RAZGOVOR SA SOKRATOM
Ne može čovjek ostati isti ako razgovara sa sjenom filozofa kojega poznaje cijeli svijet a rodio se na brdovitom Balkanu u državi Grčkoj. Lakše je s vragom saditi tikve nego razgovarati s filozofom, jer niti on dobro govori hrvatski, a niti ja pretjerano dobro starogrčki. Mnogo je lakše bilo razgovarati s duhom Hamletovog oca, sa starim Homerom koji je na jedno oko bio slijep od rođenja, a na drugo su ga htjeli oslijepiti Grci da bi ljepše opisao makljažu ispod Troje gdje se pokrenula cijela grčka vojska radi malo kurvanja lijepe Jelene. Sokrat je bio točan, ćelav i prokleto pametan, kao da razgovaram s brigadnim generalom hrvatske vojske koji se od konduktera prometnuo u generala, pa mi sad tupi o domoljublju, rodoljublju i ostalim neshvatljivim stvarima sašivenim po zadnjoj modi od materijala koji se zove državni suverenitet. Starom se nije dopalo što sam na sastanak došao ogrnut plahtom koju sam zakopčao sa zihericom, prigovorio mi je zašto nisam upotrijebio rimsku fibulu, kao da to možeš kupiti u prvom dućanu. Smetale su ga i moje gaće sa florijalnim motivima iako se ispod plahte nisu uopće vidjele. Smetao ga i traktorist Jura koji je orao svoju njivu, kao da sam se mogao s filozofom sresti na Trgu bana Jelačića, a ne u dumovečkom polju. Staro gunđalo mi nije uopće htio odgovoriti izravno, zato što se onako blentavo otrovao kad je mogao dati petama vjetra, kao, to se mene ne tiče, to je njegov privatni život. Ali je od mene tražio, stari zabušant, da do kraja upoznam samoga sebe. Kao da je to moguće! Moja okolina ne čita moje knjige, već mene, pa se čovjek ne može nikada sasvim upoznati kad drugi toliko rovare po tebi. Nije mu uopće bilo jasno čemu služi Internet i kakve se to budale služe strojevima koji umjesto njih misle. Tek na kraju smo se složili oko demokracije, da je to najuspješnija grčka izmišljotina. |
