NOVO: Ruben Dario "Plava ptica i druge priče" (Hrvatsko filološko društvo i Disput, 2018.)

Rubén Darío
PLAVA PTICA I DRUGE PRIČE
Izabrao i sa španjolskoga preveo Matija Janeš
izd. Hrvatsko filološko društvo i Disput
/208 str., 12,5 x 20 cm, tvrdi uvez, 2018/
Knjižarska cijena: 100,00 kn

Riječ izdavača

Zašto nikaragvanska predaja kaže da u loncu s ćuftama ostaje samo sos? Kakva je veza između jednog santiaškog kaputa i pjesnika Paula Verlainea? Što to svjetluca u utrobi zemlje? Postoje li uistinu nimfe? Kako je zarobljena ptica odletjela u slobodu? Je li hebrejski Zakon mazio zeca? Prema kome to prijeteći pokazuje šjora Nicasia dok gleda u nebo pošto je mrtvački sanduk s tjelešcem njezina unuka već pošao na put nepovrata? Tko je kriv da je Orfej istjeran iz šume? Zašto je gospođica Amelia ostala mala? – odgovore na ta i, jasno, mnoga druga pitanja nudi ova knjiga kratkih priča Rubéna Daríja. Izbor je ovo koji nam velikoga hispanskog pjesnika predstavlja kao ništa manje velikog kratkopričaša. Jedan buran život, život skitnje u potrazi za slikama, život koji stremi prema Parizu, visokom društvu, ali ostaje uvijek bliz marginalcima, cjeloživotna borba duha i tijela u demonstraciji ljudskosti zrcale se u Daríovim pričama. Možemo li uhvatiti pjesnika? Jedan dan penje se brežuljcima Valparaísa loveći ljepotu, a drugi je već u Parizu u zadimljenoj kavani Plombier. Jedan tren stoji pred kapijom raskošne palače, a već drugi usred američke prašume prisustvuje Španjolsko-američkom ratu. Darío sve vrijeme balansira između krajnosti. Njegova je proza često romantična, prepuna boja i slika. No onda nas najednom pogodi prokazana društvena nepravda i pripovjedačeva osjetljivost na socijalno najugroženije kao u pričama "Bala" i "Pjesma o zlatu", tragična sudbina pjesnika u modernom svijetu kao u "Plavoj ptici", leš malenog djeteta kao u "Morbo et umbra"... Žanrovski je teško pojmovno obuhvatiti sve te priče u jednom, ali se barem može pokušati spomenuti, uz poetske i socijalno-egzistencijalističke priče, i one autobiografske, fantastične, pustolovne, okultističke, religijski inspirirane, koje su također dio ove antologije. Priče su to koje često s nekim dubinskim pesimizmom vjerno odražavaju tragičnu sudbinu srednjoameričkog pjesnika.

Rubén Darío rodio se 1867. u Nikaragvi, gdje je i umro 1916. Uz književni bavio se aktivno cijeloga života novinarskim i diplomatskim radom. Već s trinaest godina počinje objavljivati pjesme u lokalnim listovima. Prvu je pjesničku zbirku, Epístolas y poemas (Epistole i pjesme), napisao 1885. te se u njoj već počinje osjećati dah buduće modernističke poetike. Potom odlazi u Čile i započinje buran boemski život koji će ga pratiti do kraja njegovih dana. Ondje će mu 1888. izaći i najslavnija knjiga, prozno-poetska zbirka Azul... (Plavo...). U Španjolskoj pali iskru modernizma, a poslije u New Yorku upoznaje Kubanca Joséa Martíja te čita Poea i Whitmana, koji pak utječu na produbljivanje njegova modernističkog poetskog senzibiliteta. Godine 1893. imenovan je kolumbijskim konzulom u Buenos Airesu. Ondje mu 1896. izlazi pjesnička zbirka, jedna od najpoznatijih, Prosas profanas (Profane proze). Darío već tada oko sebe okuplja mnoge učenike i pretvara se u rodočelnika nove književnosti. Krajem 1898. ponovno odlazi u Španjolsku, kao izvjestitelj buenosaireskih novina La Nación. Njegovi će članci poslije biti objavljeni u knjizi Espańa contemporánea (Suvremena Španjolska, 1901). Godine 1900. napokon se nastanjuje u sanjanome Parizu, gdje će živjeti do 1908. U to doba objavljuje i pjesničko remek-djelo Cantos de Vida y Esperanza (Pjesme života i nade, 1905). Ali pariške su godine i godine Daríove marginalizacije, oskudice i teškog života. Rubén Darío još je za života zaslužio naziv svehispanskoga pjesnika, te ga dijelom svoje nacionalne književnosti danas jednako smatraju Latinoamerikanci i Španjolci. Po mnogima je Darío najutjecajniji hispanski pjesnik 20. stoljeća. Književna ga kritika jednoglasno drži začetnikom hispanskoga književnog modernizma.