...AVE TEBI, LEGIJO JUDEJSKA!...20
A tek znanje ljudsko, koja je to zabluda!Nagomilano znanje krivih uvjerenja daje ritam ljudskome stvoru; određuje mu društveni položaj. Kad srce stane istog trena trne sve ljudsko znanje, gasi se svjetlost spoznaje i saznanje, gase se uspomene, prošlo vrijeme postaje bljutavo poput smrdljive bare nad kojom leži izmaglica smrti. No, kod čovjeka san je ipak najčudesniji. San prožima ljudsko biće kao što spužva upija vodu. Slike vremena prolaze kroz čovjeka; mrtvi odjedanput ožive u ljudskom snu, cvijeće procvate čudesnim bojama, a može niknuti sa golih zidova; stvarnost je izbrisana kao da je nikada nije ni bilo. A onda vraćanje u stvarnost. Trpki okus u ustima nakon sna, težina trepavica koje trepere iznad očiju podrhtavajući kao jasikin list, udovi se žele protegnuti, zijevanjem se čovjek vraća u stvarnost, a samo protezanje i zijevanje više spada u san nego u stvarnost. A tek strah! Kakav je to osjećaj! Kakva je to korovom zarasla staza koju je sam Satana ucrtao do ljudskog srca: strah pred smrću, strah pred neminovnošću, strah pred tegobama starosti, strah od elemenata. No, kada mine strah onda je ljudsko srce slobodno; čovjek tada može poletjeti bez krila, jer čovjek oslobođen tjeskobe - slobodan je čovjek. Ne zna jadni ljudski stvor da su vrata smrti sačinjena od straha ljudskoga; da je dolina smrti satkana od tjeskobe. I šta onda čovjeku preostaje, već da se sabije u krdo; ljudsko krdo s najhrabrijim predvodnikom. Kad se stvori ljudsko krdo, tada se kuju mačevi, rastapaju se zvona za ubojite kugle od tuča i željeza. No, kada mine vrijeme tjeskobe i straha, kad se plamen rata digne visoko nebu pod oblake nošen na kricima umirućih, tada se poljska trava zazeleni nagnojena ljudskim tjelesima. Najmudriji onda iz krda predloži da se mačevi pretale u plugove, a tučane kugle u zvona. Dojučerašnji neprijatelji sklapaju savez; nastaje mir koji traje sve dok se ne zaboravi rat. A onda sve ispočetka; jauci, suze, patnja, nestašica hrane, umiranje od zaraznih bolesti. O, Gamalijele, Gamalijele, kako je tužno biti čovjek! |
