S heideggerovskim "bitkom prema smrti" Jendričko se suočava
cervantesovskim ruganjem, parodiranjem, čak i ponekom izravnijom
poetskom invektivom, ali i osebujnim humanizmom koji se osovljuje iz
sućutne spoznaje o ljudskoj nesavršenosti i nemoći.
Za takve značenjske pomake, za tu iskošenost čitavog svijeta Jendričko
ne mora ići u kakve daleke pjesničke prostore. On "zgodu" svoje poezije
svagda nalazi u mikrosituacijama, provjerljivom kronotopu koji baš svojom
tupom pa i zlokobnom banalnošću postaje provokacija za poetsko
preoblikovanje.
A prostori te banalnosti, kojima se Jendričko ruga u brk, gotovo su
sveobuhvatni - od podivljalog kapitalizma koji iza sebe ostavlja svakovrsnu ljudsku pustoš i prežvakanih, značenjski okamenjenih i ispražnjenih religijskih i kulturoloških toposa do onanijskih internetskih prostora koji su samo nastavak naših opačina drugim sredstvima.

Da u svoj toj, naslovom akcentuiranoj, evoluciji ludila itekako pak ima
sistema, jasno je i po tome što Jendričkove značenjski "pomaknute" pjesme vrlo često izgovaraju neke gotovo proročanske, u svakom slučaju mudrosne uvide.

Upravo hamletovska nepogrešiva razobličavanja svih trulosti "države Danske" - metafore ne samo "tranzicijske" Hrvatske, nego zapravo i čitavog današnjeg svijeta

Iz pogovora Davora Šalata