KRITIKA: Ivana Šojat Kuči : ''Unterstadt'', Fraktura, Zaprešić, 2009.

Ivana Šojat Kuči rođena je u Osijeku 1971.g. Osam godina živjela je u Belgiji, tamo diplomiravši francuski jezik. Majka je troje djece, živi u Osijeku, gdje pjeva u zboru HNK-a i prevodi s francuskog i engleskog jezika. Dosad je objavila četiri zbirke pjesama, dvije zbirke kratkih priča, knjigu eseja i dva romana. Roman ''Unterstadt'' autoričino je najambicioznije djelo. Roman je to o Osijeku i njegovoj povijesti, s fokusom na njegovim građanima njemačkog porijekla, nastao na osnovu autoričina pretraživanja povijesnih i novinskih arhiva, ali i na temelju razgovora s brojnim Osječanima njemačkih korijena. Iz krhotina njihovih priča Ivana Šojat Kuči satkala je mozaik o četiri generacije jedne obitelji, o traumama kroz koje su prolazili njezini članovi, nepravdama koje su im nanesene, ali i o povijesti i njezinim turbulencijama kao uzroku tih nepravdi.

No, ''Unterstadt'' je prvenstveno roman o ženama; o majkama, sestrama i suprugama koje su bile stupovi obiteljskih zajednica i brinule se za njihov opstanak i budućnost, dok su im muževi i braća, u ulozi topovskog mesa, ginuli u blatu Galicije, ''po šumama i gorama'', na raznim stranama u brojnim ratovima, ili se u boljem slučaju iz ratova vraćali živi, ali zauvijek izmijenjeni, obilježeni traumama. Također, to je i roman o tajnama, o skrivanju od prošlosti i prešućivanju istine kao uzroku nerazumijevanja, iako tajne uvijek, naposljetku ipak provale van nezaustavljivom snagom bujice, stvarajući nove traume ali i bacajući novo svjetlo na prohujale događaje i bliske osobe. Uz to, to je i roman o stidu, o sramu koji ljudi ponekad osjećaju jer su ono što jesu; to je roman o raspolućenosti između osjećaja pripadnosti svome, u ovome slučaju njemačkom narodu, i groze zbog onoga što su u ratu pripadnici toga, vlastitog naroda, činili. No, to je i roman o strahu, o grozi pred odmazdom zbog nečega što su drugi ljudi, pripadnici istoga naroda, u ratu radili. Na koncu, ''Unterstadt'' je i roman o smrti, on govori o ljudima koji svi odreda više nisu živi, o onima koji su ''odsanjali u smrt'' ili pak o ubijenima, kao i o onima što su u smrt otišli dragovoljno, prepoznavši ju kao jedini izlaz i bijeg. Ali i o onima koji, iako žive, živima se ne osjećaju, jer uništenih iluzija, izgubljenih nada, nerealiziranih snova obitavaju u nekom svom pluskvamperfektu, daleko od ''danas i ovdje'', i bez želje za sutra.

Okosnicu romana čine razgovori koje s prijateljicom svoje bake i majke, ostarjelom Jozefinom, vodi Katarina, mlada povjesničarka umjetnosti koja u rodni grad dolazi na sahranu majke. Kroz razgovore sa staricom Katarina otkriva tajne iz života svoje prabake, bake i majke, te njihovih muževa i braće, ali i tajne iz Jozefinine prošlosti, kao i brojne nesreće, povijesnim i političkim turbulencijama uzrokovane, koje su pripadnici tih dviju osječkih obitelji njemačkih korijena od kraja 19.stoljeća pa sve do 1999.g., proživljavali. Posredstvom Jozefininih reminiscencija Ivana Šojat Kuči postaje kroničarkom osječkog 20.stoljeća, s naglaskom na zatajenim i dugo godina prešućivanim dionicama iz povijesti grada i njegovih stanovnika. Autoričina je nakana bila skinuti veo s nepravdi koje su pripadnicima njemačke nacionalne manjine nanošene jer su svi oni nakon Drugog svjetskog rata bili smatrani Hitlerovim sljedbenicima, bez obzira je li postojalo utemeljenje u stvarnosti za takvu osudu. Autorica pritom nije jednostrana pa u romanu portretira i nekoliko Katarininih rođaka koji su zaista i bili na strani Hitlera, koji su na raskrižju povijesti krenuli u pogrešnom smjeru, izgubili kompas, i zabludjeli u zločinstva. Otkrivajući neke mračne epizode iz slavonske povijesti (npr. logori u Valpovu i Krndiji kod Đakova u koje su partizani nakon rata zatvarali građane njemačkih korijena), ali i sugestivnim opisima protjerivanja ljudi iz kuća i oduzimanja njihove imovine, autorica upozorava i na perpetuiranje povijesti, na nemilosrdnost pobjednika i ponavljanje poslijeratnih nepravdi, inzistirajući na borbi protiv prešućivanja istine i ideološki uvjetovane amnezije.

Roman je strukturiran dvodijelno – naizmjenično se nižu dijaloške dionice razgovora između Katarine i Jozefine i u trećem licu jednine ispripovjedani događaji iz iskustvene popudbine članova Katarinine obitelji, kao nadgradnja i proširenje informacija koje o članovima svoje obitelji Katarina saznaje od Jozefine i zapravo uprizorenje događaja koje su ti ljudi proživjeli. No, montažni rezovi između tih dionica nisu oštri i samo u rijetkim slučajevima djeluju nezgrapno, ne razbijajući koherenciju rukopisnog tkiva. Također, unatoč brojnosti pripadnika obitelji različitih generacija, autorica ih sve uspijeva učiniti međusobno raspoznatljivima, uz neprekidnu transparentnost veza među njima, tako da čitatelj nije osuđen na neprestano vraćanje na već pročitane stranice kako bi se podsjetio ''tko je kome što'', odnosno tko je s kime i kako rodbinski povezan, što je česta boljka romana ove vrste. Iako nastao kao fikcijska nadgradnja autentičnih iskustava stvarnih ljudi i materijala sakupljenih u povijesnim arhivama, ''Unterstadt'' nije dokumentarističko, suhoparno povijesno svjedočanstvo već različitim emocijama nabijena, sofisticirana proza prepuna dojmljivo oslikanih, živopisnih, višedimenzionalnih likova; to je vrlo ozbiljan i uspio roman sporog ritma i finog, suptilnog jezika, prepunog pomalo već zaboravljenih esekerskih fraza i lokalizama, od autorice koja svijet svojih junaka dočarava detaljističkom, vrlo suptilnom deskripcijom povijesnog konteksta ali i intimne geografije njihova svakodnevlja, te pažljivim nijansiranjem mreže međuljudskih odnosa, ispunjenih nerazumijevanjem, prešućivanjem i na pogrešnim osnovama temeljenim zaključcima i predodžbama o drugim ljudima.

Napisao Božidar Alajbegović
objavljeno u časopisu 'Nova Istra', br.1-2/2010.