Kako baciti svjetlo na najozbiljnije probleme, a istodobno ne izgovoriti nijednu ozbiljnu riječ?
Kako biti fasciniran realnošću suvremenog svijeta, a istodobno umicati svakom realizmu?
Odgovore nudi Praznik beznačajnosti.
Onaj tko poznaje Kunderine prethodne knjige zna da njegova želja da u roman unese tračak "neozbiljnosti" nije nimalo neočekivana. U Besmrtnosti se Goethe i Hemingway tijekom nekoliko poglavlja šeću, čavrljaju i zabavljaju se. U Polaganosti Vera, autorova žena, kaže mužu: "Često si mi govorio da želiš jednog dana napisati roman u kojem ni jedna riječ neće biti ozbiljna... Upozoravam te: pazi, vukovi te očekuju." No umjesto da pripazi, Kundera napokon ostvaruje svoj dugo sanjani estetski san, u romanu koji možemo smatrati sažetkom njegova cjelokupnog djela. Neobičan je to sažetak. Neobičan epilog. Neobičan smijeh nadahnut našim vremenom koje je komično jer smo izgubili sav smisao za humor. Što se još može reći? Ništa! Pročitajte!