...AVE TEBI, LEGIJO JUDEJSKA!...34
|
Iz tog razmišljanja trgne ga jaki glas Strahimira Oreba koji mu je prilazio smijući se. - Jesi li živ, junače? - zareži kršni Ilir i od ganuća stane grliti prijatelja. Lehi Manuel je bio začuđen što prijatelja vidi živoga, s nekoliko krvavih ogrebotina, ali bez pletenice koju mu je sirijski mač odsjekao do same lubanje. - Kao što vidiš, živ sam, a slava Rimljana i bez mene se pronosi. Zaostali smo za rimskom vojskom pa ni sam ne znam što mi je činiti? Za tri dana možemo prijeći Galileju poprijeko i stići do Bet-Šemeša na obalu Galilejskog jezera, a potom uz rijeku Jordan imamo dva dana do gradića Pela. Naše imanje je s druge strane rijeke Jordan, sa one njezine plodne strane. Moj otac često putuje u Pela na svom magarcu kako bi u hramu prinio žrtvu Bogu Abrahamovu, ali moj otac nije levit, pa do njegove svećeničke službe mnogi ne drže, čak ni on sam, a svećenik je samo zato što je obrazovan. Strahimire, prijatelju, da ti samo zanš kako moje srce čezne za zavičajem! - Znam, luda glavo, i zato sam zatražio od zapovjednika tri mjeseca oslobađanja od vojničke službe. Aurelije se odmah složio s mojim prijedlogom, ali svojim životom jamčim da ću za tri mjeseca s tobom biti u Jeruzalemu. - Velikodušan si, Strahimire, a dokle će rimska vojska progoniti Parćane, Hetite i sav ostali ološ s Istoka? - Do gore Hermon, do same granice sa Sirijom, onda će se preko Libanona vratiti do Sarfata na obali Fenicije. Morskim putem prevesti će vojsku dalje do Jope, a od Jope usiljenim maršom preko Gibeona do Jeruzalema. To je stari karavanski put kojim smo mnogo puta prolazili. U podnožju Efrajimove gore Rimljani imaju veliki logor kod grada Mispe i sa tog mjesta imaju najbolju kontrolu nad cijelim područjem od Slane doline do Dekapolisa. Cijelu pokrajinu Pereju imaju kao na dlanu, a jedan logor imaju i u Filipovoj Cezareji. Kažu da je Golanska visoravan opasan predio. U klancima Libanonskih gora ima ološa svake vrste i tu je najjeftiniji život rimskog vojnika u cijelom rimskom carstvu. - Za jednog Ilira iz divljeg plemena Greb, sasvim si dobro upućen u politiku. Još će te Rimljani ubiti i na grobu napisati: "Umro je, jer je previše znao". - Deset godina marširam Judejom, pa da i nisam obrazovan morao bih nešto naučiti, a u rimskoj vojsci najvažnije je da naučiš kako preživjeti. Treba sve mlade, željne slave i junaštva, pustiti da im neprijatelj prospe utrobu, pa tek kada budu rukama pridržavali svoja crijeva, shvatit će kako je vojnička slava kratkoga daha. Rimljani su svojom krvlju obojili plodno tlo i pustinjski pijesak, a ja se borim samo kad sam prisiljen braniti vlastiti život. Da bih sestri Tamari mogao predati narukvicu, ne smijem uludo poginuti. - Pamteno govoriš, Strahimire, nego da mi put u moj zavičaj odložimo do poslijepodneva, jer sunčeva pripeka je nesnosna. - Ne, Marcijane Jula, prvo ćemo potražiti tvoje kamenčiće, a tek onda krenuti na put. - O, ludi čovječe, zar da među mrtvacima tražim nekakvo bezvrijedno kamenje? Traži ako želiš, a ja se idem skloniti sa ove pripeke. - Ti napravi kako hoćeš, ja idem potražiti kamenje. - Strahimire, zar ne vidiš da se sjene produljuju, prestani prevrtati te mrtvace. Tko će u pustinjskom pijesku naći kamenčiće? I tako su tog ljetnog dana dva prijatelja krenula na dugi put. Nakon cijele noći hodanja stigli su u mjesto Kabul gdje potražiše smještaj u jednoj gostionici. Tu su se dva dana i dvije noći odmarali. Dok bi jedan spavao, drugi je bdio nad njegovim životom, jer im je kraj bio nepoznat, a u gostionicu su često svraćali razbojnici. Trećega dana ujutro kupiše dva konja od vođe jedne karavane, osedlaše ih, opskrbiše se hranom za put i još za jutarnjeg hlada krenu prema jugoistoku. Pokrajina Galileja pružala se pred njima sa svojim zelenim brežuljcima poput zelenog mora na kojem su se digli veliki valovi. - Marcijane Jula, ti si sretan čovjek, a tvoja sreća je u tome što si rođen u kraju do kojeg nijedna vlast nije doprla svojom grabežljivom rukom. Kome ti uopće plaćaš porez, koja glava je iznad tvoje glave, čiji si ti, zapravo, podanik? |
