O Ireni Lukšić i ediciji "Na tragu klasika"

Teško je, nemoguće je prihvatiti činjenicu da više nema Irene Lukšić...

No, jedini dostojan način da se oprostimo od nje je da se osvrnemo na njezin rad...

Zato bih iznio neka razmišljanja o njezinoj ediciji "Na tragu klasika" koju bez imalo zadrške smatram najboljom i najvažnijom književnom edicijom koju smo ikad imali.

Jer, dok su velika većina knjiga na policama naših knjižara tek tržišni proizvodi, svaka knjiga edicije Na tragu klasika je umjetničko djelo, visoke razine kvalitete u svim segmentima.

Povukao sam već u prethodnom postu paralelu sa Zlatkom Crnkovićem ali bih to nadopunio i rekao da Ireninu ediciju smatram važnijom, boljom i hrabrijom od slavne edicije "Hit" koju je uređivao Crnković.
Edicija "Hit" iznimno je važna i jako kvalitetna, otvorila nam je oči u nepoznate svjetove i formirala nam ukus, ali je to činila u za knjigu puno povoljnija vremena; naslovi te edicije prodavali su se diljem Jugoslavije u desecima tisuća primjeraka ali i unatoč odličnoj prođi Crnković je ipak pazio da u njoj budu i komercijalni, širokoj publici prijemčivi naslovi ne uvijek vrhunske kvalitete. Naravno, u to vrijeme i to je bilo važno, zbog popularizacije čitanja, ali Irenina edicija kvalitetom nadmašuje Crnkovićevu ediciju "Hit" i u njoj je naprosto nemoguće naći knjigu koja ne zaslužuje čitanje.

Irenina edicija "Na tragu klasika" nastajala je u za knjigu i izdavaštvo puno teže doba, u doba kad je već prodajna tiraža od tisuću primjeraka veliki uspjeh, a zatvaranje financijske konstrukcije pojedine knjige izrazito teško. No i unatoč tome Irena je ustrajavala objavljivati isključivo djela najviše razine kvalitete, bez imalo kalkuliranja o prodajnom potencijalu tih naslova. Pritom je jako pazila na kvalitetu prijevoda angažiravši redovito i isključivo iskusne, vrhunske prevodioce. U suradnji s Disputom pazila je na kvalitetu svih segmenata, kvalitetu papira i tiska, uveza i dizajna, svaku naslovnicu oplemenivši umjetničkom fotografijom Stanka Abadžića, a ono što tu ediciju izdvaja od svih ostalih je stručni pogovor - danas kad postoji cijeli niz izdavača koji čak ni "bilješku o autoru" ne uvrštavaju u svoja izdanja, svaka od više od 140 knjiga Irenine edicije sadrži stručni pogovor, koji su najčešće pisali prevodioci te knjige i u njemu analizirali to djelo ali i predstavljali autora i njegov ukupan opus, što je izrazito bitno s obzirom da se u najvećem broju slučajeva radilo o piscima i spisateljicama čija nijedna knjiga dotad još nije bila prevedena na hrvatski, a ti autori spadaju među najbolje pisce svojih zemalja.

Iako su najviše zastupljeni istočnoeuropski autori, tom edicijom Irena Lukšić je zapravo zaokružila čitav globus (ali i obuhvatila 100-godišnji vremenski raspon) i popunila jako velike praznine u domaćoj recepciji strane književnosti. Bez Irenine edicije "Na tragu klasika" vrlo brojni, iznimno značajni strani autori ostali bi nam nepoznati.

Osim Ireni Lukšić, za to trebamo zahvaliti i Josipu Panduriću, vlasniku i uredniku izdavačke kuće Disput u suradnji s kojom je Hrvatsko filološko društvo čija je Irena bila urednica, objavljivalo te knjige.
Na kraju ostaje želja i nada da Irenin prerani odlazak ipak neće značiti i gašenje edicije "Na tragu klasika", najbolje književne edicije koju je Hrvatska ikad imala.
(A s obzirom da je kvalitetu uredničkog rada Irene Lukšić nemoguće dostići, savjetovao bih Josipu Panduriću da nekoliko prevodioca s kojima je Irena surađivala angažira kao urednike, i svaki od njih da bude zadužen za pojedinu zemlju).

P.S.
U sinoćnjem "Dnevniku", tzv.središnjoj informativnoj emisiji HTV-a, nije bilo ni riječi o Ireni Lukšić!
SRAMOTA!
SRAMOTA!!
SRAMOTA!!!