Izdavačka kuća Mozaik knjiga objavila je klasik vojne strategije i filozofije rata 'O ratu' pruskog generala Carla von Clausewitza, napisane najvećim dijelom nakon Napoleonovih ratova, između 1816. i 1830. godine, objavljen posthumno 1832. godine. Studija 'O ratu' je nedovršeno djelo čije se revizije autor prihvatio 1827. no koju nije dovršio. Ujedno, djelo je prvi puta prevedeno na hrvatski jezik s njemačkog izvornika u prijevodu Bojane Zeljko Lipovšćak. Studiju je objavila autorova supruga u nekoj vrsti kompilacije, izostavivši kasnije revizije te napisavši zadnja dva poglavlja.

Clausewitz u studiji integrira politička, društvena i ekonomska pitanja koja su najvažniji čimbenici ratnog ishoda. Knjiga sadržava brojne primjere iz povijesti kako bi ilustrirala različite koncepte rata. Među središnjim figurama ističu se svakako Napoleon i Friedrich II Pruski. 3 su temeljne Clausewitzeve misli o ratu:
1. Rat nije svrha samome sebi nego sredstvo fizičkog utjerivanja volje nad suparnikom.
2. Vojni ciljevi u ratu podržavaju političke ciljeve i dijele se na dva osnovna tipa: rat za postizanje ograničenih ciljeva i rat za razoružavanje protivnika.
3. Tijek rata ići će u prilog strani koja koristi više sile i izvora.

Neke od ključnih ideja studije su: dijalektički pristup vojnoj analizi, metoda kritičke analize, upotrebe i zlouporabe povijesnih studija, priroda mehanizma ravnoteže moći, odnos između političkih i vojnih ciljeva u ratu, priroda vojnog genija, fascinantno trojstvo rata, filozofska razlikovanja apsolutnog ili idealnog rata i stvarnog rata; rat primarno pripada društvenoj zbilji; osnovna nepredvidljivost rata; ratna magla, frikcija, strateški i operativni centri gravitacije itd. 'O ratu' mnogi su kritičari opisali kao studiju koja otvoreno zagovara koncept totalnog rata te je okrivili za razinu destrukcije primijenjene u I. i II. svjetskom ratu. Prema mišljenju kritičara, koncept totalnog rata kulminirao je u bombardiranju Hiroshime i Nagasakija nuklearnim oružjem gdje se jedna država posvetila uništenju svih raspoloživih sila i kapaciteta druge države (=totalni rat). No, postoji i obratna situacija u kojima je Clausewitz bio viđen kao “vojni i politički strateg ograničenog rata u modernim vremenima”. Brojni su teoretičari kritizirali i njegovo poimanje države kao previše isključivo kao i nepredviđanje drugih oblika konflikta poput pobune ili sukoba na temelju kriminalnih radnji koje se ne mogu okarakterizirati kao rat. Smatraju da Clausewitzev rat zahtijeva spregu ljudi i vojske kada država postaje ogromna mašina za proizvodnju i provođenje vojne sile protiv identičnog oponenta.

Carl von Clausewitz (1780.-1831.) stupio je s 12 godina u prusku vojsku, 1795. postao je časnik a 1805. pobočnik princa Augusta Pruskog da bi 1806. zajedno dospjeli u zarobljeništvo. 1820. biva unaprijeđen u majora učitelja za službu u glavnome stožeru na Općoj ratnoj školi u Berlinu. Usko surađuje s pruskim vojnim reformatorima Scharnhorstom i Gniesenauom. Nakon što je Prusija iz političkih razloga morala sklopiti savez s Francuskom prešao je 1812. u rusku službu. Za rusku stranu sudjelovao je u pregovorima na konvenciji u Taurageu. 1815. prelazi ponovo u prusku službu kao pukovnik. Do 1818. bio je načelnik glavnog stožera u Koblenzu a nakon toga do 1830. ravnatelj berlinske Opće ratne škole. 1831. postaje načelnik glavnog stožera Gneisenauove vojske na poljskoj granici. Umro je od kolere. Von Clausewitz je zaslužan za istraživanje odnosa rata i politike te prepoznavanje karaktera rata kao političkog instrumenta formulirano u slavnoj autorovoj izreci: Rat je nastavak politike drugim sredstvima.