Roman Malvina fascinantna je priča, kronika o lezbijskoj ljubavi i nemogućnosti da se s njom živi u vremenima prve polovice dvadesetog stoljeća u našim, kao i danas, uskogrudnim sredinama - od Budimpešte preko Zagreba do Hercegovine. Ovo je najprevođeniji Kovačev roman, koji je bio bestseler u Francuskoj, Italiji, Švedskoj - sada je ponovno pred našom publikom u novom prerađenom izdanju s vrijednim fotografijama.
Malvina je jedno od najuzbudljivijih proznih djela o patnji žene, koja bi mogla biti naša majka, sestra, žena, ljubavnica. Premda u mnogim svojim prozama pripovijeda u prvome licu, u Malvini je pripovjedački diskurs Mirka Kovača blizak doktrini T. S. Eliota o impersonalnosti pjesnika. Kao i likovi iz njegove proze, tako i on sam kao pripovjedač bježi od sebe postajući nekom vrstom katalizatora ili medija u kojemu sjedinjuje različita životna iskustva svojih protagonista.

U prvi mah Malvina nas podsjeća na srednjovjekovne kronike i njena dramatičnost gotovo da je zatvorena iza samostanskih zidova (kao u slučaju portugalske redovnice iz 17. stoljeća koja svoju tajnu ispisuje u čudesnim pismima). Impersonalnost je u značajnoj mjeri usmjerila piščevu naraciju. Poput stroga analitičara i hladna ali precizna forenzičara, on slaže mozaik o Malvini, nesretnoj ženi, žrtvi spleta čudesnih okolnosti. Kovač iz dokumenata stvara lik Malvine, koja je i svetica i grešnica, transcendentalni mistik i žena u kojoj je sjeme ludila: ona pohađa školu za pravoslavne djevojke, bježi iz samostana s prvim znacima ludila te se udaje za jednako tako nesređena i nesretna čovjeka katoličke vjere, pokazujući sada već javno svoju perverznu ljubav prema Katarini. Sadistički uživa u osveti podvođenjem šesnaestogodišnje pokćerke, u njoj sve više raste val mržnje prema ljudima i napokon bježi natrag u samostan. Dokumenti o Malvininoj storiji ne bi smjeli ovu kroniku svesti na puki izvještaj o ženi simbolu nesreće, već taj roman možemo i moramo čitati kao jedan model ljudske egzistencije, kao ontološki problem bića, koji se kreće u luku od svetice do drolje i zato Kovač, vještinom majstora kolaža, s Malvine skida auru svetice mučenice prikazujući sve njene opačine, pokoru i "pranje vlastite grešnosti" prije ponovna ulaska među zidine vječne transcendencije.
Na koncu nam pisac sugerira da nesreća i bol nisu samo osobna, Malvinina kob, nego je to način života svih likova u romanu, koji na posebno sugestivan način stvara osjećaje koji traju. Zanimljivost Malvine izvire iz same konfliktnosti glavne junakinje i upravo taj element utječe na jednu vrlo sugestivnu projekciju "povijesti duše i tijela" ili jedne neobične filoteaje Malvine, mučenice, grešnice i pokajnice. Nije to bol dviju vjer a nego sveopća bol - Weltschmerz.
Tomislav Sabljak