...AVE TEBI, LEGIJO JUDEJSKA!...32
PUT U ZAVIČAJLehi Manuel, junak dana, sjedio je kao oduzet na goloj zemlji oslonjen na Strahimirov mač, dok se bitka udaljavala od tog mjesta prema sjeveru zemlje Fenicije. Rimljani će protjerati Asirce možda i dalje od Kane i Kadeša; možda će ih tjerati i do Bet-Rehobe, u samo podnožje Libanonskih gora, do Hermona gdje je granica sa Sirijom. - Odvažiše se Asirci na veliki poduhvat - pomisli Lehi Manuel koji je i sam dolazio iz gorovitog kraja. Gradovi Pela, Jabeš i Tišbe smjestili su se u blizini rijeke Jordan, čudesne rijeke koja je u svom gornjem toku brza i bistra, dok na samom ušću kod Gilgala, Jordanom mogu ploviti i manji brodovi. Dvadeset metara duge lađe od dasaka premazanim paklinom, klizile su kroz bistru vodu sve do Hogle, gdje se sveta rijeka Jordan slijeva u Slano more, koje u sebi nema života pa ga zovu Mrtvo more. Dalje karavanski put vodi preko sjevernog dijela Judejske pustinje prema Jeruzalemu. - S mojim ostarjelim ocem uvijek sam putovao uz rijeku Jordan ili smo plovili po rijeci, a vraćali bismo se kroz polupustinjski kraj po samom rubu pustinje. Prve bismo noći stigli u Šilo, drugoga dana do Turse, trećeg do Abela, a onda bih na svom licu već osjećao suhi vjetrić moga zavičaja, koji je puhao s Libanonskih planina, dok bi sa gore Karmel uvijek puhao vjetar koji nam je donosio kišu. Za vedroga dana vidjeli bi se vrhovi gore Karmel na koju bi Lemuel pokazivao prstom svojim pčelama u kom pravcu trebaju letjeti. No, pčele su zujale ne mareći za želje svoga gospodara. Sve oči uvijek su bile uprte u goru Karmel. U njenom je pravcu gledao i kralj David, jer u gori su bili vukovi i planinski lavovi. Ilija Tišbijac, poznati prorok, hodao je brežuljcima gore Karmel skrivajući se od bijesa staroga kralja Joaba i libanonske princeze Izabele, koja je sa sobom donijela Baala kao vrhovno božanstvo. Još se u mom kraju pričaju legende o hrabrom ratniku Iliji Tišbijcu, kojeg su držali velikim prorokom; još se i danas održavaju pastirske igre slaveći junaka Iliju koji se nije odvajao od svojega mača i šofara optočenog zlatom. Ljudi govore da su Libanonske gore odjekivale kada bi Tišbijac zatulio u svoj šofar koji je imao jači zvuk od Jerihonske trube. Cijeli svoj život verao se po gorama i borio za slobodu svoga naroda, a da nikada nije čovjeka ubio iz zasjede niti ga opljačkao. |
