KRITIKA : Damir Radić - 'Lijepi i prokleti' (izd. NCL grupa, 2007.)


Tko slučajno ne zna, Damir Radić je 41-godišnji pjesnik s dvije objavljene zbirke, te filmski kritičar tjednika Nacional koji povremeno objavljuje i književne kritike, a nedavno se okušao i u prozi. Točnije, romanu.
Krajem prošle godine Nacional je objavio opširan intervju sa svojim stalnim suradnikom Damirom Radićem u kojemu se on žali kako se niti jedan hrvatski izdavač ne usuđuje objaviti njegov nedavno dovršeni roman "Lijepi i prokleti", i to iz dva razloga - rukopis naime obiluje eksplicitnim prizorima seksa, a uz to se u njemu, u formi romana s ključem, autor obračunava s FAK-om, odnosno najistaknutijim sudionicima tog književnog fenomena s kraja prošlog i početka ovog stoljeća. Suprotno najavama iz tog intervjua kako će Radić, ne uspije li naći izdavača, svoj roman besplatno objaviti na internetu, "Lijepi i prokleti" nedavno su izašli u tiskanom obliku u izdanju Nacionala. Nakon čitanja romana nameće se zaključak kako izdavači Radićev rukopis nisu odbijali zbog navodnog straha od zamjeranja ljudima koji bi se u romanu mogli prepoznati, kao niti zbog provokativnih opisa seksa, već ga nisu željeli objaviti naprosto zato što je roman izrazito loš. Tako se medijska buka stvorena oko Radićeva romana pokazuje tek prozirnom i ne pretjerano uspjelom Nacionalovom promotivnom manipulacijom. Ni prvi ni zadnji put, reći će poznavatelji Nacionalove novinarske prakse...

Roman "Lijepi i prokleti" sastoji se od tri sloja - erotskog, tračerskog i esejističkog, a koji su svi u funkciji egzibicionističkog privlačenja pozornosti - uokvirenih pričom o seksualnom četverokutu koji tvore urednik u nakladničkoj kući Ivor, njegova supruga, odvjetnica Petra, njezina majka Lucija, koja radi kao ekonomistica u poreznoj upravi, te Petrin očuh, novinar Borna.
Kao kontrapunkt FAK-ovcima koji za protagoniste najčešće uzimaju predstavnike tzv. proleterijata, Radić se u romanu bavi akademski obrazovanim pripadnicima građanske klase, kako bi, usuprot tvrdnjama Jurice Pavičića, pokazao da se može biti realističan i kada se ne piše o likovima koji slušaju Thompsona ili Magazin. Međutim, iako pri opisima inzistira na hiperrealizmu - pa svaki ambijent u kojemu se likovi nađu Radić vrlo iscrpno i nadugačko opisuje, ali bez suptilnosti "slikarskog oka" jednog Radeta Jarka primjerice, već pukim i nezanimljivim, banalnim nabrajanjem - likove autor ne uspijeva učiniti nimalo realističnima niti uvjerljivima. Svi oni do kraja ostaju tek isprazne jednodimenzionalne marionete, tzv. "talking headsi" s jedinom svrhom u iznošenju autorovih promišljanja i esejističkih ekpertiza, osim kad su u funkciji naumljene provokativnosti putem brojnih, eksplicitnih opisa njihovih krevetnih egzibicija u hetero, homo i mješovitim, grupnim kombinacijama.
Istina, naša književnost uistinu je oskudna eksplicitnim tretmanom seksualnosti, ali kod Radića, za razliku od njegova literarnog liblinga Milka Valenta, otvoreno opisivanje seksualnosti ne odmiče se od dosega petparačkog šunda, niti se nadaje logičnim izrazom i iskazom autorova senzibiliteta i svjetonazora, već je njegova isključiva funkcija u provokativnosti i porivu za šokiranjem, odnosno u autorovu privlačenju pozornosti na sebe i svoj roman. To posebno izraženo i evidentno biva u tračerskom sloju romana pisanom u formi romana s ključem, a u kojem se Radić bavi "Festivalom alternativne književnosti" (tzv. FAK koji je on, duhovitošću nezrelog pubertetlije, prekrstio u FUK). Međutim, iako je upravo taj segment najavljivan kao posebno intrigantan i provokativan, na kraju se ispostavlja krajnje benignim i posve nezanimljivim. Radić naime u svom tobožnjem "obračunu" s FAK-ovcima niti je posebno oštar niti iznosi nešto novo, dosad neizrečeno ili nenapisano; pri opservacijama kvalitativnih dometa FAK-ovaca Radić se ne odmiče puno dalje od zaključaka poput primjerice "Ante Tomić je puki zabavljač", "Ferićeve su poante promašene", ili "Jergović je arheumjetnik za široke mase koji je površan u tretiranju pop-kulturnih fenomena", te se sve na kraju svodi tek na već izraubanu tezu o medijskoj manipulaciji i pretjeranom favoriziranju određenih autora u tisku. Pritom Radić čak nije ni dosljedan pa nekim autorima, u maniri romana s ključem, mijenja imena (pri čemu se trudi da ostanu prepoznatljiva pa je Tomić – Ćimot, Jergović je Jergas, a Lokotar – Katanec, i sl.) a kod pojedinih autora, imena časopisa ili knjižara za tim postupkom i ne poseže. Radi li se tek o šlampavosti ili iza toga stoji neko načelo, nije poznato, ali treba reći da je krajnje licemjerno od Radića što javno zamjera FAK-ovcima poriv za samopromociju opanjkavajući ih zbog isticanja samih sebe kao "A reprezentacije hrvatske književnosti", kad on npr. u emisiji "Pola ure kulture" sam svoj roman proglašava kultnim! (Tako, iako ga Robert Perišić u svojoj kritici - a prema "ključarskom" postupku - zbog njegove naumljene provokativnosti naziva Radikalićem, Radić nažalost ipak prije biva - Redikulić)

Na kraju se jedinim čitanja vrijednim elementima romana ispostavljaju esejistički dijelovi u kojima Radić, najčešće kroz Ivorova usta, a rjeđe putem fusnota, iznosi nerijetko vrlo lucidna i visprena razmišljanja o raznim temama, od npr. analize šlagerskih opusa Ivice Šerfezija i Frane Lasića preko dajdžestirane povijesti pornografskog filma ili opservacija na temu pedofilije pa sve do specifikacije modusa kojima se opisuje kraj ljubavne veze u pjesmama tzv.narodne glazbe s prostora i iz vremena bivše Jugoslavije. Međutim, za razliku od Ellisova "Američkog psiha" po čijem je uzoru i posegnuo za takvim postupkom, Radićevi su esejistički ekskursi manje skladno srasli u rukopisno tkivo te se u najvećem broju slučajeva doimaju nakalemljenim, stranim tijelima u romanu, posebno kada su izneseni u dijaloškom obliku.

Ukratko, nemuštost opisa seksualnih činova ali i njihova hipetrofija pokazala se kontraproduktivnom, likovi nisu zaživjeli i ostali su posve neuvjerljivima u svojoj jednodimenzionalnosti i plošnosti, tračerski dio romana promašio je svrhu te se ispostavio nezanimljivim iskazom autorove "naknadne pameti", a esejistički su dijelovi zalutali u krivu knjigu. "Lijepe i proklete" shvatimo zato tek kao jednokratni egzibicionistički ispad autora koji svakako ima što za reći, ali - u esejistici, na temu filma, glazbe, književnosti i pop-kulturnih fenomena, a nikako ne u fikcijskoj prozi.

(napisao Božidar Alajbegović, svibnja 2007.
objavljeno na Kupus.net)