Život u pripizdini, kao što vam je već poznato, dosadan je za popizdit. Mirno, tiho, ponekad na trenutak čuješ samo kucanje vlastitog srca, što mojem hiperaktivnom i nemirnom duhu zna debelo ići na jetra. No, ponekada paše.
Recimo, subotom ujutro.
Svakog me jutra jebe budilica a jučer pak ujutro frendica koja je prespavala kod mene. Mislim ne jebe me doslovno (znam ja da ste vi pokvareni i svakakve vam se pizdarije motaju po glavi, a i ja bogami u zadnje vrijeme znala srat po muškom rodu, pa nikad se ne zna), probudila me nakon samo tri sata sna sa ogromnom željom da je pustim da ide na posao.
I tako se meni baš zaželjelo jednom za promjenu zakrmit jedno sat dva duže no inače. Pa subota je, a ja večeras idem van, morala bi se malo regenerirat. Aha, moš si mislit! Čini mi se da usrana pripizdina oživi upravo i baš jedino subotom ujutro!
7.00. Probudi me zvonjava lokalne crkve. Minute i minute. Bez prestanka. Ma i mrtve bi probudili. Nikako ne razumijem čemu uopće misa za njihove duše (jes da bakice iz susjedstva, udovice, veselo odlaze u crkvu, do crkve je groblje, pa usput provjere da li su muževi još uvijek na sigurnom). Nastavi li zvoniti samo još minutu, svi će pokojnici izaći na svježi zrak urlajući : "Daj nam da počivamo u miru, mamu ti ..... (ajde dobro neću psovat)!
I sama, napola živa, ležim na postelji i nekako im brojim sve po spisku. Župniku i bakicama.
Što da radim? Ustanem, nema šanse zaspati nakon ovakve gestapovske torture. Koda bi mi čavle zabijali posred čela! Kuham kavu i zijevam. A i to ne zadugo. Taman primam šalicu u ruke i doživim novi šok!
7.10. Pred kuću prileti kombi lokalne pekare. S dobrom starom, baš za moj glazbeni ukus pisanom muzikom ansamlba Avsenik (možda je bio i Lojze Slak, razlike drastične). Mislim, da mi netko sa zapadne strane Šengena na zamjeri što kao južnjakinja serem po harmoniki. U sedam i deset u subotu ujutro,zatukla bi i toliko obožavanog Johnnyja Deppa, koji bi pod mojim prozorom na gitari odsvirao kakvu samo za moju dušu.
Ipak stara narodna poslovica lijepo kaže : Pusti kojota dok mota. Sori, ovo je bilo samo za provjeru da li murija ima vremena pratiti baš sve blogove ili ih zanimaju samo kraljevi. Poslovica ipak kaže : Pusti lava (ili bilo koju drugu beštiju sa kandžama) dok spava.
Tek sada u potpunosti razumijem mojeg prijatelja, koji živi u bloku i ispijajući jutarnju kavu znao bi komentirati kako nikada u životu ne bi volio imati kuću na selu. Jer te u četiri ujutro probudi pijetao (susjedi su, na moju veliku radost, strašnoga pevca skratili za glavu...eto,čak i te strašne N1H1 i slične kombinacije brojka i slova kojima nas straše imaju svoje dobre strane), oko šest začuješ traktor, u sedam crkvena zvona, na što se naveže susjed koji počne kositi travu na dvorištu! I dok psi laju, moj prijatelj pakira kofere, grli i ljubi punicu i tasta te šiba doma. Nazad u dobri stari prljavi i bučni grad, bez susjedoveg psa, koji laje na mjesec po cijele noći.
Jednim osmjehom, ti puniš me
I daješ snage mi da ustanem ujutro
Kada je vani mračan dan
Dan prikovan za prozore
Slika što tjednima se ne miče ujesen
K'o da je ljeto bilo san
Ulaziš mi u svijet kao vatromet
I daješ svemu neki smisao i ime
Strah me da nas ne stigne
Ovaj grad
A ti mi kažeš: "Ma ne brini se,
Navuci zastore, isključi svijet
Barem za nas"
(HP : Jednim osmjehom)