaboravimo. Kao da nismo postojali. Kad smo organizirali feštu za deset godina mature nismo mogli naći mjesto na kojem bi slobodno pjevali pjesme iz naše mladosti, odnosno ne sve. Vlasnici lokala su naime naglašavali, da si uzimaju za pravo da nas izbace na ulicu u slučaju da počnemo pjevati pjesme Bajage, Čorbe, Azre, Plavog orkestra, Idola, Balaševića, Zabranjenog pušenja. Ne daj bože, da bi počeli sa onom zajebancijom : "Nije dobro Bijelo dugme, nije dobra Katarina, što je dobro, što nam treba, kičme kičme disciplina!". A koji kurac onda da pjevamo? Jebenog Tonyja Cetinskog? Ninu Badrić? Maju Blagdan? Od stoljeća sedmog? Pa ne me klat! Na kraju su kolege ipak u nekoj pripizdini iznad Rijeke pronašli hipija, vlasnika gostionice, kojemu je bilo svejedno što ćemo mi tamo zapjevati. Nostalgična je konačno progovorila u ime svih nas iz šezdeset/sedamdeset i neke... A bilo je već i vrijeme...Za sve prike kojih više nema...Za Alena i Vanju koji su poginuli na moj 23. rodjendan...Radije bi ja još sto godina živjela u mraku sa njima, nego na svijetlu bez njih. A jebat ga... I sad bi ja mogla ovako u nedogled. Svaka pjesma svoja priča. Heroix. Prava slika današnjeg društva u kojem su glupi nogometaši i njihove pičkice postali idoli generacija koje dolaze...I njihova braća, takodjer... Genije. Za sve pametnjakoviće kojih ima za izvoz. Upakirat i distribuirat. Genijalna ideja. Koja ima mali nedostatak. Skoro da nitko više ne bi ni ostao u zemlji. Jer se svi kuže u sve. Einsteina kod nas na instrukcije! Bog i Zemljani. Ma, da, pobit reptile, jebene gmazove. Mi smo božji, Bog je naš! I bilo bi tu još puno toga za reći. A dosta je bilo. Cijeli dan mi se u glavi vrti njihova najbolja stvar, koju su svirali na kraju, nakon što su izašli na treći bis, nakon skoro tri sata svirke....Jesam riječka pička, ali molim rodni grad da mi oprosti...Zaludu me svitovala mati...Odavno sam se navukla skroz na splitsko stanje uma... *** tada bia san dite, al sad sve mi je bistro jer s'vaćan da i danas, još uvik sve je isto mater, nije rekla da će život biti tako težak da sve što triba postić' je samo psihička ravnoteža sad je kasno, posta' san samo lik iz svojih gluma s 1000 maski, još jedna žrtva splitskog stanja uma *** di je sad sva ekipa? svak' je iša na svoju stranu al većina ih još uvjek sa starcima u istom stanu neki još ne žele odrasti, nemaju životnog plana i životare u sjenama nekih faca s ekrana *** o tome ne smiš ni mislit, a kamoli govorit' jer bi te moga' progutat' demokratski mrak a ka' pitaju ljude za mišljenje ili uputstva a ovi nisu ni svjesni da im stavljaju odgovore u usta *** obožavan grad u kojem svi su face i u kojem najveće face za par dana budu štrace di svi nose Oakley cvike, svaki bi piva i svira obožavan ovaj grad, di svak' je žrtva nekog djira di vlada temperament i malo je razuma navuka' san se skroz na splitsko stanje uma (Lyrics by TBF : Splitsko stanje uma) |
- 19:19 - Komentari (8) - Isprintaj - #
petak, 06.02.2009.
Adio, teče moj!
|
Ne mogu zaspat. Probam, vrtim se, ne ide. Tek sad su došle suze. Uvijek me stignu tek kasnije... Jedna od meni najdražih osoba umrla je na moj rodjendan. Nije meni žao rodjendana. Ko ga jebe. Tako i tako sam samo godinu dana starija nego lani u isto vrijeme. Zaspala sam na kauču uz C.T.-ja, kako to najviše volim. Probudila se oko dva. I sad gledam. Razmišljam. Probam se sjetiti čim više lijepih dogadjaja vezanih uz mojega teca Ivana, kojega više nema. Zafrkanta, koji je odlučio umrijeti na moj rodjendan, valjda zato da ga ne zaboravimo. A ne bi ga zaboravili tako i tako. Bez obzira na Alzheimera. Idemo po redu. Onako kako mi pade na pamet. Moja je teta niti punih 14 godina starija od mene. I zato smo oduvijek bile bliske. Čak dijelimo i isto ime. I kad se udala, bila sam malo ljubomorna na njenog muža. Morala sam tetu dijelit sa nekim. A najveća je fora u svemu, da je naletila na tipa istog prezimena, kao i moja mama, iako tata i tetak nisu u rodu. Od onog dana kad se udala nas dvije imale smo isto ime i prezime. Svadbe se sjećam kroz maglu. Ali fotografijama kod bake uvijek se ponovo nasmijem. Tetak je na slikama radio takve grimase, na jednoj je čak izbeljio jezik. A meni ko maloj, to je bilo guba, iako je baka bila malo nadrkana. Zna se kako čovjek na slikama treba izgledat. Posebno onim obiteljskim. A naš je tetak s isplaženim jezikom na slici na kojoj se u pozadini pojavljuje punica. Sram ga bilo! Nedavno sam pisala o vodenjacima. Tetak je bio jedna od njih. Jedan od nas. Valjda smo se zato dobro kužili medju sobom. Sami zajebanti. Na van grubi lajavci, koju psuju tristo na sat. Iznutra meki ko šećerna vuna. Ljudi, na koje se ne možeš ljutiti, pa da naprave ne znam kakvo sranje. Tako kao pokojnoga djeda i tetka pamtim uglavnom kroz anegdote. Iako je sve tako kao neozbiljan (za one koji su ga površno poznavali) uvijek bio prvi kad si trebao pomoć. Kad je naša baba slomila ruku, a stari je bio u Parizu na poslovnom putu, pustio je sve i vodio je po doktorima, koliko god je puta trebalo. Iako je, recimo, drugu baku, punicu, hipohondericu, redovno slao u qrac, kad bi počela kukati. S pravom. Al kad su stvari bile ozbiljne, nije bilo oću-neću. Jednom je C.T. usred noći imao napad žuči. Mali je bio beba od par mjeseci, a ja nisam imala vozački. A naš je tata imao neku priredbu u hotelu i nismo ga mogli dobiti. I koga sam zvala u dva ujutro, a da sam znala, da me neće poslati u tri krasne? Tetak je za pet minuta bio pred kućnim pragom i odveo C.T.-ja u Rijeku na hitnu. Bez riječi. A anegdota je koliko hoćeš. A ja se nekako najradije sjetim dvaju. One s depilatorom i one sa Chapijem. Uz masu malih zabavnih trenutaka, kao onda kad je došao pokazati novi auto. Žuti Ami 8. Karavan. Najprije ga je malo zaderao kod nas u ogradu, pa otišao do frenda, pa ga tamo pokracao s lijeve i s desne. Tetka je znalo boljeti rame, nekad bi ga zgrabio išijas. Nije ni čudo, koliko se naradio po gradilištima. Odu on i teta u Trst. Dok je teta u nekoj parfumeriji gledala šminkice i kremice, otišao i on malo razgledati ponudu. Nikad ne znaš, možda se nadje nešto i za njega. Kad tamo prava stvar. Flasteri za reumu. Kupio najveći paket. Tako i tako svi se nešto žale. Te tatu vrta rame, te mamu križa, te babu ukočilo u vratu. Prodavačica ga je malo čudno gledala s onim velikim paketom, ali svejedno se nije sekirao. Dodju doma, teta probava nove krpice, a tetak veli : "Daj mi odmah naljepi onaj flaster, da vidimo jel' djeluje!". Naljepi teta flaster na rame i tek onda sjedne čitat upute. Na slikama ženska lijepi flaster na nogu. Pa na nadustnice. Pa po bikini zoni. FTW? Uzme kutiju, a na njoj slijedeće riječi, za koje ne moreš znati talijanski, pa da ti bude jasno da ono definitivno nisu flasteri za reumu : depilatore ... corpo... donna... Trake za depilaciju! Nisu se dale skinuti do kraja, pa je tetak danima hodao po svijetu sa ljepljivom nadlakticom...A mi smo umirali od smijeha, pri pomisli kako je ons prodavačica u tetku vjerojatno vidjela potencijalnog transvestita, pa ga je zbog toga tako čudno gledala. I pitala tri puta, je li to sve što će kupiti... Druga meni draga zgodba je ona o Chapiju. E sad, možda je bila i neka druga marka, ali nek ostane ovako. Gulaš od Chapija. Ljepše zvuči nego recimo Pedigre Pal. Tetak je bio u posjeti kod frenda u Njemačkoj. Ne sjećam se kojim poslom. U glavnom, prijatelj ode ujutro na posao, tetak cijeli dan doma. I razmišlja, idem ja Ninu skuhat ručak, da bude spremno čim se vrati. I ode malo pogledat u špajzu šta ima. Gulaš u konzervi. Evo, baš super, gotovo jelo, ne mora se puno mučit. Otvori onu konzervu, zagrije, proba. Bljutavo u vražju mater! Jebeš Švabe i zdravu hranu! I tako sasjecka on luka, zaprži, pa doda gulaš, pa malo Vegete, pa malo soli, papra, paprike. Sad je to tek prava stvar, ne znaju Nijemci što je dobro! Popodne, vrati se frend. Stvar fino miriše. Pojedu njih dvoje gulaš. Nazdrave s vinom. I onda krene spika : "Pa otkud ti meso, si bio u trgovini, kod mesara?" pita frend. "Koji mesar, to je bilo u špajzi." odgovara tetak. Prijatelj u smijeh. Tetak gleda. A Rex žalosno maše repom. Ostao bez Chapija za danas. Pojeo mu gazda. Takav je bio moj tetak. I takav će za mene uvijek ostati. I sa svojom jebenom bolešću borio se na svoj način. Kad su ga prvi put operirali, već je drugi dan izišao iz šok-sobe. Moji dodju u posjetu, prestrašeni, mama sva blijeda, a tetak joj veli : "Jebem ti, pa ti izgledaš triput gore od mene, idem ja zapalit jednoga van, a ti malo legni umjesto mene!"... I zato jer je imao takvu volju do života, jer se nije predavao do konca, nadali smo se čudu. I doktori su govorili, da se čuda dogadjaju. Ali ne ovaj put... Kad je moja mama jednom prije godinu dana plakala zbog njegove bolesti, poslala sam je u qrac. Ne volim kad se plače nad živim čovjekom. Uvijek se sjetim romana "Nebo ne zna za miljenike" Erich Marie Remarque-a u kojem se glavni lik zaljubi u ženu bolesnu na smrt. I kroz cijeli roman vuče se misao, da će ona umrijeti prije njega. Dogodi se obratno. Ne sjećam se više točno, no čini mi se da on pogine u prometnoj nesreći...Ali nije ni važno...Dok je čovjek živ ima nade. Sad je više nema. Umrla je. Posljednja. Adio, teče! Počivaj u miru! I ako ima nešto poslije smrti i ti si sada tamo, pozdravi mi deda...I sve ostale, koji su tamo otišli prerano. |
- 04:54 - Komentari (4) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Književne anegdote Daniila Harmsa: Jednom se Gogolj preobukao u Puškina, došao Puškinu i pozvonio. Puškin mu je otvorio vrata i povikao: - Vidi, Arina Rodionova, ja sam došao!" Sjedi tako Puškin kod kuće i razmišlja: - Dobro, ja sam, dakle, genij. Gogolj je takodjer genij, a i Dostojevski je, pokoj mu duši, genij. Pa kako će se, bogamu, sve to završiti?! Tu se sve i završilo. 25.10.2023. 01:40 I mene prava muka hvata zbog vječitih ljubavnica koje prije no što skaču na svaki kurac koji im se nadje na putu, ne odbroje barem do tri. (nepoznata blogerica u prolazu). |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||