U romanu 'Sedam strahova' Selvedina Avdića pripovjedač će se nakon devet mjeseci otupjelosti i depresije zbog ženinog odlaska konačno osmjeliti da ponovno kroči u svijet, ali samo da bi se suočio sa strahom od samoće i potvrdio da poslije svega više ništa ne može biti isto. U njegovom samačkom stanu pojavljuje se Mirna, kći gotovo zaboravljenog prijatelja Alekse, ratna emigrantica, koja mu donosi dnevnik svoga u ratu nestalog oca, pronađen u biblioteci – u Švedskoj. Aleksin dnevnik govori o onome o čemu svi šute, o njegovu susretu s duhom rudnika perkmanom, o gradu pod opsadom, o demonskoj braći Pegaz koja su poletjela na krilima rata, profita i saprofita, o stvarima toliko opasnim i toliko dragocjenim da o njima najviše, valjda, mrtvi znaju.
Potraga za Aleksom odvija se u bulgakovljevskom svijetu u kojem su se uređenost i racionalnost povukle pred navalama podzemnih svjetova kroz širom otvorena vrata, u kojemu pukotine dnevno nastaju i ljudi nestaju, gdje Haron vozi taksi, a mrtvi konji lete u nebesa, rekli bi Pankrti, u doba kad se demonsko širi poput virusa, a oslonca nema ni u čemu, pa čak ni u ljubavi. Svega toga je naš junak svjedok, štoviše sudionik, i valja mu sačuvati glavu i ostati uspravnim u iskrivljenom svijetu, naći oslonac i riješiti enigmu Aleksina nestanka, sačuvati dušu i vratiti ljubav…

Selvedin Avdić piše tako da se pročitanih ulomaka čitatelj nikako ne može riješiti, a kada knjigu pročita do kraja, vjerojatno na eks, nepogrešivo osjeti da je njome inficiran. Ovo je knjiga od koje nema zaštite.