...AVE TEBI, LEGIJO JUDEJSKA!...50
|
Kada je minula ponoć i zapuhao oštri vjetar s Libanonskih gora, svi su se već pomalo razilazili odlazeći na spavanje. Lemuel je poveo Savla iz Tarza u njegovu sobu, Lehi je otišao u svoju, samo su dvije sjene neprimjetno šmugnule. To je Hamat vodila Strahimira Oreba na obalu rijeke Jordan. Lehi je zaspao na svom starom ležaju odmah budući da je bio umoran od puta, a nakon što ga je savladao onaj glas, bio je i duševno slomljen, tako da je jedva koračao prema sobi. Od umora se nije stigao ni razodjenuti, već mu je odjeću svukla Hatila i pokrila ga vunenim pokrivačem stavivši mu pod glavu jastuk napunjen guščjim pahuljicama perja. Na obali rijeke Jordan stajaše dvoje ljudi, dva svijeta; svijet Istoka, ljepote kakva se samo na Istoku rađa, i svijet Zapada, kršni junak crne kose rođen ispod sunčane strane planine koje sovu Alpe. Poput mrgodnih bora na čelu nabire se gorje koje Europljani zovu Alpe. Ni dašak vjetra sa Jadranskog mora ne prodire u Srednju Europu, jer Alpe stoje poput nekog štita. Sasvim polako primicali su se jedno drugome kao da su gospodari polaganosti, no kad im se usne spojiše, bio je to sudar kaosa sa zemljom; kada im se udovi isprepletoše na obali rijeke Jordan, bilo je to poput zemljotresa. Vodili su ljubav na obali rijeke koja je tiho tekla prema Slanom moru odnoseći sobom ljubavne uzdahe lijepe Hamat i Strahimira Oreba. On je ljubio tu ženu sa Istoka tako kako nikada nitko nije ljubio, a ona mu je ljubav uzvraćala poput vulkana koji svoju lavu presipa, poput silovitog juriša rimske konjice. Probudio se ljubavni žar lijepe Hamat po prvi put grleći pravoga muškarca koji je njezinu utrobu ispunio vrelinom, a usne joj prekrio poljupcima slađim od Lemuelovog meda. Nije imala osjećaj da čini preljub; osjećala je pravu, istinsku ljubav i zbog toga se nije osjećala kriva; smatrala je da joj je to nagrada od samoga Boga za sve njezine patnje. Mjesec se ogledao u bistroj vodi rijeke Jordan svijetleći ljubavnicima, čija je odjeća bila žalosna gomila, poderana od silne strasti koja ih je na tren obuzela. - Ljubavi moja, dični Strahimire, za ovaj sam trenutak živjela i ako me sada zaspu kamenjem, neću se ni pokušati opravdavati. Moja ljubav prema tebi je kao rijeka Jordan. Možeš me odbaciti kad god poželiš, ali žudnja će uvijek moje srce tjerati u tvoju blizinu. Gospodarit ćeš mojim tijelom i mojim imetkom. Vidiš i sam da je moj sin Lehi još uvijek dijete, a rodila sam ga s nepunih šesnaest godina. |
