Štorije mačka, maške i Gandalfa beloga od Kojotice
petak, 06.02.2009.
Adio, teče moj!
|
Ne mogu zaspat. Probam, vrtim se, ne ide. Tek sad su došle suze. Uvijek me stignu tek kasnije... Jedna od meni najdražih osoba umrla je na moj rodjendan. Nije meni žao rodjendana. Ko ga jebe. Tako i tako sam samo godinu dana starija nego lani u isto vrijeme. Zaspala sam na kauču uz C.T.-ja, kako to najviše volim. Probudila se oko dva. I sad gledam. Razmišljam. Probam se sjetiti čim više lijepih dogadjaja vezanih uz mojega teca Ivana, kojega više nema. Zafrkanta, koji je odlučio umrijeti na moj rodjendan, valjda zato da ga ne zaboravimo. A ne bi ga zaboravili tako i tako. Bez obzira na Alzheimera. Idemo po redu. Onako kako mi pade na pamet. Moja je teta niti punih 14 godina starija od mene. I zato smo oduvijek bile bliske. Čak dijelimo i isto ime. I kad se udala, bila sam malo ljubomorna na njenog muža. Morala sam tetu dijelit sa nekim. A najveća je fora u svemu, da je naletila na tipa istog prezimena, kao i moja mama, iako tata i tetak nisu u rodu. Od onog dana kad se udala nas dvije imale smo isto ime i prezime. Svadbe se sjećam kroz maglu. Ali fotografijama kod bake uvijek se ponovo nasmijem. Tetak je na slikama radio takve grimase, na jednoj je čak izbeljio jezik. A meni ko maloj, to je bilo guba, iako je baka bila malo nadrkana. Zna se kako čovjek na slikama treba izgledat. Posebno onim obiteljskim. A naš je tetak s isplaženim jezikom na slici na kojoj se u pozadini pojavljuje punica. Sram ga bilo! Nedavno sam pisala o vodenjacima. Tetak je bio jedna od njih. Jedan od nas. Valjda smo se zato dobro kužili medju sobom. Sami zajebanti. Na van grubi lajavci, koju psuju tristo na sat. Iznutra meki ko šećerna vuna. Ljudi, na koje se ne možeš ljutiti, pa da naprave ne znam kakvo sranje. Tako kao pokojnoga djeda i tetka pamtim uglavnom kroz anegdote. Iako je sve tako kao neozbiljan (za one koji su ga površno poznavali) uvijek bio prvi kad si trebao pomoć. Kad je naša baba slomila ruku, a stari je bio u Parizu na poslovnom putu, pustio je sve i vodio je po doktorima, koliko god je puta trebalo. Iako je, recimo, drugu baku, punicu, hipohondericu, redovno slao u qrac, kad bi počela kukati. S pravom. Al kad su stvari bile ozbiljne, nije bilo oću-neću. Jednom je C.T. usred noći imao napad žuči. Mali je bio beba od par mjeseci, a ja nisam imala vozački. A naš je tata imao neku priredbu u hotelu i nismo ga mogli dobiti. I koga sam zvala u dva ujutro, a da sam znala, da me neće poslati u tri krasne? Tetak je za pet minuta bio pred kućnim pragom i odveo C.T.-ja u Rijeku na hitnu. Bez riječi. A anegdota je koliko hoćeš. A ja se nekako najradije sjetim dvaju. One s depilatorom i one sa Chapijem. Uz masu malih zabavnih trenutaka, kao onda kad je došao pokazati novi auto. Žuti Ami 8. Karavan. Najprije ga je malo zaderao kod nas u ogradu, pa otišao do frenda, pa ga tamo pokracao s lijeve i s desne. Tetka je znalo boljeti rame, nekad bi ga zgrabio išijas. Nije ni čudo, koliko se naradio po gradilištima. Odu on i teta u Trst. Dok je teta u nekoj parfumeriji gledala šminkice i kremice, otišao i on malo razgledati ponudu. Nikad ne znaš, možda se nadje nešto i za njega. Kad tamo prava stvar. Flasteri za reumu. Kupio najveći paket. Tako i tako svi se nešto žale. Te tatu vrta rame, te mamu križa, te babu ukočilo u vratu. Prodavačica ga je malo čudno gledala s onim velikim paketom, ali svejedno se nije sekirao. Dodju doma, teta probava nove krpice, a tetak veli : "Daj mi odmah naljepi onaj flaster, da vidimo jel' djeluje!". Naljepi teta flaster na rame i tek onda sjedne čitat upute. Na slikama ženska lijepi flaster na nogu. Pa na nadustnice. Pa po bikini zoni. FTW? Uzme kutiju, a na njoj slijedeće riječi, za koje ne moreš znati talijanski, pa da ti bude jasno da ono definitivno nisu flasteri za reumu : depilatore ... corpo... donna... Trake za depilaciju! Nisu se dale skinuti do kraja, pa je tetak danima hodao po svijetu sa ljepljivom nadlakticom...A mi smo umirali od smijeha, pri pomisli kako je ons prodavačica u tetku vjerojatno vidjela potencijalnog transvestita, pa ga je zbog toga tako čudno gledala. I pitala tri puta, je li to sve što će kupiti... Druga meni draga zgodba je ona o Chapiju. E sad, možda je bila i neka druga marka, ali nek ostane ovako. Gulaš od Chapija. Ljepše zvuči nego recimo Pedigre Pal. Tetak je bio u posjeti kod frenda u Njemačkoj. Ne sjećam se kojim poslom. U glavnom, prijatelj ode ujutro na posao, tetak cijeli dan doma. I razmišlja, idem ja Ninu skuhat ručak, da bude spremno čim se vrati. I ode malo pogledat u špajzu šta ima. Gulaš u konzervi. Evo, baš super, gotovo jelo, ne mora se puno mučit. Otvori onu konzervu, zagrije, proba. Bljutavo u vražju mater! Jebeš Švabe i zdravu hranu! I tako sasjecka on luka, zaprži, pa doda gulaš, pa malo Vegete, pa malo soli, papra, paprike. Sad je to tek prava stvar, ne znaju Nijemci što je dobro! Popodne, vrati se frend. Stvar fino miriše. Pojedu njih dvoje gulaš. Nazdrave s vinom. I onda krene spika : "Pa otkud ti meso, si bio u trgovini, kod mesara?" pita frend. "Koji mesar, to je bilo u špajzi." odgovara tetak. Prijatelj u smijeh. Tetak gleda. A Rex žalosno maše repom. Ostao bez Chapija za danas. Pojeo mu gazda. Takav je bio moj tetak. I takav će za mene uvijek ostati. I sa svojom jebenom bolešću borio se na svoj način. Kad su ga prvi put operirali, već je drugi dan izišao iz šok-sobe. Moji dodju u posjetu, prestrašeni, mama sva blijeda, a tetak joj veli : "Jebem ti, pa ti izgledaš triput gore od mene, idem ja zapalit jednoga van, a ti malo legni umjesto mene!"... I zato jer je imao takvu volju do života, jer se nije predavao do konca, nadali smo se čudu. I doktori su govorili, da se čuda dogadjaju. Ali ne ovaj put... Kad je moja mama jednom prije godinu dana plakala zbog njegove bolesti, poslala sam je u qrac. Ne volim kad se plače nad živim čovjekom. Uvijek se sjetim romana "Nebo ne zna za miljenike" Erich Marie Remarque-a u kojem se glavni lik zaljubi u ženu bolesnu na smrt. I kroz cijeli roman vuče se misao, da će ona umrijeti prije njega. Dogodi se obratno. Ne sjećam se više točno, no čini mi se da on pogine u prometnoj nesreći...Ali nije ni važno...Dok je čovjek živ ima nade. Sad je više nema. Umrla je. Posljednja. Adio, teče! Počivaj u miru! I ako ima nešto poslije smrti i ti si sada tamo, pozdravi mi deda...I sve ostale, koji su tamo otišli prerano. |
- 04:54 - Komentari (4) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Književne anegdote Daniila Harmsa: Jednom se Gogolj preobukao u Puškina, došao Puškinu i pozvonio. Puškin mu je otvorio vrata i povikao: - Vidi, Arina Rodionova, ja sam došao!" Sjedi tako Puškin kod kuće i razmišlja: - Dobro, ja sam, dakle, genij. Gogolj je takodjer genij, a i Dostojevski je, pokoj mu duši, genij. Pa kako će se, bogamu, sve to završiti?! Tu se sve i završilo. 25.10.2023. 01:40 I mene prava muka hvata zbog vječitih ljubavnica koje prije no što skaču na svaki kurac koji im se nadje na putu, ne odbroje barem do tri. (nepoznata blogerica u prolazu). |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||