KRITIKA: Dubravka Ugrešić - 'Baba Jaga je snijela jaje' (Vuković&Runjić, 2008.)

Ugledna škotska nakladnička kuća Canongate 2004. godine je pokrenula romanesknu ediciju "Mitovi", pozvavši cijeli niz priznatih svjetskih pisaca (poput Viktora Pelevina, Margaret Atwood, Davida Grossmana, Isabel Allende, Alexandrea McCall Smitha, Orhana Pamuka i dr.) da izaberu neki od klasičnih mitova te ga u romanesknom formatu reinterpretiraju, smještajući ga u suvremeni kontekst. U projekt se uključilo tridesetak izdavačkih kuća koje u svojim zemljama objavljuju prijevode tih romana. Hrvatsko izdanje edicije objavljuje nakladnik Vuković&Runjić, a među uglednim svjetskim autorima koji su pozvani da sudjeluju u projektu našla se i Dubravka Ugrešić. Njezin je izbor pao na Babu Jagu, lik iz slavenske mitologije, u nas poznat kao Baba Roga. Svoju knjigu naslovljenu ''Baba Jaga je snijela jaje'' Ugrešićeva je sastavila od tri zasebne i međusobno po mnogočemu različite prozne cjeline, koje je moguće čitati i odvojeno jer svaka za sebe predstavlja samosvojno književno djelo. Međutim, iako na prvi pogled tek labavo povezana, objedinjena u jednoj knjizi ta tri prozna segmenta čine pomno osmišljenu i zaokruženu romanesknu cjelinu, s fenomenom starosti i starenja kao osnovnom tematskom okosnicom.

U prvome dijelu knjige, pisanom u autobiografskom ključu, ulogu naratora autorica dodjeljuje sredovječnoj književnici koja opisuje svoj odnos s osamdesetogodišnjom majkom, staricom pomalo već načetom senilnošću, što je slikovito naznačeno i samim naslovom poglavlja ''Pođi tamo – ne znam kamo, donesi to – ne znam što''. Iako se radi o suzdržanom pripovijedanju lišenom izravnih iskaza emocija, kroz opise njihovih druženja a posebice putem dijaloga, pripovjedačica dočarava odnos obilježen ljubavlju i grižnjom savjesti (zbog otuđenja od majke s kojom boravi tek povremeno) ali i nerazumijevanjem, usložnjavajući pritom tekst i motivom identitetne ambivalentnosti izazvane svojevrsnom ''zamjenom uloga'' (kći koja njeguje majku sada kao da poprima ulogu majke u tom odnosu).

Drugi dio knjige, ujedno i najobimniji, svojevrsni je ''roman u romanu'' koji donosi komične zgode i nezgode triju starica na šestodnevnom odmoru u češkim toplicama. Radi se o bajkovitoj pripovijesti prepunoj nadrealnih, duhovitih situacija i neočekivanih obrata, ponovo s temom starenja u prvom tematskom planu (i s na poraz unaprijed osuđenom borbom protiv starenja kao tematskom nadgradnjom). No, za razliku od melankolijom obojene prve cjeline, ova je pisana u ironijskom ključu i impregnirana mnoštvom metaliterarnih upadica i digresija kojima autorica potencira literarnost opisanih zbivanja, ali i naglašava zafrkantski pristup, te ironiju - kojom se bori protiv samosažaljevajuće patetike kao produkta osvješćenja nemogućnosti pobjede nad starenjem - dovodi do vrhunca. Ironijski su impulsi primjetni također i u autoričinu odnosu spram bajke kao žanrovskog okvira ove cjeline, posebice u primjerima vrckavih rimovanih završetaka pojedinih rukopisnih odjeljaka (npr. ''Dok život je prepun mostova i proteza, priča je drska, ni od čeg' ne preza!''). Osim što se referiraju na žanr bajke i njezine postulate i zakonitosti, takve digresije - koje redovito život stavljaju u odnos spram fikcije, tj. priče - impliciraju i sarkastičan autoričin odnos spram neorealističke prozne matrice koja prevladava u suvremenoj hrvatskoj prozi.

No gdje je tu Baba Jaga i kakve veze ovaj prozni diptih ima s tim likom iz slavenske mitologije?

Odgovor na to pitanje dobivamo u trećem dijelu knjige nazvanom ''Baba Jaga za početnike''. Radi se o svojevrsnom kompilacijskom apendiksu i pojmovniku tema i motiva koji je u obliku enciklopedijskih natuknica napisala stručnjakinja za slavenski folklor Aba Bagay, kako bi rastumačila prva dva dijela knjige i uputila čitatelja na sve elemente iz slavenske mitologije kojima je Ugrešićeva neprimjetno i vrlo suptilno garnirala svoj prozni diptih. Takvim ''posrednim'' interpretiranjem vlastita rukopisa te kombinacijom tzv. visokih i niskih žanrova autorica podsjeća na svoj stav o književnosti kao nekoj vrsti igre, opetovano se pritom iskazujući najizrazitijom domaćom predstavnicom tzv. postmodernističkog pisma.

U svim je ženskim likovima iz prvih dviju proznih cjelina konačno moguće prepoznati svojstva i karakteristike Babe Jage, baš kao što se i sama autorica anagramskim posredstvom lika Abe Bagay s naslovnim likom poistovjećuje; sve su one degradirane izopćenice, usamljenice i marginalizirane gubitnice, i to sve samo zato što su stare, a budući da se više ne uklapaju u općeprihvaćenu stereotipnu sliku ljepote, one su ujedno i žrtve globalne diktature mladosti i disidentkinje kulta i imperativa ljepote. Postupku kolažiranja, autoreferencijalnosti, poigravanju žanrovima, metaliterarnim digresijama, snažnom parodijskom naboju i ironiji Dubravka Ugrešić tako naposljetku pridružuje i zadnju preostalu nezaobilaznu značajku svoga proznog izričaja - snažan aktivističko-feministički impuls. Premda ''Baba Jaga je snijela jaje'' predstavlja osjetan odmak od egzilantsko-emigrantske tematike kojom je autorica više od jednog desetljeća bila zaokupljena, i taj se roman svojim sastavnicama, ali i visokom kakvosnom razinom, skladno uklapa u korpus prethodnih djela Ugrešićeve, potvrđujući autoričin ugled koji je nažalost i dalje veći u inozemstvu negoli u domicilu.

Napisao Božidar Alajbegović
objavljeno na portalu Kupus.net, listopada 2008.