Štorije mačka, maške i Gandalfa beloga od Kojotice
subota, 28.02.2009.
Beštije (kad te gledam iz profila, ličiš mi na krokodila)
Uvijek sam se grozila hladnokrvnih životinja. Zmije, gušteri, škorpioni, pauci...Brrrr...Nemojte sad pomisliti da se panično bojim tih bića i patim od kojekakvih arahno-, ofidio- i inih zoofobija. Osim toga, nisam niti veliki poznavatelj svih tih iracionalnih strahova, naravno da sam spomenute izraze izguglala neposredno pred pisanjem ovog posta.  Iako kad bacim pogled na te beštije, strah mi se niti ne čini iracionalnim, kako to wikipedia i ini stručnjaci objašnjavaju. Ne znam tko se to pametan ne bi usrao, da hodajući po cesti ugleda, recimo, kobru kako se izlaže sunčevim zrakama. Zaželjelo se ženi malo vrućine nakon svog ovog snijega i razvalila se nasred pločnika. Najvjerojatnija reakcija bila bi kidanje nalijevo u Krezumičinom stilu, brzinom najbrže žive zmije...Ajd ti budi racionalan. (važna obavijest : muška japanska buba leti brže od ženske japanske bube :))) ... ) Kad je riječ o zmijama ne mogu a da se ne sjetim jednog proljetnog popodneva, kad smo sestra i ja krenule brati šparoge. A to sranje, kao što vjerojatno znate, raste na nepristupačnim mjestima, uglavnom oko kakvog kamenja zarašćenog grmom bodljikavog rastlinja. Po gromačama. I baš naletimo na jedno takvo mjesto. Šparoga ko u priči. I tako nas dvije uživamo po onom sistemu : "Djevojčica brala šparoge, nešto je ...(dovrši stih  )", kad sestra zavrišti : "Poskok! Na kamenu!".E, to je valjda jedini put u životu, da smo trčale 500 metara u komadu. I to čistog šprinta. U maniri nadopingiranih brzoprugaša. U životu više nisam brala to zeleno sranje. Kupim ih na placu. Nek drugi budu racionalni, kad vidiš tu beštiju kako te onako hladnim očima zagleda, izgubiš apetit. Dokazano. Ali ima svega na tom svijetu, pa tako poznajem i neke psihijatrijske slučajeve koji sasvim normalno hodaju ulicom, a tvrde da pričaju sa zmijama. I to čak nekoliko puta dnevno. Do nedavno bila sam uvjerena kako pričati sa zmijama znaju samo rijetki čarobnjaci. Harry Potter. I zločesti Onaj kojemu se ne smije izgovoriti ime (nadrkane li sorte, majko mila, al da ga nema ne bi Rowlingica sad po jakuzijju uživala, meni lik baš seksi zločestoća  ). I s tim se darom radjaš, ne može se to naučiti nikakvim metodama.I onda jednog lijepog dana šefu zazvoni mobitel usred jedne rodjendanske fešte: "Da, mucek. Imaš pravo muci. Evo krećem. Iz ovih stopa. Pusa!". Poklopi i objašnjava : "Uf, društvo, znate kako je, zvala je kobra, ja idem, vi dalje uživajte." A ja gledam. Najprije razgovara sa mačkom, pa onda tvrdi da je to bila zmija. Pa taj ima doma opasnu vješticu. Nešto kao div iz Mačka u čizmama. Taj je znao čarobirat. A džaba ti znanje, kad te pojede fetišist u kožnim čizmama. Al moji dečki puni razumijevanja. "Nema problema, stari, evo sad će i moj zmaj nazvat!" kaže prvi. "Mišica, evo baš se spremam doma." drugi već objašnjava svojoj beštiji po telefonu. "E, jadni smo ti mi, koje su to koze." samo nadodalje treći, dok vidim da stišava mobitel i šalje SMS. Nekoj škorpiji, pretpostavljam. I pokupe se svi u roku pola sata. I dok je ženski dio firme ostao do kraja, jer nas niti pod razno nisu zvali razni primjerci životinjskog carstva, bile smo gadno zabrinute za duševno zdravlje naših kolega. Mislim, vidjeti zmaja u kuhinji. Pričati sa kobrom ili poskokom. Mački obećati novu torbicu. S mišem na večeru. Bogomoljki pravit bebu (dečki, nemojte ovo probat, nadjite si neku drugu sortu). Ajme, ludjaka. I mislim si, dobro, da mojeg još nije napao taj životinjski virus. (otvorila mi matora, sa licem aligatora i rekla : hej, pa to sam ja :))) ... ) I onda se sjetim. Nije qrac. Mislim, virus. Hoću reći, i moj muž je već obolio. Dodje doma, pa objašnjava : "Jebem ti, ona kobila je zajebala izvještaj, sve smo morali popravljati.". Zazvoni mobitel, a ovaj će : "Evo opet zove onaj majmun!". Ili pak, ja kao ljubomorna na neku babu s kojom se zadržao na sastanku, a on objašnjava : "Joj, mama, da je vidiš, koja nosorogica.". Dobro, jest da se je znalo dogodit da upoznam koju od tih nilskih kobila, pa i nisu bile tako gadne. Ali on to meni govori da mi ne povredi osjećajčiće.  A što sve tek moja bolja trećina vidi po cesti. Škoda platit onih 30-tak kuna za zoološki. Samo se provozaš s njim od Vrbana do centra, na primjer. Taman dobra ruta da usput sretneš : konja, majmuna, pavijana, gorilu, slona, prasicu i da ne nabrajam. Nema te vrste iz životinjskog svijeta, koju ne bi opazio kako upravlja vozilom. Bolje rečeno, ne zna upravljati vozilom (namjerno upotrebljavam ovaj policijski izraz, baš mi je guba), jer to zna samo moja bolja trećina.  Nego pustimo to psiholozima i sociolozima neka razmatraju. Htjedoh reći još koju o beštijama. (da ne bi tko pomislio da ja ovo slušam, ali ako nešto paše na post o reptilima, onda je to Thompson i njegovo zavijanje sa kamenjara...al očito da je na vrijeme dobio protuotrov kad još danas bleji po koncertima) Vozim se ja tako jednom u firmu, na putu pokupim frendicu na benzinskoj. Pičimo po autocesti kakvih 140-150 (tad još nisam imala 9 kaznenih bodova, sad vozim po propisima, grijeh božji uz 120 konja i jednu kobilu, ali šta da radim?), kad odjednom vidim ogromnog pauka na lijevoj ruci. Viknem ne mičući se : "Ej, pauk mi na ruci, daj ga zvekni s nečim.". A ova ništa. Nije čudo da je završila kao jebena vegetarijanka, par godina kasnije. Ona meni kao : "Pa kaj pizdiš, to je samo mali pauk, ima pravo na život.". Ima. Ne kažem da nema. Al živi opasno. Zaželjelo se mu baš adrenalina, kad je našo Kojotici šetat po ruci nasred autoceste. Čekam još par sekundi, ova ništa ne poduzima. I što ću? Izvučem gornji dio radija (dobro da je bio takav model, gdje si mogo izvadit onu masku) i sa njime zatučem jedno dva tri puta paučinu. Ti ćeš mene zajebavat, beštijo, ma da ne bi.  Kolegica se umirila. Valjda u strahu da i ona ne dobije kakav udarac. Sa lijevog boka. A bogami i zaslužila ga.  Dolazimo pred firmu. Šutimo. Radio više nisam ni uključila. Parkiram. Otvaram vrata. A frendica već stoji na mojoj strani auta u traži pauka. Pa kaže : "Jadan, nije još mrtav! Ubojico!". E kad je tad nisam zadavila onda nikada ni neću. Ko da nije bilo dosta njenog vrištanja po autocesti kad bi ugledala ježa ili vjevericu. "Joj, pazi, jež!", "Kojoti, koči, vjeverica!" vrištala je svakog dana. Pa jesam li ja kriva da te životinje žive opasno. I bacaju mi se pod auto. Od tog se dana frendica sama vozi na posao. Pa nek njoj pauci gmižu po vratu. Meni neće. Ne zvala se ja Coyote. I za kraj priče, kratko objašnjenje kako sam uopće došla do ovog posta o beštijama svih vrsta. Mali se već od prošlog vikenda veselio izložbi reptila, na koju smo jučer i otišli. I gledali sve te gadne primjerke kameleona, zmija, guštera, pauka i škorpiona u živo, a možete i vi, evo na ovom klik-u (još nisam skontala kako se ovdje lijepe fotke, a prelijena sam da bi sad to istraživala). Htjeli onoj boi uzet žlicu zmijskog znoja, treba mi za neki napitak. Nije dala. Mrcina zajebana. A nije pantagana. Idem sad kuhat onaj napitak. Snaći ću se već. Ko i svaka normalna beštija.  |
- 10:39 - Komentari (9) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Književne anegdote Daniila Harmsa: Jednom se Gogolj preobukao u Puškina, došao Puškinu i pozvonio. Puškin mu je otvorio vrata i povikao: - Vidi, Arina Rodionova, ja sam došao!" Sjedi tako Puškin kod kuće i razmišlja: - Dobro, ja sam, dakle, genij. Gogolj je takodjer genij, a i Dostojevski je, pokoj mu duši, genij. Pa kako će se, bogamu, sve to završiti?! Tu se sve i završilo. 25.10.2023. 01:40 I mene prava muka hvata zbog vječitih ljubavnica koje prije no što skaču na svaki kurac koji im se nadje na putu, ne odbroje barem do tri. (nepoznata blogerica u prolazu). |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||