NOVI ŠALKOVIĆEV PROMAŠAJ!

KRITIKA : Hrvoje Šalković - 'Oko cucka pa na mala vrata' (Profil, 2008.)

Mnoge su hrvatske književne nagrade organizirane na način da je neki, redovito tržišno jak medij (npr. T-portal ili »Večernji list«) suorganizator nagrade, dok je njezin pokretač književni izdavač (npr.VBZ) ili neka književna manifestacija (npr.Sa/n/jam knjige u Puli). Takva organizacija jasno nije rezultat slučaja, nego se iza toga kriju tržišni i marketinški motivi. Konkretan primjer: ugledni i stručni ljudi u žiriju koji su za laureata VBZ-ove nagrade 2006. odabrali Hrvoja Šalkovića sigurno nisu bili nesvjesni brojnih slabosti njegova romana 'Pravi se da ovo nisi vidio', ali je pri odluci o nagradi presudnu ulogu vrlo vjerojatno igrao i tržišni potencijal toga djela. Zašto? Zato što je bilo predviđeno da taj roman život nastavi na kioscima, gdje će se prodavati uz »Večernji list«, zbog čega je taj dnevnik i bio suorganizator nagrade. Dakle, jak medij kao suorganizator književne nagrade donosi toj nagradi medijsku zastupljenost – što bi bilo vrlo pohvalno i dobrodošlo u kontekstu izbacivanja književnih tema iz medija, čega smo žrtve posljednjih nekoliko godina, kad takva situacija ne bi utjecala i na izbor laureata. A kao što primjer Šalkovićeve pobjede na rečenom natječaju pokazuje, tržišni potencijal ponekad ipak diktira i izbor laureata. U tom je primjeru književna nagrada bila mehanizam plasiranja knjige na tržište, što se na kraju pokazalo i dobitnom kombinacijom, jer je knjiga ostvarila odličnu prodaju.

Iako je i prije tog romana Šalković objavio dvije knjige, tek ga je pobjeda na medijski vrlo dobro praćenu natječaju učinila zapaženim akterom književne scene, pa čak i svojevrsnim celebrityjem, koji je pokazao da mu pojavljivanje na limunovom bojom ukrašenim stranicama novina nije mrsko, ako se to odražava i na porast potražnje za njegovim djelima. Ta se strategija naposljetku pokazala uspješnom, dapače Šalković je postao pravi hit-mejker, s čijim se kartonskim reklamnim likom u prirodnoj veličini sudaramo u prostorima onih nekoliko preživjelih knjižara, a već i korice prvog izdanja njegova novog romana 'Oko cucka pa na mala vrata' krasi slogan Novi hit-roman Hrvoja Šalkovića. Premda logika nalaže da takav reklamni slogan osvane tek na ovitku drugog izdanja, nakon što prvo izdanje bude rasprodano. A da će se to i dogoditi, ne treba sumnjati jer i novi Šalkovićev roman krase iste one osobine – nepreuzetnost, dinamičnost, filmičnost, jednostavnost – koje su pogodovale komercijalnom uspjehu njegovih prethodnih dviju knjiga. Nažalost, Šalković će ponovno morati pretrpjeti i kritičarsko zanovijetanje jer razvojni pomaci i porast kvalitete nisu primjetni, ali je primjetno ponavljanje istih nedostataka na koje je kritika upozoravala pišući o autorovim prethodnim romanima.

Ponovno je naime riječ o formulaičnoj, predvidljivoj prozi pisanoj kao po špranci – dok je u prethodna dva romana poglavlja započinjao buđenjem glavnoga junaka, a završavao ih tako što lik zaspe, gotovo svako poglavlje novoga romana okončava se prizorom junaka koji piše e-mail djevojci prije nego što legne u krevet da bi sljedeće poglavlje započelo situacijom u urološkoj ordinaciji gdje glavni junak radi. Što se tiče izbora upravo toga radnog mjesta, teško se oteti dojmu da je glavnog junaka autor zaposlio u urološkoj ordinaciji kako bi čitatelja nagradio duhovitostima, smatrajući valjda kako je sve što se tiče genitalno-urološkog instrumentarija čovjekova tijela smiješno-za-krepat. Ali najčešće nije, nimalo, na autorovu žalost (a vjerojatno i čuđenje).

Iz romana u roman Šalković ne uspijeva u profilaciji likova, ali ovaj put se čak i ne trudi pretjerano, pa tako o sporednim likovima ne doznajemo ništa osim onoga što nam pripovjedač o njima kaže, dok se portretiranje glavnoga lika svodi na njegovo nabrajanje – volim ovo, ovo, ovo i ovo, a ne volim ono, ono, ono i ono – i tako nadugo i naširoko, pune tri stranice. Radi uspostavljanja prisna odnosa i neposrednosti pripovjedač se čitatelju stalno obraća u drugom licu jednine, a dodatni dojam bliskosti pokušava ostvariti čestim nabrajanjima mnogočega što ga izbezumljuje i 'ide mu na jetra'. No to je tek autorov prozirni povod za nekovrsnu socijalno-društvenu kritiku meta koje su najčešće malograđanština i devijacije tranzicijske zbilje, čime postiže tek déja-vu-efekt. Roman je pisan tzv. funkcionalnim stilom, bez ikakve stilske nadgradnje i uglavnom se svodi na ponavljanje istovrsnih fabularnih obrazaca u temeljima kojih su pripovjedačevi monolozi i brojne dijaloške dionice. U dijalozima Šalković često pokušava oponašati verbalna nadmetanja likova o popkulturnim i filmskim temama poznata nam iz filmova Kevina Smitha i Tarantina, ali za razliku od navedenih uzora, u njega to nije ni duhovito ni zanimljivo (jer nam ništa novo o tim filmovima ne otkriva), nego je dapače kontraproduktivno, jer likove čini nezrelima. Poput loših glazbenih albuma na kojima je lako prepoznati pjesme prisutne samo radi podebljanja minutaže, tako i svaki Šalkovićev roman obiluje brojnim nepotrebnim rečenicama, pa čak i cijelim dionicama (npr. potpuno suvišne, a neupućenoj publici posve nejasne referencije na autorove prethodne romane).

Što se tiče fabule, ona se temelji na milijun puta viđenu filmskom klišeju i prati četiri prijatelja – točnije tri muškića i jednu djevojku, sve odreda diplomiranih sociologa u ranim tridesetima – koji se pripremaju opljačkati banku u središtu Zagreba. Iako ih promotivni tekst na ovitku proglašava živopisnima, Šalkovićevi su likovi tek jednodimenzionalne, nezanimljive, razmažene karikature, koje se na zločinački pothvat odlučuju zbog navodnih trauma iz djetinjstva. Nejasno je zašto Šalković rukopis nije obogatio flashbackovima kojima bi čitatelja upoznao s događajima koji su uzrokovali te navodne traume i tako stvorio empatiju spram likova, nego sve ostaje tek na deklarativnoj razini. No to je potpuno u skladu s deklarativnošću udžbeničkog upozorenja o pogubnosti zanemarivanja djece, koji se stavljen na posljednje stranice doima stranim tijelom u knjizi, umjesto da je takvu poruku autor ukorporirao u (pod)tekst. Sve u svemu riječ je o nedorečenu, površnu, klišejiziranu i vrlo neuvjerljivu rukopisu. Želimo li se našaliti, mogli bismo čak u cucku iz naslova prepoznati Profilova glavnog urednika koji je, gle čuda, u impresumu knjige ostao nepotpisan. Valjda je Glamuzina bio zauzet obvezama oko izlaska svog romana pa mu se Šalkovićev nedokuhani rukopis provukao na mala vrata?

Napisao Božidar Alajbegović
objavljeno u 'Vijencu', broj 381, listopada 2008.