KRITIKA : Krešimir Pintarić - Rebeka mrzi kada kokoši trče bez glave' (DPKM/Lens, 2003.)

Rebeka mrzi kada kokoši trče bez glave prva je zbirka priča Krešimira Pintarića dosad nam poznatog osim kao alfe i omege Internet sajta www.elektronickeknjige.com još i kao autora već 3 zbirke pjesama.

U Rebeki... je sakupljeno 14 priča prethodno objavljivanih po tisku, časopisima i periodici, a poznavatelji Pintarićevog pjesničkog opusa u pričama će prepoznati otprije im poznate osobine njegova pisma, koje se ponajlakše iščitavaju kroz generacijske šifre, a karakterizira ih zbilja percipirana lećama debelo premazanim ironijom. Pintarićevo pripovijedanje uglavnom je nefabularnog, anegdotalnog tipa i prevladava dijaloška forma, a priče bi se mogle podijeliti na one u kojima su protagonisti još uvijek dio ekipe (škvadre, kompe ili kako se to već u žargonu Pintarićevog Osijeka kaže) i one kod kojih je riječ o Paru.

Iako u jednoj priči braću Coen spominje, mišljenja sam da je Pintariću ipak Kevin Smith nešto draži, budući i njegove likove krasi ista ona prekrasna brbljavost i obilje dokolice. Ali, ma koliko bio svjestan da bi mi osobno upravo Pintarićevi likovi (kojima je prva stvar pri ulasku u kafić valorizacija mjuze koja curi iz zvučnika, a dok čekaju da bombon “proradi” na sobnoj im liniji I think I’m in love od Spiritualizeda smjenjuje Lazarus od Boo Radleysa) predstavljali vrlo prihvatljivo društvo u stvarnom životu, ne mogu se oteti dojmu da su u zbirci oni prisutni samo da bi sipali dobre fore i zgodne kulerske lajne. Sva se karakterizacija likova u Pintarića svodi na onu “reci mi koju mjuzu voliš i reći ću ti kakav si”, pa o njima eventualno saznajemo kako više vole npr. Mogwai negoli Beautiful south, i ništa više. Čak mislim da je i autor svjestan kako su mu likovi prazne ljušture bez osobnosti i svojstava, pa zato jedne te iste provlači kroz više priča kako bi čitatelj stekao dojam da ih već “zna” (ili su pak svi ti Ivani, Sanje, Marije, Davori ... u svakoj priči neki drugi ljudi?).

No, svakako treba reći da Pintarić ne oskudijeva u idejama, i to često jako dobrim, koje u rjeđim prilikama vrlo dobro razradi i uobliči u sasvim zgodne i prilično originalne pričice (npr. feralovski urnebesna Limena glazba ili zanimljiv prozni eksperiment 38 odlučnih i smislenih koraka... ) ali puno češće sve nažalost ostaje na pukom razbacivanju “forama” i “provalama”. Međutim, Pintariću se svakako mora priznati neposrednost i postizanje gotovo opipljive napetosti u prizorima koji donose trenutke kada se bračni brod opasno naherio, i ljulja li se ljulja ..., ali isto tako treba reći da se kod njega na mjestu emocije prečesto nalazi isforsirana kulerština ili afektacija, a s vremenom postaje i ridikulozna ta tako pubertetski silna fascinacija “bombonima” i travom, što stvara dojam da se njegovi likovi iako već u ranim tridesetim još nisu odmakli od onog adolescentskog stadija: “ja duvam – ja sam tako coooool!”.
No ipak, kad se potrudi i zatomi svoj nagon za foliranjem, Pintarić je u stanju proizvesti priču koju krasi divno opuštena zajebantska atmosfera i nepretencioznost (Svaki početak je težak), a sposoban je i za priču kojom se slobodno može ponuditi Feralovom Tromblonu za suradnika (Kratki ogled o odlučnosti... kao i već spomenuti biser zbirke, priča Limena glazba). Pintarić rado poseže i za, kako sam kaže “metanaracijskim ispadima najgore vrste”, koje u pravilu smješta na pomno odabrana “ključna” mjesta u fabuli čime postiže suptilno odgađanje kulminacije (Doba nevinosti), a ni hommage mu nije stran (priča Kundera kod koje zaključni citat stvari smješta na svoje mjesto, i manje uspjela ali ipak zanimljiva Produhovljeni). U zbirci ima i priča koje dok traju djeluju besmisleno, da bi naposljetku iznenadile vrlo efektnom poantom (priča Neke se stvari uočavaju lakše od drugih – btw, ne znam je li to bila i Pintarićeva namjera, ali kad pročitam ovaj naslov, u glavi mi zasvira Some girls are bigger than others nikad prežaljenih The Smiths).

Kod Pintarića, nažalost, manje ipak nije više...

(Napisao Božidar Alajbegović,
objavljeno na Lupiga.com, svibnja 2004.)