Štorije mačka, maške i Gandalfa beloga od Kojotice
subota, 19.09.2009.
(U)Loviti Pticu Trkačicu
|
Život u pripizdini, kao što vam je već poznato, dosadan je za popizdit. Mirno, tiho, ponekad na trenutak čuješ samo kucanje vlastitog srca, što mojem hiperaktivnom i nemirnom duhu zna debelo ići na jetra. No, ponekada paše. Recimo, subotom ujutro. Svakog me jutra jebe budilica a jučer pak ujutro frendica koja je prespavala kod mene. Mislim ne jebe me doslovno (znam ja da ste vi pokvareni i svakakve vam se pizdarije motaju po glavi, a i ja bogami u zadnje vrijeme znala srat po muškom rodu, pa nikad se ne zna), probudila me nakon samo tri sata sna sa ogromnom željom da je pustim da ide na posao. I tako se meni baš zaželjelo jednom za promjenu zakrmit jedno sat dva duže no inače. Pa subota je, a ja večeras idem van, morala bi se malo regenerirat. Aha, moš si mislit! Čini mi se da usrana pripizdina oživi upravo i baš jedino subotom ujutro! 7.00. Probudi me zvonjava lokalne crkve. Minute i minute. Bez prestanka. Ma i mrtve bi probudili. Nikako ne razumijem čemu uopće misa za njihove duše (jes da bakice iz susjedstva, udovice, veselo odlaze u crkvu, do crkve je groblje, pa usput provjere da li su muževi još uvijek na sigurnom). Nastavi li zvoniti samo još minutu, svi će pokojnici izaći na svježi zrak urlajući : "Daj nam da počivamo u miru, mamu ti ..... (ajde dobro neću psovat)! I sama, napola živa, ležim na postelji i nekako im brojim sve po spisku. Župniku i bakicama. Što da radim? Ustanem, nema šanse zaspati nakon ovakve gestapovske torture. Koda bi mi čavle zabijali posred čela! Kuham kavu i zijevam. A i to ne zadugo. Taman primam šalicu u ruke i doživim novi šok! 7.10. Pred kuću prileti kombi lokalne pekare. S dobrom starom, baš za moj glazbeni ukus pisanom muzikom ansamlba Avsenik (možda je bio i Lojze Slak, razlike drastične). Mislim, da mi netko sa zapadne strane Šengena na zamjeri što kao južnjakinja serem po harmoniki. U sedam i deset u subotu ujutro,zatukla bi i toliko obožavanog Johnnyja Deppa, koji bi pod mojim prozorom na gitari odsvirao kakvu samo za moju dušu. Ipak stara narodna poslovica lijepo kaže : Pusti kojota dok mota. Sori, ovo je bilo samo za provjeru da li murija ima vremena pratiti baš sve blogove ili ih zanimaju samo kraljevi. Poslovica ipak kaže : Pusti lava (ili bilo koju drugu beštiju sa kandžama) dok spava. Tek sada u potpunosti razumijem mojeg prijatelja, koji živi u bloku i ispijajući jutarnju kavu znao bi komentirati kako nikada u životu ne bi volio imati kuću na selu. Jer te u četiri ujutro probudi pijetao (susjedi su, na moju veliku radost, strašnoga pevca skratili za glavu...eto,čak i te strašne N1H1 i slične kombinacije brojka i slova kojima nas straše imaju svoje dobre strane), oko šest začuješ traktor, u sedam crkvena zvona, na što se naveže susjed koji počne kositi travu na dvorištu! I dok psi laju, moj prijatelj pakira kofere, grli i ljubi punicu i tasta te šiba doma. Nazad u dobri stari prljavi i bučni grad, bez susjedoveg psa, koji laje na mjesec po cijele noći.
No, da se vratim priči od sinoć, koja mi je potpuno sjebala koncepciju bloga i nicka, te sada u miru, koji je ipak nastupio nakon što je kombi prodao vse žemljice (ne kupim iz principa, radije žvačem pljesnivi tost od prekjučer) razmišljam kako dalje. Znate već dobro da sam životni moto malo posudila od Mirka S. Zlikowskog, bolje znanega kao kojota iz crtića o Ptici Trkačici (Road Runner), a vrlo je jednostavan : "Uloviti pticu trkačicu!". Cijeloga života, no ok, od prvog crtića tog genijalca/optimista s greškom, kojeg sam pogledala na televiziji, razmišljam o organizaciji potpisivanja peticije za potporu u ostvarenju njegovog životnog cilja. Koliko je samo planova A, B, C in D već do u najmanje detalje izradio u svojoj špilji, a da nikada prokletoj ptici nije uspio staviti ni zrno soli na rep. I onda, petak navečer, šok, kada smo Čipi i ja izguglala ovo:
Sad se pitam samo jedno. A to je to? Loviš pticu, uspiješ u nakani, spečeš i pojedeš. Hm. I što će biti sutra? Nekako brijem da će mu biti jako žao. Iako mi je osobna blesava ptica bila strašno antipatična zbog svojeg uvijek i baš uvijek pobjedničkog štiha, sada sam u samo par sekundi skontala da je životni cilj Mirka S. Zlikowskog s ostvarenjem najveće želje postao jebeno dosadan. Od danas (nakon gruntanja u maniri spomenutog već lika) dajem časnu pionirsku riječ da ću "Uloviti pticu trkačicu" brisati iz svog života. Promjena nije drastična, jednostavno ću izbrisati jedno jedino slovo, te tako promijeniti smisao života i dati mu onu raznolikost i dinamiku, koja je neophodna da ujutro vidimo smisla ustati iz kreveta. Also, dakle, od danes me tražite pod šifrom : "LOVITI PTICU TRKAČICU!". Pa ako je nikada ne ulovim, zaboli me. Neka prokleta beštija živi. A svijet će opet bit "tako lijep, ovde potok, ondje cvijet" kao što je bio i jučer!
P.S. Jebeš život, ajmo na pivo i cry babies-e. Bee-beeeeeeeeeeeeep!!! |
- 14:30 - Komentari (15) - Isprintaj - #
četvrtak, 10.09.2009.
Uvrnuta lektira za osnovnu školu by Coyote (1.dio - Snježna kraljica)
|
Nekako lani u ovo doba godine (mjesec gore-dolje) napisala sam prvu u nizu naopakih bajki, onu o Snjeguljici, gledano iz perspektive jednog od najomraženijih bajkovitih likova svih vremena. Zanimalo me što o toj bajci misli maćeha. Po godinama, problemima i dilemama sigurno mi je ta teta u krizi srednjih godina bliža od tamo neke male sponzorušice blijeda lica i kose crne kao ebanovina. Ideja nije bila moja, izašla je iz pera, bolje rečeno iz tipkovnice moje blogerske, a bogami i frendice iz RL, koja se javlja sa mjesta na koje uskoro odlazi jedna druga svim mojim čitateljima znana blogerica. I nju poznam. Evo, tek toliko da se pohvalim.  Dakle, zuzzu je kao temu "prostog spisa" iliti neke vrste paralelnog slaloma, kad se više blogera dogovori istovremeno objaviti post na zadanu temu zadala prikaz bajke iz usta nekog od (glavnih) sporednih likova. Tada sam si dala za zadatak napisati uvrnute verzije svih poznatih bajki i počela nešto čačkati po Mačku bez čizama. Nije ispalo dobro kao maćehina priča, pa sam sve skupa bacila u zapećak, Mačka izbrisala i više se ni ne sjećam kako je izgubio modne dodatke na nogama. Onda je jedan drugi Mačak objavio knjigu. Ukrao mi ideju. Sto posto mu administrator bloga osobni, da ne kažem intimni prijatelj. No, ko jebe Mačka? Jel to ikoga zanima? Mene definitivno ne. Istina, neka budala kod mene na blogu uporno traži "jebanje sa psom". Nisam doduše isprobavala guglati da vidim kako nabasa baš na mene sa svojom pretragom, no poručila sam mu na fejsu, a i ovdje ponavljam, nek bolje pita svoju mamu. Ona bi znala odgovor na to pitanje. Vratimo se bajkama. Evo, jučer ubijam dosadu na fejsu i upade mi u oko post jedne od frendica. Majko mila, koliko ja imam frendova. Internet je razvukao pojam prijateljstva kao što crna rupa u svemiru razvlači onoga tko u nju upadne. No, s tom se frendicom i družim, istina, dugo se nismo vidjele, no planiramo zaružiti uskoro na koncertu Cry babiesa u Saxu, u subotu 19.rujna. Dobra zabava za male pare. Pa se vidimo!
Da se vratim bajkama. Frendica je jučer pokrenula raspravu o bajci o Snježnoj kraljici. Ono, kao, Kaya je ugrabila Snježna kraljica, srce mu se pretvorilo u led, Gerda ga je otišla tražiti...I kako je to sve završilo i što je uopće smisao te bajke željela se prisjetiti. I Coyote napiše nešto u stilu kratkog opisa literarnog djela (lektira za osnovnu školu). Zekam, nisam tamo to napisala, sinulo mi kasnije, dakle: Zločesti čarobnjak napravio je zrcalo u kojem su se vidjele sve greške i mane na ljudima. Razbio ga u tisuće komada, te krhotine razbacao po svijetu. Onaj kome je dio ogledala pao u oko, vidio je u svima samo najružnije osobine. Oni pak (ne)sretnici kojima se krhotina zarila u srce, postali su hladni i bezosjećajni. Srce im se pretvorilo u ogroman komad leda. Kayu se dogodilo oboje i onako hladnog i kritizerski raspoloženog očarala ga je jedino još hladnija i bezosjećajnija Snježna kraljica, frustrirana teta u teškoj krizi srednjih godina (valjda ju je otkantao Djed Mraz zbog mladjeg komada čvršćih sisa), te ga odvela daleko od male neiskvarene Gerde, prijateljice iz bezbrižnog djetinjstva (šaka suza, vrića smija, ča je život vengo fantažija). Gerda, mala glupačica, kakve znaju biti samo zatreskane žene bez obzira na dob, umjesto da nadje svog Prdeljaka (Bernija E., nogometaša nekog kluba koji igra u Ligi prvaka, tenisača) krenula je skoro pa bosonoga tražiti svojeg izgubljenog Kaya po svijetu. Usput joj se nadogadjalo svakojakih pizdarija (izmedju ostalog, fakat je izgubila cipele negdje po putu) no kako to u bajkama, sapunicama i romantičnim filmovima svih žanrova biva, ljubav pobjedjuje i najveće nedaće (kredit na 35 godina, (ne)dozvoljeno prekoračenja na tekućem računu, računi komunalnih usluga, doplata godišnjeg poreza na dohodak, troškovi registracije i osiguranja itd.) i Gerda uspijeva negdje na sjevernom polu pronaći svog ljubljenog Kaya, kako u ledenom dvorcu Snježne tete pokušava iz komadića leda (a čega drugog??!!!) sastaviti riječ VJEČNOST.
Vidjevši ga onako smrznutog, Gerda mu zapjeva neku srcedrapajuću pjesmicu tipa "Srce nije kamen" koji su skupa skidali sa neta, na što Kay zaplače (a kako i ne bi) i sa suzama mu iz oka ispade onaj prvi zajebani komad ogledala. Sav začudjen prepozna Gerdu. E, sad se ova rasplačipizdi u njegovom zagrljaju, pa mu njene suze otope led u srcu. Što je na sve to skupa rekla Snježna kraljica, više se ne sjećam, vjerojatno je svratila odmah na neki internetni portal te u profil upisala "tražim mladju osobu za avanturu". Možda se i pravila fina gospodja, pa je napisala naizgled nedužno "volim upoznavati nove ljude, šifra MILF). Ali, vrlo važno tko jebe Snježnu kraljicu (nek joj pjesme piše). Gerda i Kay odlaze držeći se za rukice, te se putujući doma pomatore, pobenave i na kraju se ožene. Od tog dana, odlazili su na posao, rintali za male pare do pet, šest navečer, a nakon posla jebali jedan drugoga u glavu iz dana u dan, a mnogobrojna dječurlija pomagala im je u tome svim silama. Sve dok nisu umrli. A ako ima raja i pakla, gnjave jedan drugoga i dan danas. Ovu je verziju napisala Kay-eva polovica. Zajebana, nadrkana, pesimistična i kronično neromantična. Čiji je moto : nije sve u ljubavi, ima nešto i u lovi. I mrzi Valentinovo. Gerdina polovica ipak se usudi sramežljivo nadati da je all we need is love. I da "Roko nije jema ništa, Cicibela još i manje, ali ljubav sve izliči..." A kad Gerda zatvori oči, učini joj se na moment da je "otiša u nekon ludom snu i tada na moment i on vidija nju..."
|
- 22:34 - Komentari (7) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Književne anegdote Daniila Harmsa: Jednom se Gogolj preobukao u Puškina, došao Puškinu i pozvonio. Puškin mu je otvorio vrata i povikao: - Vidi, Arina Rodionova, ja sam došao!" Sjedi tako Puškin kod kuće i razmišlja: - Dobro, ja sam, dakle, genij. Gogolj je takodjer genij, a i Dostojevski je, pokoj mu duši, genij. Pa kako će se, bogamu, sve to završiti?! Tu se sve i završilo. 25.10.2023. 01:40 I mene prava muka hvata zbog vječitih ljubavnica koje prije no što skaču na svaki kurac koji im se nadje na putu, ne odbroje barem do tri. (nepoznata blogerica u prolazu). |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||