P O G O V O R

ŠARM PJESNIKA S OTVORENIM OČIMA U DIJALOGU SA ZBILJOM

Prva zbirka (knjiga) pjesama Zvonimira Grozdića (alias
Zvonko Pelikan) otvara se sa znakovitom i amblematičnom pjesmom
koja poetikološki otkriva njegov izrazito lirski, ali nadasve
neomodernistički rukopis. Riječ je o ljubavnoj pjesmi s alegoričnom
strategijom (postavom) i s vrlo lijepim slikovitim otkrićima: “... Poput
zemlje koja u utrobi krije svoju osvetu ...” Ljubav je, dakle, izlika
ne bi li se žestoko progovorilo o svijetu – u početnoj eksplikaciji
(prvoj strofi) s kolokvijalizacijom lirskog idioma, ali bez raspršene
svijesti o motivskoj građi već usuprot tome s duhovitom tema -
tizacijom, a upravo se s njom propituje vlastita doživljajnost. Takva
će neposrednost posredovati i povećanu komunikativnost koja je,
začudo, ponešto drugačija od njegovih generacijskih suvrsnika i
to zbog spretnog ubacivanja impresivno lirskih elemenata u
bizarne scene, a također se s mnogo žara i zrelosti aplicira pjesnikovo
biće uronjeno u figurativni jezik.
I druga je pjesma upućena “drugome” (ponajčešće je to dijalog
s “voljenom”, odnosno životnim suputnikom), no, bez unjkave
kategorije srca, ponekad nemilosrdno, iako dualitet likova nije
samo naznačen već je uvijek u nekoj funkciji. Primarna pjesnikova
matrica, kao i struktura izraza, bit će slična poeziji 90-tih prošloga
stoljeća jer nam pjesnikova iskustvena perspektiva otkriva povezivanje
prostora poezije, suvremene medijske kulture i mračne
egzistencije. U pjesmi “Muškarci se više ne okreću za mnom” inzistira se na sarkastičnoj humornosti i ironijskoj dramatizaciji, jer,
postupno se pjesnikov lirski govor transformira u govor golih
činjenica. Glavni akter je, naravno, “luzer” jer upravo se iz njegove
pozicije postiže maksimum dojmljivosti pri dehumanizaciji zbilje
(stvarnosti).

(...) U svakom slučaju pjesnik pokušava porušiti sve “naše” statusne simbole jučerašnjice i današnjice, bez anarhoidnih podvala, već s mnogo osjećaja za simetriju između razuma, osjećaja, privatne sfere, egzistencijalne blasfemičnosti i iščašene (ironizacijski
intonirane) društvene mreže. Dakle, nipošto ne možemo
ustvrditi da se ovdje radi o stihovima koji su zašećereni ishitrenim
emocijama. Svaka Pelikanova pjesma je refleksivna pojava i u estetskom
smislu nije prijevara neke ljepotne geste, ali svakako u
sebi sadrži šarm pjesnika s otvorenim očima u dijalogu sa zbiljom
i koji se ne stidi svoje lirske personalnosti (unutrašnjeg monologa).
Nadalje, svoje će propitivanje cyber-prostora (pjesma: “Cyberhondrija”)
locirati kao manijakalno “bildanje” novomedijske
(elektronske) kulture koja je zaista bez istinske (humane) standardizacije
uma. Različiti pak toponimi (Afrika, Amerika, Azija,
Balkan, Prag, Rijeka itd.) te hidronimi (primjerice Balaton i Baj -
kalsko jezero), a zatim i književne reference (J. Sever, L. Ferlinghetti,
Bukowski, A. Nikolaidis) govore u prilog tome kako
pjesnik s lakoćom prekoračuje granice te se nesmetano kreće kroz
prostor i vrijeme, a to ujedno znači da nije urbani pjesnik koji pjeva
samo iz lagodne pozicije vlastita kvarta već je unekoliko intermedijalni
i intertekstualni avanturist.
Treba još jednom konstatirati da ovaj pjesnik zaista vješto
izbjegava fotorealizam, ali i takozvanu nisku jezičnu “higijenu”. Njegovo
pisanje u prvom licu nikada neće dosaditi, jer, takav lirski logocentrizam
tipičan je postmodernistički pristup kojim se autor
koristi da bi subjektu pjesme omogućio realizaciju osebujnog osobnog
glasa. Bit će to opet “tumorsko”“ stresna mjesta prisutna u
tzv. tekućem, funkcionalnom životu, a istodobno i u već rečenom
“on line” životu. Pritom se osjeća potreba za bijegom od otuđenosti
i svih onih koji u “drugome“ vide princip zla, a takav pjesnik kao
što je Grozdić, zaista u tom smislu ne može posegnuti za
slatkorječivim limunadama, novokomponiranim reality showovima
i simpatizirati muško-ženski “trash”, iako, neće izbjegavati svojevrsni
“street show”, a to je u njega nešto posve posebno.
(...) U svakom slučaju u ovo se pjesništvo nije uvukla gnjavaža
gora od dijareje – ono ima privlačnu snagu koja se suvremeno artikulira
bez bijede ponavljanja “naših” uvijek istih fraza, a budući
da pjesnik traga za vlastitim pjesmovnim umom bit će posvema
pravo malo otkriće, kao što će i njegova poezija, vjerujemo i
ubuduće biti rado čitana i slušana.

Sead Begović