U novoj proznoj knjizi Borisa Dežulovića 'Poglavnikova bakterija' opet prepoznajemo vrline koje su ovog pisca učinile tako omiljenim diljem jugoslavenskih prostora: virtuozno pripovijedanje, originalan humor, vješto poigravanje s kojekakvim žanrovima, stilovima i diskursima. Koje god da se teme dohvati, svejedno je li riječ o teoriji zavjere, nogometnim navijačima, ratnim sudbinama ili morskim psima, on piše lako, kompetentno i zabavno. Sâm čitatelj ponekad nije siguran želi li ga Dežulović nasmijati ili rasplakati, jer se u ovim prozama umalo sabire nespojivo. Jedno je sigurno – nitko danas u hrvatskoj književnosti tako ambiciozno ne kalemi najduhovitije poante s onim najmračnijim, ili opuštenost i eleganciju s moralnom odgovornošću.
Kritičari su već ispisali brojne reference na koje se Dežulović poziva u svojoj poetici. Čitateljima je možda važno, a možda i ne, da je ovaj pisac učenik i Groucha Marxa i Montyja Pythona. Oni već znaju da Dežulovićeva proza spada među one, ipak rijetke, stranice hrvatske književnost u kojima će zasigurno uživati.
Nakon što je prvim romanom Christkind (2004.) osvojio Nagradu Jutarnjeg lista za najbolje prozno djelo, a drugim Jebo sad hiljadu dinara (2005.) širu čitateljsku publiku, Boris Dežulović (1964.) svojom prvom knjigom priča Poglavnikova bakterija zasjeda na sâm vrh naše književnosti.