Štorije mačka, maške i Gandalfa beloga od Kojotice
subota, 21.02.2009.
Legendarno stanje uma
|
Prvi sam put za te dalmatinske mulce, koji tamo nešto kao repaju, čula davne 99. godine prošlog stoljeća. I odma sam malo makla... U to je vrijeme klinac bil mali i nismo baš nešto pičili po koncertima. Ali jučer sam se sjetila jednog, nakon što sam ustanovila da sam debelo lagala, da nisam nikada još slušala The Beat Fleat u živo. A jesam. I to čak dva puta. Na koncertu povodom 15. rodjendana Radia 101 (99.) i na Crnom mačku, nemam pojma koje, ali u magli mislim, da ipak početkom ovog stoljeća... I, eto, zaboravila. I sad me pomalo već onako pravo zabrinjava Švabo, koji mi zna sakriti kakvu stvar u kući, ali ipak je gore od svega, da mi neke stvari briše iz memorije. Možda je stvar i drugačije prirode. Moglo bi biti, da na memoriju utječe činjenica, da sam se prije par godina preobrazila u plavušu. A plavuše su što se intelektualnih sposobnosti tiče, barem u vicevima, podosta slične policajcima. Valjda nove informacije jednostavno pobrišu one stare. Pa tko će sve to popamtiti. Zato sam i počela pisati blog. Sad jednostavno odem u arhiv i pogledam što sam to radila lani u ovo vrijeme. Čisto onako, btw, pogledala iz čiste znatiželje što sam radila na današnji dan lani. Ništa revolucionarno. Brijala sam o smislu života. I otkrila medju raznim definicijama drugih znanih i neznanih autora par zanimljivih, medju kojima su mojoj definiciji najbliže dvije: Život mi je pičkin dim, ne znam što da radim s njim...(Bora Đorđević) & Točno je da nam alkohol skrati život, ali barem smo vidjeli dvostruko više od ostalih...(nepoznati autor). Uz onu već sto puta upotrebljenu : Šaka suza, vrića smija, ča je život vengo fantažija...(Momčilo Popadić) I iako me tekstovi TBF-a oduševljavaju već godinama i valjda nema njihove stvari koju ne bi znala izrecitirati i da me probudite usred noći, posebno me oduševilo, kad sam ubacila u CD njihov zadnji album i čula Fantastičnu. Pjesma "Ča je život vengo fantažija" mi je ostala na hard disku u glavi od prvog dana kada sam je čula. Mislim na onaj original od Dragojevića iz TV-filma Roko i Cicibela. Ni sama ne znam točno iz kojeg razloga, valjda i u meni ima barem malo romantike. I vjerujem da je "tada i on na moment vidija nju...". A s godinama sam jednostavno i sama došla do zaključka, da je život točno to : "šaka suza, vrića smija". Baš u tom omjeru. I nastojim živjeti po tom principu. Ma kakvo sranje da me pogodi, a pogadja me svakodnevno, iz one šake jada izvuče me zajebancija. Na svoj račun. Na račun drugih. Na račun bilo čega i bilo koga. Ništa mi nije sveto. Dok je zajebancije, bit će i mene. A kasnije nek me pamte po pizdarijama koje sam provalila ili napisala... U biti sam do nedavno držala samu sebe za teškog pesimista. Onda sam skontala, da se zavaravam, da je pesimist zapravo optimist, koji to ne bi priznao, da si ne uruši godinama stvarani imidž kritičara i mrguda, koji ne vjeruje u holiwoodski happy end. A kada sam pročitala, što je o meni napisao knjiški moljac, saznala sam i stručni naziv za meni slične spodobe. Optimist sa greškom. A jebi ga, nitko nije savršen. Svejedno, moljac, hvala. Sad znam tko sam. Otprilike. Kad dodje smak svita, a ja ću lipo otvorit flašu za posebne prilike, nalit se i bolit će me ona stvar koje nemam za sve... Nego da sa vratim priči o dečkima iz TBF-a. Uz svu ljubav prema rocku i razno raznim izvodjačima i njihovim pjesmama, fleatovci pjevaju točno ono što i ja mislim. O bilo kojoj temi. Osim toga kad čujem neke njihove stvari sa sjetom se prisjetim lijepih dana u staroj firmi i tadašnje ekipe. I svih malih petaka, kako su dečki prozvali četvrtak. Svih duplih piva, koje smo popili, jer se na jednu ne isplati otići...Legende, o kojima sam već pisala, pa se neću ponavljati, koga zanima evo mu link. TBF je bio gotovo svaki dan sa nama. Mada dečki vjerojatno ni ne znaju ime grupe, no to nije važno. Važno je stanje uma. Prije famoznog kolegija obavezno sam navijala "ništa mi neće ovi dan pokvarit, vapšuvariari. vapšuvarivari, nikakvi crnjaci ni ružne stvari...". A kolegiji nisu nikada spadali u sferu lijepih stvari, uvijek samo kukanje, minus koji smo napravili, predbacivanja, da se bavimo samo pizdarijama, da nas zanima samo "kurbarija", kako bi se direktor slikovito izražavao... A nakon kolegija slijedilo je lansiranje famoznog odjeba na gornjem katu i zajebancija na račun šefa i nekoliko njegovih najvjernijih uvlačitelja u šupak: Najbolje od svega bila je činjenica, da Vanda i Vandali nikada nisu skontali riječi pjesme, koja se vrtila na sav glas. Onda je došla Nostalgična. Za mene himna moje generacije. Nema pjesme kojom bi bolje opisala kako sam se osjećala kada sam se nakon rata vratila iz kraćeg boravka u dijaspori. Izgledalo mi je sve skupa kao da sam zaspala i probudila se u zoni sumraka. Više se nije smjelo spominjati ništa što se dogadjalo prije nego nam je pokojni Francek upalio svijetlo. Sve je to bio neki jebeni mrak, kojeg je trebalo čim prije zaboraviti. Ili se barem praviti, da si podlegao kolektivnoj amneziji. A moja sjećanja nisu ružna. Dapače. Tad se živjelo. I bolio me klinac za politiku i granice. I za svjetsku krizu. A netko je tražio od mene i moje generacije da sve zaboravimo. Kao da nismo postojali. Kad smo organizirali feštu za deset godina mature nismo mogli naći mjesto na kojem bi slobodno pjevali pjesme iz naše mladosti, odnosno ne sve. Vlasnici lokala su naime naglašavali, da si uzimaju za pravo da nas izbace na ulicu u slučaju da počnemo pjevati pjesme Bajage, Čorbe, Azre, Plavog orkestra, Idola, Balaševića, Zabranjenog pušenja. Ne daj bože, da bi počeli sa onom zajebancijom : "Nije dobro Bijelo dugme, nije dobra Katarina, što je dobro, što nam treba, kičme kičme disciplina!". A koji kurac onda da pjevamo? Jebenog Tonyja Cetinskog? Ninu Badrić? Maju Blagdan? Od stoljeća sedmog? Pa ne me klat! Na kraju su kolege ipak u nekoj pripizdini iznad Rijeke pronašli hipija, vlasnika gostionice, kojemu je bilo svejedno što ćemo mi tamo zapjevati. Nostalgična je konačno progovorila u ime svih nas iz šezdeset/sedamdeset i neke... A bilo je već i vrijeme...Za sve prike kojih više nema...Za Alena i Vanju koji su poginuli na moj 23. rodjendan...Radije bi ja još sto godina živjela u mraku sa njima, nego na svijetlu bez njih. A jebat ga... I sad bi ja mogla ovako u nedogled. Svaka pjesma svoja priča. Heroix. Prava slika današnjeg društva u kojem su glupi nogometaši i njihove pičkice postali idoli generacija koje dolaze...I njihova braća, takodjer... Genije. Za sve pametnjakoviće kojih ima za izvoz. Upakirat i distribuirat. Genijalna ideja. Koja ima mali nedostatak. Skoro da nitko više ne bi ni ostao u zemlji. Jer se svi kuže u sve. Einsteina kod nas na instrukcije! Bog i Zemljani. Ma, da, pobit reptile, jebene gmazove. Mi smo božji, Bog je naš! I bilo bi tu još puno toga za reći. A dosta je bilo. Cijeli dan mi se u glavi vrti njihova najbolja stvar, koju su svirali na kraju, nakon što su izašli na treći bis, nakon skoro tri sata svirke....Jesam riječka pička, ali molim rodni grad da mi oprosti...Zaludu me svitovala mati...Odavno sam se navukla skroz na splitsko stanje uma... *** tada bia san dite, al sad sve mi je bistro jer s'vaćan da i danas, još uvik sve je isto mater, nije rekla da će život biti tako težak da sve što triba postić' je samo psihička ravnoteža sad je kasno, posta' san samo lik iz svojih gluma s 1000 maski, još jedna žrtva splitskog stanja uma *** di je sad sva ekipa? svak' je iša na svoju stranu al većina ih još uvjek sa starcima u istom stanu neki još ne žele odrasti, nemaju životnog plana i životare u sjenama nekih faca s ekrana *** o tome ne smiš ni mislit, a kamoli govorit' jer bi te moga' progutat' demokratski mrak a ka' pitaju ljude za mišljenje ili uputstva a ovi nisu ni svjesni da im stavljaju odgovore u usta *** obožavan grad u kojem svi su face i u kojem najveće face za par dana budu štrace di svi nose Oakley cvike, svaki bi piva i svira obožavan ovaj grad, di svak' je žrtva nekog djira di vlada temperament i malo je razuma navuka' san se skroz na splitsko stanje uma (Lyrics by TBF : Splitsko stanje uma) |
- 19:19 - Komentari (8) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Književne anegdote Daniila Harmsa: Jednom se Gogolj preobukao u Puškina, došao Puškinu i pozvonio. Puškin mu je otvorio vrata i povikao: - Vidi, Arina Rodionova, ja sam došao!" Sjedi tako Puškin kod kuće i razmišlja: - Dobro, ja sam, dakle, genij. Gogolj je takodjer genij, a i Dostojevski je, pokoj mu duši, genij. Pa kako će se, bogamu, sve to završiti?! Tu se sve i završilo. 25.10.2023. 01:40 I mene prava muka hvata zbog vječitih ljubavnica koje prije no što skaču na svaki kurac koji im se nadje na putu, ne odbroje barem do tri. (nepoznata blogerica u prolazu). |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||