Jučer je iz tiska, u izdanju zagrebačkog ”Litterisa” (urednik Dražen Katunarić) izašla moja nova knjiga “Nešto kao fleš”.

Knjiga na 303 stranice donosi 70 mojih kritika proznih knjiga domaćih, generacijski i poetički vrlo raznolikih autora/ica. Radi se o djelima objavljenim između 2002. i 2009.godine pa knjiga predstavlja svojevrstan književnokritički pregled stanja na domaćoj proznoj sceni u zadnjih nekoliko godina. Sve su kritike prethodno bile objavljene u različitim hrvatskim medijima, tiskanim i elektronskim (časopisi Vijenac, Tema:, Nova Istra, Svjetlo, Književna Rijeka, emisija Bibliovizor trećeg programa Hrvatskog radija, Knjigomat, internetski portali Lupiga.com i Kupus.net, itd.).

Naslovnicu je, na osnovu moje ideje i prijedloga, likovno oblikovala Ivona Đogić Đurić (studio “Crtaona”) a na ovitku se ispod naslova knjige nalazi citat iz Štulićeve pjesme “Tko to tamo pjeva” a koji glasi : “Raspolagati tuđom mukom nije mala zajebancija... ”.
Taj sam citat odabrao zato što se na neki način odnosi i na književnu, odnosno bilo koju umjetničku kritiku, i sugerira odgovornost koju bi kritičar trebao osjećati prema onome što kaže, odnosno napiše o tuđem radu.

Knjiga izlazi u mekom i tvrdom ovitku i prodavat će se po cijeni od 125,00 kn, odnosno 195,00 kn

O mojim kritikama rekli su (prva dva citata nalaze se na poleđini ovitka knjige) :

Među pionirima internetske popularizacije knjige u nas bio je upravo Božidar Alajbegović koji je sustavno i predano od 2000. godine objavljivao kritike na specijaliziranim internetskim stranicama, sudjelovao u njihovu nastanku i osmišljavanju. Naposljetku je pokrenuo i vlastiti blog Knjiški moljac kao referentno internetsko mjesto gdje ostvaruje svoje obećanje i donosi recenzije relevantnih novih naslova, polemike, vjestice, korisne i značajne linkove, zanimljivosti.
Alajbegović je pomno iščitao većinu tsunamijskog vala domaće književne produkcije, nastojeći odvojiti žito od kukolja. Svi mi koji se "bavimo" knjigom vrlo dobro znamo koliko je važna recepcija nekog novog naslova ili novog autora, koliko je katkad za prodor u publiku presudno nekoliko rečenica iz kakve recenzije, pa i to što znači imati referencu nakon nekoliko godina – referencu koju je danas važno imati baš na internetu – kamo će svi prvo pogledati. Upravo stoga odabrani tekstovi Božidara Alajbegovića zaslužuju da osim u kibersvijetu steknu život i u tradicionalnom mediju "tvrde" knjige – kad je već toliko mnogo energije i bitova uloženo u strast širenja strasti prema knjizi. Uostalom, tako bi se spojila dva medija: klasični i moderni.
Jadranka Pintarić

Alajbegović ne koristi metajezik, piše pitko i jasno izražava stavove o knjizi, nerijetko donosi i zanimljive uredničke prijedloge, pa se može reći i kako se u njemu krije urednički potecijal. No važnije od užitka za njega je to da književnost zapravo uzvisuje naše osjećaje i da nas spašava od moralne krutosti i potiče na osjetljivost i senzibiliziranost za ljudske sudbine. Stoga je estetičko i etičko za njega istoznačnica. Glas Božidara Alajbegovića predstavlja pravo osvježenje i što je još važnije, najavljuje vrijeme kada više ničiji autoritet neće biti zacementiran desetljećima, jer u vremenu interneta i blogova (od kojih mnogi, nažalost, nisu ništa drugo do pljuvačnica), nema nedodirljivih i izabranih.
Darija Žilić

Božidar Alajbegović rijetka je pojava na suvremenoj književnoj sceni: kao kritičar javio se u vrijeme kada svjedočimo progonu kritike iz svih javnih prostora, kao pratitelj recentnih zbivanja i književne produkcije zauzeo je jedno od vodećih mjesta, u situaciji kada je većina njih bila definitivno ispražnjena. To se, međutim, nimalo ne odražava na njegovu kompetenciju, na upućenost u aktualitet književnih praksi, baš kao niti na formalnu nazočnost u praktički svim dostupnim medijima, ponajprije online i tiskanim. Pojava zainteresiranog kritičara, koji piše, a ne prodaje svoju upućenost, koji ne kalkulira, nego svoje iskustvo nastoji učiniti dostupnim, donekle je zatekla i književne znalce, i pisce, baš kao i povjesničare književnosti, koji na kritiku niti računaju, niti se više žele/znaju njome služiti u svome kompilatorskom poslu. Zato neki od pokušaja stvaranja povijesnih pregleda zadnjih godina i vrve od površnosti i žurnalističkih dosjetki, a najčešće ne uspijevaju kontekstualizirati niti djela ni autore, dijelom zato što kritike ni nema, dijelom, pak, stoga što s onom koja još uvijek opstaje, a Alajbegović je tu jedno od najreferentnijih imena, ne znaju otvoriti suvisao komunikacijski kanal. Alajbegovićeva knjiga u tom smislu popunjuje mnoge praznine, ali i nimalo patetično upozorava na dramatičnost sutuacije u kojoj se pišu mnoge knjige, a nema ih više tko pročitati. Kompetento pročitati!
Branko Čegec