MILENA, GENERACIJO
 Prošla su ona lijepa vremena kad su Beatlesi sebi mogli dopustiti luksuz i ostaviti englesku kraljicu na listi čekanja, zato što su kraljevi već pomalo izumirali kao dinosauri, ali su zato radnička djeca postajala slavna sve u šesnaest. Onda su i mladi Ameri pokazali figu svojim buržosima; čak i u vlastitoj obitelji. Odbili su služiti domovini, navukli na sebe neke stare prnje iz kućne radinosti, a u kosu zataknuli obavezni cvijet. To ludilo je nazvano Hipi-pokret. Ti otkačeni klinci bili su djeca cvijeća i čekali su svoje vrijeme Aquarijusa pjevušeći arije iz mjuzikla «Kosa». Za to vrijeme mi smo na Balkanu čuvali jedni druge kao zjenicu oka, tu i tamo bi metnuli kakav cvijet u kosu, a u džepu smo i dalje držali figu. Ošišali se hipici, ostarjeli Beatlesi ; jedni su sišli u grob, a drugi postali sređeni obiteljski ljudi. Ne prepiru se više s kraljicom i ne odbijaju Legiju časti. I tako ništa novo na Zapadu, rekao bi književnik koji u prezimenu nosi žensko ime. Ali su sada sve oči uprte u Balkan. Početkom devedesetih dvadesetog stoljeća, počeli smo opet s pjevanjem i pucanjem prangijama i mužarima. I dok je Europa plesala svoj valcer «Na lijepom, plavom Dunavu», mi smo porušili sve mostove; čak i one koji su odolijevali i zubu vremena. Deset godina poslije Orvelove '84. u Pajcek-cityju osvanulo je ono što se više ne zove parola nego grafit. Na željezničkoj stanici, koja se sada zove kolodvor, velikim crnim slovima neka je zaljubljena duša napisala: «Milena, ne mogu bez tebe, nazvat ću te sutra». Amerima je, eto, prošla baba s kolačima u vezi Hipi-pokreta, a upravo ovog trena kolači se dijele u Pajcek-cityju. Zato dođite na feštu i na zaboravite staviti cvijet u kosu. Nije čak obavezna ni brnjica na nosu, već samo rinčica na uhu. |
