Božidar Alajbegović : 'Utočište od riječi' (Hrvatsko filološko društvo, Zagreb, 2007.)

Piše Darija Žilić

Božidar Alajbegović autor je jednog od najpoznatijih književnih blogova. Naime, na njegovu blogu knjiški moljac već godinama svakodnevno se objavljuju razne informacije iz književnog života, ali i književne kritike koje Alajbegović objavljuje u raznim medijima. Sad su te kritike i ukoričene u knjizi „Utočište od riječi“ i tako se put jednog blogera, autsajdera, ekonomista po struci, iz virtualne sfere prebacio u knjišku. To svakako predstavlja veliku inovaciju, jer dok nije nimalo neuobičajeno da blogeri postaju pisci, i da im se knjige objave kod uglednih izdavača, nije nimalo tipično da se na virtualnoj sceni afirmira književni kritičar koji suvereno prati domaću i stranu proznu književnu produkciju.

Izvan klanova, izvan književne scene, taj bloger piše i o anomalijama te scene, ali i afirmira druge autore i blogove. Nerijetko se suočava i s kritikama koje se tiču njegova entuzijazma, koji je mnogima neshvatljiv i uzaludan. Možda bi na ovom mjestu mogli spomenuti ono što je nedavno povodom organiziranja okruglog stola posvećenog njegovu radu rekao Stanko Lasić. Lasić naglašava kako ga u njegovu radu nije vodila karijerističnost, već žeđ za spoznajom i pritom je spomenuo primjer - liječnik u Francuskoj godinama se s puno entuzijazma bavi francuskim pjesnicima, sakuplja materijale i istražuje, a da to zapravo nikoga ne čudi. U uvodu, Alajbegović navodi slične motive bavljenja književnošću, a to je traganje za utočištem, jer za razliku od riječi suvišnih, nasilnih kojima smo okruženi, njega inspiriraju „riječi u knjigama otisnute, riječi što donose smiraj i utjehu, mudrost i znanje, suze i radost, zbilju i magiju, prošlost i sanje...“ . Ovo pomalo staromodno i romantičarsko viđenje književnosti u vremenu kad sve je postalo roba, potiče ga da piše o knjigama koje dolaze iz raznih kultura, da istažuje povezanosti, doticaje, utjecaje... Stoga predmet njegova interesa postaju knjige čiji autori ne pristaju na dodvoravanje publici površnošću i bukvalnim „prepisivanjem“ stvarnosti.

U knjizi „Utočište od riječi“ nalazimo šezdesetak kritika/prikaza objavljenih od 2002. do 2007. godine u raznim medijima. Tako se nalaze tekstovi o knjigama i iz anglofonog područja, više je tekstova o knjigama čiji su autori iz Srednje Evrope, dok je nemali broj tekstova posvećen knjigama iz izvanevrpskog književnog kruga (iz Izralea, Irana, Kube, Ukrajine itd.). Alajbegović ne koristi metajezik, piše pitko i jasno izražava stavove u knjizi, nerijetko donosi i zanimljive uredničke prijedloge, pa se može reći i kako se u njemu krije urednički potecijal. Ne može se reći kako je fasciniran velikim književnim imenima - o Marquesovoj knjizi ne piše osobito pohvalno, a Houellebecquea ipak odveć lakonski određuje kao pisca s malo literarnog dara (dok mu je Lodge, začudo, zanimljiv). Budući da je riječ o prijevodnoj literaturi, pomalo nedostaje i češće referiranje na provoditeljsko umijeće i to zato jer su Alajbegovićeve opaske vezane uz prevođenje prilično dobre (npr. komentiranje prijevoda romana 'Obiteljske stvari' Rohintona Mistrya).

Alajbegović se nerijetko koristi metaforama, pa je tako Modianova proza poput kakve fine sjetne jazz balade. U tekstu o knjizi slovačkog prozaika Petera Pištaneka iznosi čuđenje kako se u našoj književnosti malo piše o primitivizmu, penetraciji ruralnog u urbano, odnosno pita se pomalo ironično zašto naši „novi realisti“ ne opisuju zbilju onakvom kakva jest... Niti fakovci ne prolaze ništa bolje u usputnim ocjenama njihova djela. Dakle, Božidar Alajbegović ne promatra knjige kao izolirane strukture, već uvijek teži tome da poveže domaću književnost s onom stranom, da traži pandana i slično... Time zapravo plete književni univerzum u kojem se književni tekstovi prepliću, pa se čini da kulture koje se u stvarnosti ne dotiču, zapravo komuniciraju i prožimaju se.

On sam ne određuje vlastite tekstove kao kritike, već kao preporuke za čitanje. Time otvara i pitanje o kojem se često raspravlja - postoji li uopće u nas književna kritika. Naime, lakonski stav da ne postoji, nimalo ne doprinosi raspravi o promišljanju književnosti. Prostora za tekstove o knjigama nestaje, pa zato nimalo ne čudi kako je Alajbegović započeo pisati na vlastitom blogu, da bi nakon toga dobio i angažmane za pisanje u raznim časopisima i na Trećem programu hrvatskog radija. U svojim tekstovima on reagira i na izvanknjiževno, nikad ne zapostavlja niti društveni niti književni kontekst djela, upućuje na autoreva ranija književna djela, pa mu se ne može zamjeriti danas tako česta ignorancija dijakronijskog pristupa. Ono pak što fascinira je predanost književnosti koju mnogi tzv. profesionalci nemaju, užitak koji se osjeća kad prenosi vlastite doživljaje djela i koji želi prenijeti čitateljima i vlastitih tekstova. No važnije od užitka za njega je to da književnost zapravo uzvisuje naše osjećaje i da nas spašava od moralne krutosti i potiče na osjetljivost i senzibiliziranost za ljudske sudbine. Stoga je estetičko i etičko za njega istoznačnica.

Glas Božidara Alajbegovića predstavlja pravo osvježenje i što je još važnije, najavljuje vrijeme kada više ničiji autoritet neće biti zacementiran desetljećima, jer u vremenu interneta i blogova (od kojih mnogi, nažalost, nisu ništa drugo do pljuvačnica), nema nedodirljivih i izabranih.

Napisala Darija Žilić
objvaljneo u časopisu 'Riječi', br.1-3/2009.