Marketing
Jedna sasvim (ne)obična srijeda
Srijeda je baš jedan najobičniji od svih običnih dana. A današnja uopće nije ni bila tako slaba.
Jutros su me u pripizdini probudile ptičice. I sunce. I u trenutku dobijem inspiraciju. Obući ću suknjicu! Onu suknjicu boje lila (ti si draga ostavila), koju sam kupila oko Božića u nekoj kratkoj fazi kada sam na trenutak poželjela postati bitch, umjesto dobre stare Kojoti u trapericama, koja često požali da se nije rodila kao muško.
Ne mogu nać nijednu pjesmu o srijedi ujutro, pa evo jedna o utorku, koja se mi vrti zadnjih dana u autu:
I tu je nastao manji problem. Na tu suknjicu pašu samo crne čarape. A ja se nakupovala hulakopki u najludjim bojama. Crvene, zelene, sa kojekakvim uzorcima. Sve to paše na suknju od trapera, ali na ovu ljubičastu ne može, izgledala bi ko papiga. Najšarenijeg perja!
Nadjem prve crne, zakačim ih narukvicama (jebeš me blesavu, kad volim sav taj oštri metal vući na desnoj ruci) i napravim rupetinu. Sranje!
Uzimam druge, usput skidam narukvice (komada 3), da ne bi i ove hulahopke otišle u tri krasne. Uzalud mi trud. Drugi par ode kao žrtva lančiću oko noge. Tako mi i treba, kad nisam izdržala do godišnjeg, nego na prvu pojavu malo jačeg uskršnjeg sunca ukrasila i taj dio tijela. Fakat pretjerujem.
Treće su na pranju, a četvrte se nisu osušile od jučer. No krasno. Kopam dalje po onoj ladici, i nalazim samo samostojeće. Sa širokom crnom čipkom. Zadnji put sam ih obukla, ako se dobro sjećam, za doček Nove godine. Gledam u njih i one u mene, pa si mislim, jebi ga, viša sila, pa mogu ih jednom obuć i radnim danom i to na posao, zašto ne?
I tako krenuh na posao obučena za promjenu kao da idem u večernji izlazak. Lila suknjica, crne samostojeće čarape, nova torbica sa cvjetnim uzorkom (dobila, nisam je ja birala, al što je tu je). Čak sam i ljubičaste cvikere kupila u subotu. Vozim se tako, na CD-u piči Sunny Side of the Street (na repeat), baš mi nekako paše na situaciju. Sama sebi izgledam ko teška pičkica, ali proljeće je, pa neka, treba bit i žensko s vremena na vrijeme.
I inače svaki put kad obučem suknju taj potez nailazi na veliko odobravanje sa strane kolega i kolegica, čim se pojavim na vratima. "Joj, kak ti je super, zašto češće ne obučeš suknjicu, bašti dobro stoji..." i tome slično. Naprosto mi neugodno.
Na pauzi za ručak, uspjele smo se čak dogovoriti i za promjenu otići četiri kolegice skupa na pizzu. I pivo. Malo Laško, naravno.
I uz pivo sjetile se današnjeg izvlačenja lota. 750 milja eura. Taman. Odvezem cure natrag u firmu, pa na brzinu skočim uplatit loto na benzinsku. Vraćam se s vrećom bezveznih pizdarija, koje sam usput kupila. Voda, kava, žvakaće...Šefa nema, pa parkiram direktno pred ulazom. Usput zaboravljam na detalj, da je suknjica prekratka za pretjerano saginjanje po autu. Ulazim sa onom vrećom, a tajnica i pripravnik, umiru od smijeha :"Baš imaš lijepu čipkicu danas,", objašnjavaju, "treba te slikat u tim čarapicama!" i već tajnica drži fotoaprat u ruci i škljoca.
I šta sad? Jebi ga. Poziram. Dižem suknjicu. Jebi ga, tako i tako su već sve vidjeli zbog moje nepažnje. I sad ta polupornografija krasi jedan od foldera na serveru.
A mladi kolega mi u prolazu dobacuje : "Kojoti, baš ti dobro stoji, hm, suknjica. Trebala bi ju češće obuć. Pa da te onda taj dan šef pošalje na gradilište, to bi bila scena!".
Sutra definitivno oblačim trapke. Da nekome stvarno ne padne kakva takva ideja na pamet, pa da budem kriva za nezgode na radu. Radnika na skeli. Ili šefa gradilišta, koji je danas bio jako nadrkan, kao uvijek kad ga stisnu rokovi.
Post je objavljen 22.04.2009. u 22:04 sati.