...AVE TEBI, LEGIJO JUDEJSKA!...23
nasred sirijskog tabora stvori pijavica koja je bojna kola zajedno s ljudima dizala u zrak.Vidjevši čudo pred svojim očima, Rimljanima se višestruko pojačala hrabrost i snaga. Borili su se kao pustinjski lavovi, pa je asirska vojska morala uzmaknuti. Između dviju vojski stvorio se vrtlog koji podizaše prašinu visoko tako da se na trenutak nisu mogle vidjeti. U rimskim redovima bilo je oko stotinu mrtvih ljudi i barem triput toliko ranjenih, dok je cijela asirska vojska bila u potpunom metežu. Smirilo se sve odjednom kao što je i počelo. Zapadni vjetar raznese prašinu prema Libanonu, pa se opet vidjelo more nepregledne vojske koja je sređivala svoje redove postavljajući ih u borbeni poredak. Iza rimske vojske diže se velika graja, jer uz obalu su pristajali brodovi iz kojih su izlazili rimski vojnici u potpunom neredu penjući se na brežuljak. Kao što lava kulja iz vulkana, tako su pristizali Rimljani, i to najuvježbanije čete, sve sami oklopnici na čijim su se tijelima presijavali oklopi od kože i mjedi. U rukama su držali sjajne štitove i kratke rimske mačeve oštrica dugih dva lakta. Asirci nisu više tako oholo gledali na Rimljane, već su stajali kao ukopani. Kad se svi Rimljani svrstaše u bojni poredak, zavlada strahoviti tajac, čak ni ranjenici nisu zapomagali. I Lehi Manuel je bio lako ranjen. Asirska strelica ostavila mu je krvavi trag po površini desne ruke od lakta do zapešća, imao je dvije-tri ogrebotine na čelu i licu od udaraca, ali on nije mario za ta sitna krvarenja, već je sa sebe stresao prašinu pljuvajući i trljajući crvene oči od uzvitlane prašine. - Jesi li živ, Marcijane Jula? - upita ga Strahimir. - Kad sam ja ubio svog prvog neprijatelja, ispovraćao sam dušu pri pogledu na rasuta crijeva jednog Hetita koji se pred mojim očima grčio umirući. - Kao što vidiš, Strahimire, meni nije dor povraćanja, ali primjećujem da je moje djetinjstvo završeno i to baš na ovoj vrleti gdje ni trava ne raste. U mojoj dolini bilo je obilje trave i bistre vode potoka. Što mi bi da napustim očev dom i da ražalostim srce staroga roditelja stupajući u rimsku službu? - Marcijane Jula, što si ti to bacio pred asirsku vojsku da se podigla takva prašina? Ja sam te pijavice viđao na moru, ali na ovakvoj vrleti da se odjednom stvori vrtlog, to ne može dokučiti moj um. - Ništa, Strahimire, ništa više do najmanjeg od trinaest kamenova koje nosim u kožnoj kesi. To su kamenčići mojega djetinjstva, a kamenčići pokupljeni sa jeruzalemskih ulica i trgova u jedno rano poslijepodne po lijepom vremenu, ne može biti začarano kamenje. Moj djed Nefi Jalmari Salomon može iz praha zemaljskog stvoriti vojsku skakavaca da opustoši sva polja izraelska, može prizivati duhove i demone, ima mnogostruke sposobnosti i mislio je da ću ja nastaviti njegovim stopama. Kao dijete nosio sam njegovo ime dok me jednoga dana nisu prekrstili, no duga je to priča. |
