Sama autorica, čini se, svoj opus razvija u okvirima dvaju – tematski disparatnih, ali možda imaginativno komplementarnih – projekata, cjelina. Gravitacijski i pasatistički obilježenu dionicu vezuje uz poetske cikluse posvećene Dioklecijanovoj palači. Levitacijski i futurološki potencijal razvija u poetskim prozama sideralne inspiracije, kakve su upravo zastupljene i u Nebeskom ekvatoru. Tu pjesničku zbirku, zasad najnoviju, Gordana Benić smatra trećim dijelom zacrtane pentalogije, okrštene Perpetuum mobile, koja je započela objavljenim knjigama Banalis gloria i Oblik duše, a trebala bi se još nastaviti predviđenim naslovima Bijeli šum i Peta dimenzija.

Motivski repertoar ili verbalno-ikonički asortiman ni u ovoj zbirci nipošto nije reduktivan, skroman. Štoviše, u devet je ciklusa (numerički nimalo indiferentno) okupljena građa golemih spacijalnih raspona i vrlo različite idejno-problemske provenijencije. Naravno da je diktat mašte dominantan i elastičnost povezivanja neophodna, no sastojci proistječu iz sasvim udaljenih i često vrlo proturječnih izvora. U novoj poetici Gordane Benić gotovo ravnopravno (no stoga nužno i pomalo autoironično) stječu se pritoci mistike i znanstvene fantastike, mitologije i astrofizike, arheologije i onirokritike, podjednako lako se prepušta govoru infantilne maštarije kao i specijalističkom jeziku, čak scijentističkom argou
(Tonko Maroević).