KRITIKA: Woody Allen - 'Puka anarhija' (OceanMore, 2008.)

Woody Allen poznati je redatelj čiji respektabilan opus obuhvaća čak 43 filmska naslova, u većini kojih je i sam glumio, a gotovo svi snimljeni su prema njegovu scenarističkom predlošku. No osim u scenarističkom radu Allenova spisateljska darovitost potvrdu ima i između korica triju knjiga kratkih priča koje smo sve imali sreću čitati i u hrvatskom prijevodu, a nova, naslovljena 'Puka anarhija' također je nedavno dospjela u hrvatske knjižare, tek nekoliko mjeseci nakon izlaska američkog izvornika. Stavimo li osamnaest u knjizi sakupljenih priča u korelaciju s njegovim filmovima, nameće se zaključak kako su te proze mnogo bliže Allenovim ranim celuloidnim uratcima, koji su se zasnivali na gegovima, burleski i situacijskoj komici, negoli njegovim recentnim filmskim radovima koje karakterizira ozbiljnije promišljena fabula i oštrija kritika suvremenosti. Riječ je o anegdotalnim pričama koje se uglavnom zadržavaju na razini dijaloški koncipirana skeča, a iako ponekad u filmovima pretjera s intelektualiziranjem, u svojim je prozama Woody Allen izrazito sklon ironizaciji takva diskursa, čega vrlo uspio primjer pronalazimo u odličnoj humoreski Tako je jeo Zaratustra, gdje se autor duhovito poigrava tezama slavnih filozofa primjenjujući njihova učenja na kulinarstvo i prehranu ( »Nijedan filozof nije uspio riješiti problem krivnje i prekomjerne težine dok Descartes nije odvojio um i tijelo na dvoje, tako da je tijelo moglo pohlepno jesti dok si je um mislio ‘Koga briga? Nisam to ja’. Spinoza je s druge strane jeo umjereno jer je vjerovao da je Bog u svemu oko nas, a malo je nezgodno tamaniti hrenovke ako mislite da u senf umačete Prapočelo svega.«) To je tek jedan od primjera gdje osim duhovitosti do izražaja dolazi Allenova erudicija i velik opseg znanja iz brojnih područja, čega su dokaz uistinu mnogobrojne književne, povijesne, umjetničke, filozofske i filmske evokacije i referiranja na autore poput Dostojevskog, Kafke, Rilkea, Werfela, Zweiga, Wittgensteina, Kanta, Joycea, Prousta, Sartrea i mnogih drugih, pri čemu su referencije uglavnom rabljene u ulozi intelektualnim humorom prikrivene posvete. Woody Allen pritom humor vješto rabi u svrhu neutralizacije pretencioznosti, što je i svojevrstan odraz skromnosti, njegove temeljne karakterne značajke dojmljivo apostrofirane u poznatom dokumentarcu Wild Man Blues, koji je o Allenu snimila Barbara Kopple.

U svojim filmovima Allen je od vlastite osobe (odnosno svoga celuloidnog alter ega) nastojao stvoriti svojevrstan trade mark, svima nam već dobro znan i vrlo drag medijski izgrađen lik neugledna, stasom sitna, ali vrlo inteligentna i u svome luzerstvu iznimno šarmantna i brbljava nervčika, a autoreferencijalnost i duhovitost na vlastiti račun aduti su na koje Allen svjesno igra i u svojim kratkim pričama, znajući da će kao otponac smijeha poslužiti recipijentova imaginacija Allenove filmskim medijem stvorene osobnosti u ulozi glavnih protagonista u knjizi sakupljenih proza. Akteri priča odreda su dobrostojeći pripadnici američke srednje i više klase, hipersenzibilni intelektualci i umišljeni menhetenski bogataši koji uobičajene svakodnevne probleme doživljavaju krajnje traumatično, prenapuhujući njihovo značenje do neslućenih dimenzija, čime Allen ispostavlja oštru kritiku suvremenoga načina života koji podrazumijeva materijalno bogatstvo kao imperativ i jedini životni cilj. Pritom on apostrofira egocentričnost kao sredstvo dosezanja i zadržavanja materijalnog statusa, jer se drugi ljudi percipiraju isključivo kao karike u lancu stjecanja nove novčane i ine koristi. Njegova se proza tako ispostavlja svojevrsnom parodijom egzistencijalizma, s hiperbolom kao osnovnim pripovjednim oruđem u svrhu očuđavanja i komičkog efekta te s apsurdom i groteskom kao utočištima od aberacija suvremenosti i s na autoironiji zasnovanim humorom kao sredstvom osvajanja publike. U filmovima, ali i prozi, on je na vrlo duhovit i autoironičan način destigmatizirao neurozu i paranoju, a gubitništvo i neuklopljenost prije njega nikad nisu bili tako šarmantni. Štoviše, on je gubitništvo gotovo pa promaknuo u sferu poželjnoga, ironiziravši na taj način globalni imperativ uspjeha, koji je, što nam njegove fabule duhovito pokazuju, vrlo relativan pojam, jer i kad je dosegnut (u materijalnom i poslovnom smislu) nužno ne mora voditi osobnom zadovoljstvu. Osobnu sreću naime Allen locira u područje ljubavi i međuljudske prisnosti, pa se unatoč ironiji i cinizmu on ipak ispostavlja konzervativnim autorom, no bez negativne konotacije koju taj termin često podrazumijeva.

U pisanju Woody Allen rabi funkcionalan stil, kojemu je osnovni cilj u humornome efektu; svoje ironijski impostirane rečenice on ispunjava brojnim dvosmislicama i aforističkim dosjetkama, kombinirajući različite diskurse – od autoironičnoga prvog lica jednine u maniri čandlerovskih hard-boiled krimića, preko dramskog pripovijedanja i priča u potpunosti svedenih na dijaloge, do epistolarne proze i humoreski u obliku filmskih sinopsisa i scenarističkih predložaka. Osim situacijskom komikom i gegovima vrlo se rado služi i humorom zasnovanim na mijenama karaktera, s akterima koji se iz dotadašnjih nepokolebljivih idealista i moralnih vertikala pretvaraju u pohlepne oportuniste i kompromisere, čim se ukaže prilika za kakvom izdašnom financijskom koristi, a veliku pozornost pridaje imenima svojih likova, u većini slučajeva urnebesnima (npr. Mike Umlaut, Agamemnon Wurst, Moe Bottomfeeder, Max Endorphine ili moj osobni favorit Skeezix Feebleman).

Čak su četiri priče nastale na osnovi stvarnih događaja, što autor dokumentira ulomcima iz autentičnih članaka iz tiska, no i većina drugih u knjizi tiskanih humoreski ostavlja dojam beletrizacije zbiljskih ljudskih iskustava, a u njima Allen postupkom hiperboliziranja satirizira snobovštinu menhetenskih bogataša, ali i ismijava pripadnike filmske branše, mogule industrije snova te holivudski sustav zvijezda, društvenokritičku oštricu neprestano prikrivajući inteligentnim humorom. Ipak, priče pojedinačno ostavljaju bolji dojam negoli je to slučaj kod sukcesivnog čitanja, koje može dovesti do zasićenja zbog autorova uporna ustrajavanja na jednoj literarnoj maniri – već više puta apostrofiranom hiperboliziranju. No komedija se i inače nepravedno (i pogrešno) percipira manje vrijednom disciplinom, zbog čega je Allen i u filmskoj branši čekao razmjerno dugo na ugled kakav zaslužuje, a na policama knjižara teško ćemo pronaći recentni naslov koji će nas u tolikoj mjeri zabaviti i toliko puta nasmijati, što 'Puka anarhija' čini vrlo uspješno. Zato Allena svakako valja čitati, ali u umjerenim dozama...

Napisao Božidar Alajbegović
objavljeno u Vijencu, broj 391, veljače 2009.