KRITIKA : Ivo Brešan - 'Gorgone' (Naklada Ljevak, 2006.)

Nakon više desetljeća vrlo uspješna bavljenja dramskim stvaralaštvom, sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća Ivo Brešan preorijentirao se na pisanje proze, te je u posljednjih desetak godina objavio ukupno šest romana. Gorgone su posljednji roman u nizu, a poznavatelji Brešanova opusa i u tom će djelu lako prepoznati nastavak autorove opsesije poviješću i novu Brešanovu literarizaciju utjecaja povijesnih previranja i raznih ideologija i politike na život pojedinca. No za razliku od nekoliko prethodnih naslova, u Gorgonama Brešan odustaje od modela fantastike i uporabe fantastičnih motiva u alegorijske svrhe.

Brešan je Gorgone koncipirao trodijelno, a posebno zanimljivima ispostavljaju se dionice pisane u heksametrima — riječ je o Brešanovu ispisivanju spjeva o Perzeju, mitološkom junaku koji je odrubio glavu Gorgoni Meduzi, koja pogledom sva živa bića pretvara u kamen. Gorgona Meduza Brešanu služi kao poveznica s današnjim vremenom, jer simbolizira ideologije koje ljudima dogmom okamenjuju mozgove. Usporedno s inačicom mita o Perzeju u romanu pratimo i ispovjedne, autobiografske dionice autora toga spjeva, koji prepričava svoju životnu priču, a u kojoj je lako prepoznati brojne sličnosti s pojedinostima iz biografije sama Brešana. Treći, ujedno i najopsežniji dio romana donosi životnu priču Mauricija Novaka zvana Moro. Riječ je o partizanu, a poslije visoko rangiranu dužnosniku Ozne i Udbe, čija sudbina Brešanu služi da bi oslikao utjecaj ideologija i povijesnih previranja na pojedinca, i to na primjeru čovjeka u čiji su okamenjeni mozak bile duboko urezane dogme, kojima je on služio toliko poslušno i odano da se čak odrekao majke i zapovjedio ubojstvo vlastitoga djeda. Kao kontrapunkt Mauricijevu sluganstvu komunističkom režimu Brešan donosi životnu priču neimenovana pisca, autora spjeva o Perzeju, čovjeka koji je nastojao zadržati samostalnost i neovisnost o ideološkim silnicama i režimskim utjecajima na njegovo umjetničko stvaranje. Najvećim se štitom od utjecaja politike pritom ispostavlja ljubav i potpora njegove žene, čega je Moro cijelog života bio lišen. Budući da su u Brešana ženski likovi prilično pasivni i gotovo redovito tavore u zapećku i sjeni muškarca, lik piščeve supruge Adrijane aktivnom se ulogom u muževu životu prilično izdvaja iz korpusa Brešanovih ženskih likova.

U životnim pričama Mauricija i pisca Brešan donosi panoramski presjek hrvatske povijesti i svih prošlostoljetnih društveno-političkih mijena, jer su njegovi junaci sudionicima i svjedocima svih važnijih historijskih događanja i turbulencija — od Drugog svjetskog rata, preko Rezolucije Informbiroa pa sve do studentskih nemira, Hrvatskog proljeća i, konačno, Domovinskog rata. Primičući roman kraju autoru uspijeva sva tri fabularna toka spojiti u jedan na način da pisca spjeva o Perzeju splet okolnosti dovodi do Mora kojemu on na čitanje daje svoje djelo, a Moro u sudbini Perzeja i njegovim pustolovinama prepoznaje mnogobrojne simboličke i asocijativne podudarnosti sa svojom životnom pričom. To posebno do izražaja dolazi u činjenici da su obojica pri činjenju junačkih djela počinila i mnoga zločinstva, ali premda Moro s vremenom postaje svjestan svojih grijeha, njegovo se konačno pokajanje ipak ispostavlja nategnutim i ne odveć uvjerljivim. No, takvim postupkom Brešan i u ovom, kao i u nekim svojim prošlim djelima, vješto apostrofira ideju o cikličnosti vremena i tezu o povijesti kao vječnom ponavljanju istoga. Usto, u liku pisca Brešan propituje i sam čin umjetničkog stvaranja — iako se stalno trudi i uporno pokušava, Brešanov pisac na kraju ipak ne uspijeva napisati djelo koje ne bi imalo nikakve veze sa sadašnjošću i aktualnom zbiljom, pa ga tvrdnja o nemogućnosti autorskog bijega od stvarnosti konačno dovodi i do negacije Hegelove teze o duhu koji postoji isključivo po sebi i za sebe, čime istodobno i Kantova ideja o umjetničkom stvaranju iz bezinteresnog zadovoljstva dolazi u pitanje. Tako i u Gorgonama, kao i u većini njegovih prijašnjih romana, do izražaja dolazi Brešanova sklonost filozofičnosti, ali i tezičnosti.

Vrlo vješto fabuliranje i vrlo brojne zanimljive i dojmljive dogodovštine kroz koje junaci prolaze Gorgone čine vrlo bliskim Brešanovom pikarskom romanu Ispovijedi nekarakterna čovjeka koji je također bio svojevrstan romaneskni prikaz društveno-političkih mijena i odnosa kolektiva spram pojedinca, odnosno utjecaja politike i ideologije na tzv. malog čovjeka. Pritom Brešan vrlo vješto isprepleće i kombinira tri različite fabule i tri različita pripovjedna modela te vješto brodi različitim vremenskim i prostornim koordinatama, ne zanemarujući pritom i filozofski podtekst svoga djela. I ovim se romanom, u kojem ponovno vrlo kritički secira brojne ključne dionice hrvatske povijesti, Brešan iznova potvrđuje kao najangažiraniji hrvatski pisac.
Tražimo li slabosti, izvorište ćemo im naći u scenarističnosti rukopisa, odnosno stilističkoj suhoći teksta kod kojega je sav naglasak stavljen na fabulu, a zanemarene su stilske finese i nadgradnja u smislu užitka u tekstu. Prigovoriti bi se možda moglo i zbog opetovane obrade u prethodnim djelima već beletrizirane teme. No, zar posljednje nije potpuno u skladu s osnovnom tezom cjelokupna Brešanova opusa o povijesti kao vječnom ponavljanju istoga?

Napisao Božidar Alajbegović
objavljeno u Vijencu, br. 341, ožujak 2007.)