KRITIKA: Alain de Botton - 'Arhitektura sreće' (Sysprint, 2008.)

Sedam knjiga prevedenih na hrvatski u posljednjih devet godina ("Kako vam Proust može promijeniti život", "Utjehe filozofije", "Ogledi o ljubavi", "Seks, šoping i roman", "Ljubim i pričam", "Umijeće putovanja", "Statusna tjeskoba") britanskoga četrdesetogodišnjeg filozofa i psihologa Alaina de Bottona čine jednim od najpopularnijih suvremenih stranih autora u nas. Njegov je uspjeh još veći ako znamo da je u slučaju tih knjiga riječ o publicistici, odnosno esejističkim knjigama, što je ipak manje obljubljena vrsta štiva od beletristike. No za razliku od dosad prevedenih knjiga koje su popularnost dijelom osvojile zahvaljujući autorovoj strategiji da esejistiku piše na način blizak romanesknom pripovijedanju, s velikim udjelom autobiografičnosti i konfesionalnosti u svrhu recipijentove identifikacije s pripovjedačem, nova de Bottonova knjiga "Arhitektura sreće" gotovo je u potpunosti lišena takvih postupaka te je pisana, uvjetno rečeno, udžbenički, s manje literarnih pretenzija. To je ipak čini ne toliko široko prihvatljivom poput prijašnjih knjiga, u kojima je ideje, zaključke i promišljanja o ljubavi, umjetnosti, psihologiji, kulturi, filozofiji, književnosti, putovanjima i tjeskobama koje muče suvremena čovjeka de Botton obogaćivao brojnim autoreferencijalnim dionicama i nerijetko uz ironijom obojen humor na vlastiti račun, što je u priličnoj opreci s uvriježenim, klasičnim i prevladavajućim načinom pisanja publicistike i esejistike. Neupućenu bi se čitatelju na osnovi prethodno izrečenoga de Botton možda mogao učiniti srodnim našemu Igoru Mandiću, što bi bio ishitren i neutemeljen zaključak – de Bottonove su knjige naime pisane u terapeutskoj maniri (ali donekle i nakani) bliskoj knjigama o samopomoći (od kojih su ipak znatno manje površne i otkrivaju veliku autorovu erudiciju i znanje o mnogim područjima ljudskog života, što u pisaca knjiga spomenute vrste ipak nije slučaj), dok je Mandićeva misija da trgne, unespokoji, uznemiri i probudi u žabokrečinu intelektualne lijenosti uronjena čitatelja (ali i predstavnike vlasti).

Kao što u jednom intervjuu i sam naglašava, Alaina de Bottona privlači analiziranje psiholoških čimbenika i traganje za odgovorima na pitanja poput – zašto se ljudi zaljubljuju, što je samoća, što našim životima daje smisao – na tragu čega je i nova knjiga "Arhitektura sreće", u kojoj se autor bavi ljepotom i njezinim utjecajem na čovjekov život. Knjigu "Umijeće putovanja" de Botton je zaključio apostrofiranjem vlastite naklonosti ideji Xaviera de Maistrea iz njegove knjige "Putovanje po mojoj sobi", gdje čitatelja potiče na otvaranje očiju i razdvajanje vlastite okoline od pukih uporabnih svojstava kojima je inače obilježena, u svrhu uočavanja ljepote u detaljima predmeta iz najbliže nam svakodnevice, čime život otkrivamo u svoj njegovoj višestrukosti, bogatstvu i zanimljivosti. I u "Arhitekturi sreće" de Botton nastoji čitatelja otvoriti prema misli da naš okoliš i njegov izgled utječu na naše raspoloženje i način na koji razmišljamo te se trudi da uočimo koliko je naš identitet neizbrisivo povezan s mjestom na kojem se nalazimo i prostorima u kojima boravimo, ali i koliko se s njima mijenja. Njegova je teza da boravak u ružnoj sobi može u nama probuditi misli o ispraznosti života, dok nas osunčana soba popločena vapnencem boje meda može ispuniti najsvjetlijim nadama. Prihvatimo li legitimnost tih tvrdnji, suočit ćemo se s nizom novih pitanja i onom mučnom točkom oko koje se vrti dobar dio povijesti arhitekture. To je, jasno, pitanje: kako zapravo izgleda lijepa zgrada, i što je uopće ljepota? U najvećem dijelu knjige de Botton nastoji iznaći odgovore upravo na ta pitanja, i to na način da, u obliku svojevrsna udžbenika iz povijesti arhitekture, kronološkim redom putuje etapama razvoja arhitekture iznoseći primjere lijepih i manje lijepih zgrada i građevina i ukazajući na razloge zbog kojih se pojedini arhitektonski radovi smatraju uspjelima i lijepima te naglašavajući zašto neki od njih ne zaslužuju divljenje. U tu svrhu de Botton je knjigu ispunio s više od stotinu fotografija i nacrta građevina na koje se u tekstu referira i na čijim primjerima obrazlaže svoja promišljanja, što čitatelju uvelike olakšava razumijevanje njegovih tvrdnji.

U knjizi de Botton donosi pregled razvoja promišljanja arhitekture, uz rasprave o ljepoti obuhvaćajući i razmatranje funkcionalnosti građevina, a veliku pozornost pridaje i ambijentiranosti zgrada, njihovoj uklopljenosti u okoliš te komunikativnoj moći svih objekata, kako predmeta kojima se koristimo u svakodnevnom životu, tako i prostora i kuća u kojima boravimo. Pri pisanju o ekspresivnom potencijalu građevina i njihovoj asocijativnoj komunikacijskoj moći, posebice apostrofiranima na primjerima vjerske arhitekture (npr. katedrale kao divovski dragulji od kamena i stakla koji su trebali raj iz svetih knjiga učiniti vidljivim) do izražaja dolazi autorova, u ovoj knjizi uglavnom zatomljena, literarna pretenzija. No pišući o vjerskoj arhitekturi de Botton dolazi do još jedne od svojih važnih teza, one o ekvivalentnosti vizualne i etičke domene – da lijepe zgrade posjeduju moć da nas usavrše, moralno i duhovno, odnosno da je lijepa arhitektura zapravo verzija dobrote u neverbalnom idiomu. No osim nesvjesna utjecaja zgrada i njihova izgleda na naše razmišljanje i raspoloženje, pa možda čak i na naš karakter, de Botton u knjizi apostrofira i ulogu arhitekture kao spomenika našeg identiteta, odnosno naše žudnje da se posredovanjem kuće u kojoj živimo prikažemo svijetu s pomoću registra koji se ne svodi na riječi – našega nastojanja da jezikom predmeta, boje i opeke svijet dozna tko smo mi. De Botton se ne libi zakoračiti i na sklizak teren pitanja ukusa te se u nekoliko poglavlja trudi osvijestiti psihološki mehanizam koji se krije iza našega shvaćanja za lijepo, a koji nam omogućuje da pobjegnemo od dvije velike estetičke dogme: shvaćanja da postoji samo jedan prihvatljivi stil, ali i mišljenja da su svi stilovi jednako vrijedni. Pri naglašavanju prisne povezanosti našeg vizualnog ukusa i našeg osjećaja za vrijednosti de Botton se poziva na Stendhala, čiju je tezu o ljepoti kao obećanju sreće zapravo uzeo kao moto knjige (apostrofiran već i u višeznačnom naslovu), ponovno nas time podsjećajući na svoju tvrdnju o potrazi za srećom kao temeljnu ljudskom nastojanju, koju opetovano obrazlaže i u ovoj, kao i u svim prethodnim knjigama. U dosadašnjim djelima de Botton je teme poput filozofije i psihologije, u akademskim časopisima obrađivane na širem čitateljstvu nepristupačan i često nerazumljiv način, pokušao učiniti lakše shvatljivim, što mu u novoj knjizi ponovno uspijeva, ovoga puta s arhitekturom, i opet uz pregršt popratnih ilustracija, fotografija, citata i referencija na brojna ugledna imena iz povijesti književnosti, umjetnosti i filozofije.

napisao Božidar Alajbegović
objavljeno u 'Vijencu', broj 393, ožujak 2009.