Proslov

Nakon Francuske revolucije svijetom se počeo širiti pogrešan zaglupljujući pravac koji na svaki način nastoji svakoga uvjeriti da su geniji (bez obzira na njihovo dje­lo) samo ljudska bića u većoj ili manjoj mjeri slična svim ostalim smrtnicima. No to nije točno. Ako to nije točno glede mene, a ja sam u našem vremenu genij naj svestranije duhovnosti, istinski moderan genij, to je još neistinitije glede genija koji se ubrajaju u sam vrh renesanse kao što je, primjerice, gotovo božanski genij Rafaelov.

Ova će knjiga dokazati da se svakodnevno življenje genija, njegovo spavanje, njegova probava, njegove zanesenosti, njegovi nokti, njegove hunjavice, njegova krv, njegov život i njegova smrt, da se sve to bitno razlikuje od življenja svega ostaloga čovječanstva. Dakle, ova je jedinstvena knjiga prvi dnevnik što ga je napisao genij. Štoviše, jedinstveni genij koji je imao jedinstvenu sreću da se vjenča s genijem Gale, jedinstvenom mitološkom ženom našega vremena.

Naravno, ovdje neće biti izneseno baš sve. Bit će i neispisanih stranica u ovom dnevniku koji obuhvaća raz­doblje između 52. i 63. godine mojega više-nego-tajnoga života. Na moju molbu i uz suglasnost mojega izdavača, određene godine i određeni dani moraju zasada ostati neobjelodanjeni. Demokratski režimi nisu spremni objaviti zapanjujuća otkrića koja su meni savršeno obična. Ono neobjavljeno pojavit će se poslije, u osam sljedećih sve­zaka prve serije Dnevnika genija, ako to okolnosti dopu­ste, ili u drugoj seriji, kad Europa ponovno otkrije svo­je tradicionalne monarhije. A dotle želim da moj čitatelj ostane bez daha i da u jednom Dalijevu atomu upozna sve ono što zasada može saznati.

To su jedini i dostatni, ali i savršeno uvjerljivi razlo­zi na temelju kojih će sve što slijedi, od početka do kraja (neovisno o meni samome), biti genijalno na jedan nepre­kidan i neizbježan načjn već i zbog toga što je riječ o isti­nitom Dnevniku vašega vjernoga i skromnoga sluge

Salvador Dali


***

Ekscentrični umjetnik, najblaže rečeno, nije patio od viška skromnosti, dapače, no to je manje-više poznata činjenica, a pravo je otkriće njegova "nepodnošljiva lakoća" pisanja i upravo neodoljiva iskrenost. Dali, naime, u maniri rasnog pisca, bez imalo srama, uz raspojasan humor i iskričavu komiku, razgolićuje sve svoje tajne, iznoseći svoja estetska, čudačka, filozofska i životna razmišljanja, svoje muke slikara koji teži savršenosti, svoju ljubav prema Gali, priče o neobičnim druženjima s Bretonom, Lorcom, Bunuelom... On je "nadrealno" nadaren za opisivanje riječima gotovo kao i kistom, posjeduje bogatstvo izraza, donosi brze i lucidne prosudbe, dok mu misli neuhvatljivo lete.

No, ipak, ovaj je dnevnik prije svega dokument o jednom revolucionarnom slikaru, izuzetnom i nezaobilaznom u povijesti umjetnosti, o jednom kreativnom duhu izrazite senzibilnosti, prepunom čudesa i blještavila. Iako se ponekad teško odlučiti da li više cijeniti autorovu iskrenost u neskromnosti ili neskromnost u iskrenosti, prosuditi o njegovoj ludosti ili genijalnosti, ljubitelji umjetnosti i snažnih emocija mogu poput psihijatra strastveno uroniti u ove stranice, kao u slučaju kad kaže:

"Jedina razlika između luđaka i mene je u tome što ja nisam lud."