Što se dogodi kada pisac s ciničnim glasom u glavi izmisli mladića koji s nožem vreba u grmlju Parka mladenaca? Koja je veza amaterske porno-glumice pobjegle iz centra za odvikavanje i perzijske mačke koja svijetli u mraku? Tko postavlja zamke za medvjede na gradske livade i putove? Nastaje li bacanjem aparata za brijanje u kadu punu vode struja svijesti, ili možda nestaje? Zašto zblajhani dominikanac oštri nož za pršut ako nema pršuta? I kako je sve to međusobno povezano?!

Odgovori se nalaze u romanu 'Noć mrtvih živaca', mračnom ali duhovitom prvijencu Franje Janeša koji genetskim modifikacijama spaja gustoću Kiklopa (koji ima konjunktivitis) s eksperimentalnošću Pythonovaca i čovjekoljubljem Douglasa Adamsa i Crne guje. 'Noć mrtvih živaca' obiluje stvarno luckastim ludizmima, parodijama, intertekstualnim aluzijama, dok igranje s jezikom pleše na granici seksualnog uznemiravanja. Ne samo oralnog.

Likovi koji idu u P. M. (Park mladenaca) i tamo se u mraku prepliću i sapliću su nam poznati, jer radi se o žiteljima naše zbilje, podvučenima crnom.

Franjo Janeš piše kako bi pisao posvojeni sin Thomasa Pynchona i Sama Peckinpaha (kada bi kojim slučajem mogli imati dijete). Roman 'Noć mrtvih živaca' opremljen je žestokim originalnim soundtrackom grupe Astridian (www.myspace.com/astridian) koji se ne može kupiti ni u jednoj CD-trgovini. Niti ukrasti.